Što znači dolazak četničkog vojvode na proslavu nezavisnosti Crne Gore

Mandićev dolazak na proslavu nezavisnosti Crne Gore izazvao je politički potres: jedni ga vide kao državnika u nastajanju, drugi kao perfidnog stratega koji iznutra mijenja zemlju u korist Beograda.

Dolazak predsjednika crnogorskog parlamenta Andrije Mandića (Nova srpska demokratija) na prijem povodom 20. godišnjice obnove nezavisnosti Crne Gore, izazvao je buru reakcija u susjednoj državi, ali i u Beogradu.

U normalnim državama dolazak predsjednika parlamenta na proslavu državne nezavisnosti bio bi najnormalnija stvar na svijetu — čin institucionalnog poštovanja, a ne politička drama. No u Crnoj Gori, gdje su identitetske podjele duboke, a odnos prema nezavisnosti još uvijek predmet političkog nadmetanja, taj se čin pretvara u simbolički test lojalnosti.

Upravo zato Mandićev dolazak izaziva toliku pažnju: ne zato što je neuobičajen u demokratskoj praksi, nego zato što je neuobičajen u crnogorskom političkom kontekstu, gdje se i najosnovniji državni protokol tumači kao strateška poruka.

Nekadašnji opozicionar. s titulom “četničkog vojvode”,  koji je prijetio „zakopanim oružjem“ sada govori o zakopavanju referendumskih sjekira i potrebi da se prevladaju podjele koje, kako kaže, „nose teret na duši“.

Analitičari se pitaju što stoji iza tog zaokreta: iskrena europeizacija i distanciranje od Beograda, ili još jedna politička akrobacija kojom učvršćuje poziciju u vlasti kako bi iznutra djelovao u interesu Srbije.

Za podsjetiti je da je Momčilo Đujić, ratni zapovjednik četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu, Andriju Mandića 1990‑ih proglasio četničkim vojvodom, što je godinama pratilo njegov politički imidž, iako se u novije vrijeme trudi distancirati od tog nasljeđa.

Sugovornici crnogorskog portala “Vijesti”, novinar Željko Pantelić i politikolog Aleksandar Musić, slažu se da je Mandićev dolazak na prijem još jedan u nizu poteza kojima pokušava izaći iz kategorija u koje ga se godinama svrstava, šaljući poruku da želi izgledati kao ozbiljan političar s velikim ambicijama.

Novinar Pantelić smatra da je Mandić shvatio da je politički neodrživo biti na gubitničkoj strani, te da je uvidio kako je režim Aleksandra Vučića spreman žrtvovati i Srbe u Crnoj Gori samo da bi ostao na vlasti.

Politikolog Musić, međutim, tvrdi da Mandić samo „odrađuje“ protokolarne obveze, formalno poštujući crnogorsku državnost, dok joj istodobno „radi o glavi“ iznutra, u interesu Beograda.

Mandićev potez izazvao je reakcije cijelog političkog spektra, uključujući i beogradske tabloide s kojima je godinama surađivao, kao i kritike dugogodišnjeg partnera Milana Kneževića. Noć uoči prijema, Mandić je na otvaranju izložbe u CANU-u najavio svoj dolazak, ponavljajući poruke o „pomirenju“ koje su postale zaštitni znak njegova novog političkog kursa, započetog još tijekom predsjedničke kampanje 2023.

„S ponosom ističem da sam danas najstariji lider bloka za zajednicu Starog kontinenta – za našu EU. Konačno je došao trenutak da kažemo: ‘Evropo, vraćamo se’. Sretna ti budućnost, pomirena Crna Goro“, poručio je.

Dobar policajac i loš policajac

Od siječanjskog „rascjepa“, Mandić i Knežević igraju uloge „dobrog“ i „lošeg“ policajca. Mandić zauzima širu, umjereniju poziciju, dok Knežević nastupa kao tvrda linija, iako uvijek naglašava da Mandić ima pravo postupati kako misli da treba.

Knežević je izjavio da on osobno ne bi otišao na prijem jer bi „razočarao“ 185.000 građana koji su 2006. glasali za zajedničku državu, ponovivši tvrdnju da je referendum „pokraden“ i da je stvorio „lažnu državu zasnovanu na antisrpskoj politici“.

