Svjedočanstvo dvojice Hrvata iz Voda smrti koji je ubijao na Bleiburgu

Ono što su vidjeli kao mladići, a ispričali kao starci, ostaje jedno od najpotresnijih svjedočanstava o poslijeratnim partizanskim zločinima.

“Tko će se dragovoljno javiti za ubijanje ustaša?” — tim riječima, prema svjedočenju dvojice preživjelih, partizanski je komesar u šumi između Maribora i Celja tražio “odmorene snage” koje će zamijeniti umorne ubojice. Pred njima je bio protutenkovski rov već napunjen tijelima zarobljenih hrvatskih vojnika i civila.

Dvojica mladića iz Viteza, Ivica Križanac i Ivo Tadić zvani Barešić, tada stari 18 i 15 godina, našli su se u postrojbi koja je dobila zadatak likvidirati zarobljenike vraćene s Bleiburga.

Njihova svjedočanstva, dana desetljećima kasnije, zabilježio je Stojan Miloš, povjesničar, novinar i publicist iz Travnika. U svjedočenju su detaljno su opisali svoj ratni put, osobito onaj dio kad su 15. svibnja 1945. postali partizani i što su sve radili u uniformi vojske koja se našla na pobjedničkoj strani.

Iz ustaša u partizane

Križanac i Tadić rat su započeli kao pripadnici Druge bojne 11. ustaškog stajaćeg zdruga u Zenici, pod zapovjedništvom satnika Kuraje. U kaosu povlačenja 1945., nakon zarobljavanja kod Dravograda, preobukli su se u domobranske uniforme.

Neposredno nakon zarobljavanja partizani su obavili razvrstavanje zarobljenika – na jednu stranu ustaše, a na drugu domobrani. Prema savjetu starijih prijatelja, kako su se već ranije preobukli u domobranske uniforme, Tadić i Križanac priključili su se skupini domobrana.

Kao zarobljenici dobrovoljno su se pridružili partizanima jer su, kako kažu, vidjeli da oni koji to nisu željeli završavaju na stratištu sa zarobljenim ustašama. Postali pripadnici 6. proleterske brigade 17. divizije, jedinice koja je imala zadatak “čišćenja terena” od zarobljenih neprijateljskih vojnika.

Tako su iz kolone smrti došli u odred smrti. Njihova nova uloga nije bila vojnička – bila je egzekutorska.

Slovenija 1945.: “češljanje terena” i priprema za likvidacije

Kad su odjenuli partizansku uniformu, Križanac i Tadić odmah su poslani u Sloveniju, gdje je njihova jedinica provodila čišćenje od neprijatelja. Oni, kao i mnogi drugi koji su regrutirani iz domobrana, bili su pod stalnim nadzorom te sumnjom komesara koji su promatrali njihovo ponašanje te jesu li lojalni novoj vojsci.

U svom prvom zadatku Križanac je lakše ranjen, ali se brzo opravio te je s ostalima prebačen u Maribor.

Na putu između toga grada i Celja imali su “vatreno krštenje” – u strijeljanju zarobljenika. Kamionima su odvezeni prema Celju, u gustu crnogoričnu šumu. Tamo su prvi put vidjeli rov koji će obilježiti njihove živote.

Rov kod Maribora: masovna grobnica duga stotine metara

Na čistini pred njima nalazio se dubok protutenkovski rov, širok i dubok oko pet metara. Bio je već napola ispunjen tijelima. Prema svjedočenju, zarobljenici su dovoženi u konvojima od 10 do 12 kamiona, svaki s oko 30 ljudi. Ruke su im bile vezane žicom na leđima, a trojica u redu bili su međusobno povezani istom žicom.

Kamioni su se zaustavljali tri metra od ruba rova. Dvojica partizana prihvaćala su zarobljenike za ramena i izvodila ih van. Druga dvojica držala su puške uperene u njih kako ne bi pokušali bijeg. Križanac i Tadić bili su među onima koji su držali zarobljenike dok ih se izvodilo iz kamiona.

