“Spaljivanje svetih krava”: Daljnji pad Slobodne Dalmacije

Kad Slobodna Dalmacija — taj nekadašnji bastion srednjestrujaškog dalmatinskog razuma, a danas još jedan žalosni kiosk sunovrata struke i nostalgične indignacije — odluči zakolutati očima jer ministar vanjskih poslova posjeduje, zamislite, certifikat za spaljivanje životinja, onda znate da je sezona sardina gotova, a s lignjama još nisu krenuli.

Gordan Grlić Radman, kako kažu i recikliraju već staru vijest, ima ekskluzivnu koncesiju za krematorij za stoku. I sad, taj podatak, koji bi u bilo kojoj normalnoj zemlji bio fusnota u gospodarskom prilogu, postaje udarna vijest. Jer kako se usuđuje ministar, školovan čovjek, iskusni profesionalac, diplomat, imati… biznis? U Hrvatskoj?! Blasfemija.

Sveti gral hrvatskog novinarstva, autorski tekst pun moralne ogorčenosti i klasične redakcijske tuge, pita: Kako je moguće da baš Radman ima ekskluzivu? Pa evo odgovora — možda je prvi shvatio da nitko drugi ne želi raditi prljav posao.

Spaljivanje lešina, dragi moji, nije baš sektor s kojim se ulazi u rotarijanske klubove. To je posao koji smrdi. Doslovno.  Iz tih razloga njegovu ocu su se smijali kad se ozbiljno prihvatio tog projekta. Ministar je danas suvlasnik 20-ak posto tvrtke.

U zemlji gdje je najunosniji biznis “ništa-ne-raditi-i-čekati-urbanizaciju”, naravno da će oni koji nešto naprave, makar to bio pogon za uginule krave, biti dočekani s podsmijehom. A ako je do konkurencije — tko novinarku autoricu teksta sprječava da digne kredit, kupi zemljište u Dicmu i počne spaljivati ovce? Ministar nije zabranio. Tržište je slobodno. Samo nema gužve. Jer nije glamurozno. Jer smrdi.

Radman, da budemo jasni,  nije pokvareni profiter kakvog ga se želi prikazati. On je samo čovjek koji se na vrijeme ubacio u poslovnu nišu u kojoj nema gužve. Pa sad, kad je tržište mrtve stoke eksplodiralo (nažalost, zahvaljujući i afričkoj svinjskoj kugi), odjednom je problem što jedan ministar ima tvrtku koja zna što radi.

Ovdje ne branimo Radmana zato što je ministar. Branimo ga jer je — racionalan. Što je rijetkost. I jer se ne pravi fin kad treba ući u prljavi posao. Jer dok drugi dijele etikete i pišu “veličanstvene tekstove”, on je podigao objekt, platio dozvole, zaposlio ljude, i čeka svoje klijente — nažalost, sve češće.

Možda bi, u ovoj zemlji svetih krava, ipak trebalo spaliti nešto drugo — mentalitet u kojem je sramota biti uspješan, a vrlina biti ogorčen. 

M. Marković/Hina/MP