Govoreći o prijemu, Knežević je rekao da je među uzvanicima bilo „350 godina robije“, aludirajući na tajkune koje smatra simbolima „stradanja, pljačke i privatizacije Crne Gore“.

Beogradski tabloidi bili su još oštriji, nazivajući Mandićev potez „brukom“, „kapitulacijom“ i „slavljenjem odcjepljenja“. Dok je Mandić bio meta napada, Knežević je dobio pohvale jer – „njegov obraz nema cijenu“.

Pantelić: Logičan potez

Pantelić ocjenjuje da Mandić poštuje zemlju u kojoj živi, funkciju koju obnaša i instituciju koju predstavlja. Naglašava da je koalicijski dogovor s premijerom Spajićem temeljen na cilju ulaska Crne Gore u EU, dok se sva osjetljiva pitanja ostavljaju za kasnije, kako ne bi ugrozila europski put.

Ističe i da Mandić i Spajić imaju pragmatičan odnos, bez međusobnog kompromitiranja, te da su se više puta izvlačili iz političkih zamki koje su im postavljali protivnici i strani akteri.

Pantelić smatra da Mandić želi pokazati da Srbi u Crnoj Gori mogu biti konstruktivan faktor i dio pobjedničke strane, te da je shvatio kako Vučićeva politika „može funkcionirati u Srbiji i Republici Srpskoj, ali ne i u Crnoj Gori“.

Musić: Otupljivanje oštrice protivnicima

Aleksandar Musić tvrdi da Mandić inteligentno inovira svoj politički nastup, dok je opozicija u „močvari kadrovskog i strateškog mrtvila“. Po njemu, oni koji ismijavaju Mandićevo „ulizivanje“ Zapadu ne shvaćaju da time ne štete njemu, nego sebi.

„To Mandiću, kao i europski pristupni put, paradoksalno daje veću manevarsku moć unutar zemlje nego da reciklira stare greške igrajući ulogu otvorenog destruktivca. Zaboravite stare, 2D kategorije – utakmica za sudbinu Crne Gore perfidnija je i opasnija nego ikad. Mandić ide do kraja zapeći sebe kao dio mejnstrima, a zadržavajući sve poluge i perfidnu pročetničku politiku unutar države“, ocjenjuje Musić.

Dodaje da je Mandićev izbor „institucionalnog puta“, nasuprot Kneževićevom „revolucionarnom“, donio korist obojici.

Musić podsjeća da su, prema posljednjim istraživanjima, Mandić i Knežević zajedno čak nešto jači nego ranije. „Toliko o navodnoj svađi i rascjepu – još jedna udica za naivne“, zaključuje.

Državničke ambicije i geopolitički kontekst

Pantelić smatra da Mandić želi ostaviti dojam državnika i da nije prvi političar koji je evoluirao u stavovima. Navodi primjer Giorgie Meloni, koja je kao premijerka Italije ublažila ranije radikalne pozicije.

Podsjeća i da Mandić već godinama radi na popravljanju imidža u SAD-u i EU, što je nužno za političara u zemlji članici NATO-a i kandidatu za EU.

Musić, pak, smatra da o tome hoće li Mandić postati premijer ili predsjednik neće odlučivati prijemi i simbolična pomirenja, nego geopolitički trenutak i stav sljedećeg američkog ambasadora.

Pantelić: Srpski jezik želi uvesti u EU

Pantelić smatra da Mandić želi ostaviti dojam državnika i da nije prvi političar koji je evoluirao u stavovima. Navodi primjer Giorgie Meloni, koja je kao premijerka Italije ublažila ranije radikalne pozicije. Podsjeća i da Mandić već godinama radi na popravljanju imidža u SAD-u i EU, što je nužno za političara u zemlji članici NATO-a i kandidatu za EU.

Musić smatra da o tome hoće li Mandić postati premijer ili predsjednik neće odlučivati prijemi i simbolična pomirenja, nego geopolitički trenutak i stav sljedećeg američkog ambasadora.

Pantelić zaključuje da će Vučić ući u povijest kao lider koji je izolirao Srbiju, dok će se Mandić – sviđalo se to kome ili ne – upisati kao političar koji je Srbe u Crnoj Gori uveo u EU, a možda i kao onaj zahvaljujući kojem će srpski jezik postati jedan od službenih jezika Unije.

M.M. /Foto: gov.me