Pucanj u potiljak i pad u rov

Na rubu rova čekala su trojica partizana s pištoljima. Svaki je nogom podupirao svoju žrtvu kako se ne bi srušila unatrag. Pucalo se u zatiljak. Trojica vezanih padala su zajedno u rov. Zatim bi bila dovedena sljedeća trojka. Proces se ponavljao dok se kamion ne bi ispraznio.

Prazni kamioni vraćali su se po nove zarobljenike. Prema svjedocima, ubijalo se četiri dana bez prestanka, od zore do mraka.

Brojke koje su im govorili komesari

Križanac i Tadić tvrde da su im komesari rekli kako je na tom području “prije i poslije njih” ubijeno 36.000 ustaša. Povijesna istraživanja danas procjenjuju da je u Teznom i okolici Maribora ubijeno 15.000–20.000 ljudi, ali brojka od 36.000 može obuhvaćati šire područje i više lokacija.

Zabranjeno im je bilo ikome govoriti o onome što su vidjeli. Nisu smjeli ni na dopust.

Ivo Tadić otpušten je kući 1. listopada 1947. Ivica Križanac bio je određen za školovanje u Sovjetskom Savezu, ali je to izbjegao glumeći živčani slom, padajući u trans i vičući “Naprijed Šesta proleterska!”. Otpušten je 22. studenoga 1945.

Zašto su progovorili tek u starosti?

Obojica su se, u dubokoj starosti, javila autoru teksta. Nisu željeli, kako su rekli, “istinu odnijeti u grob”. Njihova svjedočanstva uklapaju se u širi mozaik poslijeratnih likvidacija, ali su posebno vrijedna jer dolaze od ljudi koji su bili i žrtve i izvršitelji.

Ono što su vidjeli kao mladići, a ispričali kao starci, ostaje jedno od najpotresnijih svjedočanstava o poslijeratnim  partizanskim zločinima.

Što je povijesno utvrđeno?

Priča Križanca i Tadića nije jedinstvena, ali je jedna od rijetkih detaljnih ispovijedi pripadnika jedinica koje su sudjelovale u likvidacijama. Njihovi iskazi potvrđuju ono što su kasnije pokazale forenzičke analize masovnih grobnica u Teznom i okolici Maribora: likvidacije su bile sustavne, organizirane i provedene u velikim razmjerima

Nakon predaje na Bleiburgu, kolone zarobljenika vraćane su kroz Sloveniju. Na području Tezna kod Maribora nalazi se jedan od najvećih masovnih grobišta u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Istraživanja slovenske državne komisije procjenjuju oko 15.000–20.000 ubijenih u tom jednom rovu dugom oko 3,5 km. Brojka od 36.000, koju spominju svjedoci u tekstu, smatra se pretjeranom, ali ne i nemogućom za šire područje Maribora i okolnih lokacija.

Metodologija likvidacija

Opis dvojice svjedoka (kamioni, vezani zarobljenici, pucanj u potiljak, pad u rov) podudara se s iskazima drugih preživjelih, nalazima forenzičkih ekshumacija, partizanskim dokumentima o “čišćenju terena”.

To ne znači da je svaki detalj doslovno točan — svjedočenja desetljećima kasnije uvijek nose subjektivni element — ali struktura događaja je potvrđena.

Svjedočanstva dvojice mladića iz Viteza  Ivice Križanca i Ive Tadića  predstavljaju jedan od rijetkih opisa iz perspektive pripadnika partizanske jedinice koja je sudjelovala u likvidacijama zarobljenika nakon Bleiburga.

Njihovi iskazi mogu se usporediti s nizom drugih svjedočenja: preživjelih zarobljenika, lokalnih Slovenaca, partizana koji su kasnije progovorili, te forenzičkih nalaza iz Tezna i okolice Maribora.

Usporedba pokazuje visok stupanj podudarnosti u ključnim elementima: metodi likvidacije, logistici, lokacijama, broju kamiona, načinu vezanja zarobljenika i dinamici egzekucija.

Iskazi iz knjige “Žrtve rata” i svjedočenja iz emigracije

Preživjeli zarobljenici koji su uspjeli pobjeći iz kolona smrti opisuju: kamione natkrivene ceradama zarobljenike vezane žicom po trojicu dovođenje do rubova rovova, pucanje u potiljak, pad u masovne grobnice, višednevne egzekucije bez prekida. Ovo se u potpunosti poklapa s opisom Križanca i Tadića.

 Svjedočenje Stjepana Brajdića (preživjeli iz Tezna)

Brajdić opisuje kako su zarobljenici, izvođeni iz kamiona, postrojeni uz rov, ubijani metkom u glavu i padali jedni preko drugih Njegov opis gotovo je identičan mehanici koju su opisali Križanac i Tadić.

Usporedba s iskazima slovenskih civila

Slovenski civili iz okolice Maribora i Tezna, čija su svjedočanstva prikupljena nakon 1990., navode danonoćnu pucnjavu iz šuma, kamione koji su stalno prolazili, neugo9dan zadah raspadanja iz rovova, zabranu približavanja lokacijama

Ovo potvrđuje trajanje egzekucija koje Križanac i Tadić opisuju kao “četiri dana bez prestanka”.

Iskazi bivših partizana

Bivši pripadnici partizanskih sigurnosnih službi (OZNA i KNOJ) a u iskazima objavljenim nakon 1990. potvrdili su da su da su “čišćenja” bila organizirana, da su rovovi bili unaprijed pripremljeni, da su egzekucije bile planske i masovne, da su “novi borci” često korišteni za streljačke vodove

Iskaz “partizana iz Celja” (objavljen u slovenskom tisku 1991.)  opisuje trojicu ubojica s pištoljima, pad u rov i stalnu rotaciju ubojica zbog umora To je doslovno identičan opis onome što su ispričali Križanac i Tadić.

Forenzička nalazi iz Tezna

Forenzička istraživanja provedena 2007.–2009. otkrila su rov dug 3,5 km, dubinu i širinu od oko 4–5 metara, tijela u slojevima, često vezana žicom, tragove metaka u zatiljku, ostatke cerada i metalnih dijelova kamiona Ovo potvrđuje gotovo svaki tehnički detalj iz svjedočenja dvojice mladića.

Usporedba s britanskim dokumentima

Britanski dokumenti navode masovnu predaju zarobljenika partizanima, “transportne kolone” prema Sloveniji nestanak velikog broja zarobljenika nakon predaje. Ovo daje širi kontekst koji se uklapa u svjedočenja Križanca i Tadića.

Križanac i Tadić svjedoče da da su im komesari  govorili o 36.000 ubijenih na tom području.

Istraživanja spominju 15.000 do 20.000 ubijenih u Teznom, na području Maribora i okolica 20.000 do –25.000, a na širem području Slovenije više od 80.000.

Brojka od 36.000 nije realna za jedan rov, ali jest za šire područje Maribora i okolnih lokacija. Dakle, njihova percepcija broja žrtava uklapa se u povijesni okvir.

Usporedba svjedočenja Križanca i Tadića s drugim izvorima — preživjelima, partizanima, civilima, forenzičkim nalazima i povijesnim dokumentima pokazuje iznimno visok stupanj podudarnosti.

Njihovi iskazi potvrđuju mehaniku likvidacija potvrđuju logistiku (kamioni, žica, rovovi) potvrđuju trajanje egzekucija potvrđuju lokacije uklapaju se u forenzičke nalaze klapaju se u druge partizanske ispovijedi

Zaključno njihova svjedočanstva nisu izolirana, nego dio šire, potvrđene povijesne slike poslijeratnih partizanskih  zločina Sloveniji 1945. godine