Tajna uspjeha AfD-a? I Crkva i politika i mediji protiv njih, a narod ih podržao

Ljudi nisu glasali za AfD zato što su se preko noći radikalizirali, nego zato što ih tradicionalne stranke više ne slušaju. Politika i mediji godinama su etiketirali i izrugivali AfD umjesto da se bave razlozima zbog kojih ta stranka raste.

Povijesni rezultat AfD‑a u Saskoj‑Anhaltu nije iznenađenje, nego posljedica dugogodišnjeg političkog sljepila. Dok se njemački, hrvatski i europski mediji danas čude, a mainstream političari glume šok, birači poručuju nešto vrlo jednostavno: godinama ste ignorirali i nas i činjenice, sada vam vraćamo račun.

AfD je s osvojenih 44 % postao stranka koja će vjerojatno preuzeti vlast. Politologinja Đana Luša upozorava da su pred Saskom‑Anhaltom četiri scenarija — od apsolutne većine AfD‑a i BSW‑a do novih izbora — ali ključna priča nije matematička, nego društvena.

AfD je kapitalizirao teme koje su mainstream stranke godinama gurale pod tepih: migracije, sigurnost, identitet, integracija, nezadovoljstvo obrazovanjem i strah od gubitka kontrole nad državnim granicama. Ne nužno tim redom, ali te teme su bile ključne za pobjedu AfD-a.

Birači su godinama upozoravali da se njihovi gradovi mijenjaju, da je sigurnost lošija, da integracija ne funkcionira i da se njihov način života prebrzo mijenja. Umjesto odgovora, dobivali su etikete. Umjesto rasprave, moralne lekcije. Umjesto politike, uvjeravanja da ono što vide oko sebe zapravo ne postoji. Upravo tu je mainstream izgubio dodir sa stvarnošću.

Gospodarska slika dodatno je pogoršala situaciju. Njemačka industrija, nekoć motor Europe, danas stagnira. Tvornice se zatvaraju, radna mjesta nestaju, a cijene energije rastu. Za prosječnog birača to znači nesigurnost, skuplju energiju i strah da Njemačka gubi industrijsku bazu na kojoj je izgradila svoj standard. U takvom okruženju AfD je postao politički kanal za sve one koji se osjećaju ostavljenima.

Sukob s Crkvom

No dodatni element ove priče je sukob AfD‑a s crkvama, koji je u Saskoj‑Anhaltu dosegnuo vrhunac. Iako je pokrajina izrazito sekularna, crkve ondje imaju važnu društvenu ulogu. Upravo to smeta AfD‑u, koji je u svom programu najavio radikalan obračun: ukidanje svih proračunskih sredstava, ukidanje crkvenog poreza i prebacivanje financijske odgovornosti na crkve u slučajevima crkvenog azila.

Na udaru je i Evangelička akademija, koju AfD optužuje za političku propagandu, iako je udio stranaca u pokrajini među najnižima u Njemačkoj.

Crkve su odgovorile jasno. Njemačka biskupska konferencija 2024. poručila je da etnički nacionalizam i kršćanstvo ne mogu stajati zajedno, a AfD‑ovu ideologiju opisala kao oblik desnog ekstremizma.

Katolički biskup Gerhard Feige upozorava da AfD vraća retoriku i običaje koji podsjećaju na najmračnija razdoblja njemačke povijesti, poput prijedloga da se u škole vrati ceremonijalno dizanje zastave i pjevanje himne. Evangelička crkva poručuje da njezine opomene nisu političke, nego kršćanske, ali istodobno upozorava da bi sudjelovanje AfD‑a u vlasti imalo razorne posljedice.

Najveća pogreška establišmenta 

U takvoj atmosferi postavlja se ključno pitanje: ako se AfD proglašava ekstremističkom strankom, smatraju li se ekstremistima i onih 44 posto birača koji su im dali glas? Upravo tu se vidi koliko se moralne diskvalifikacije mogu obiti o glavu političkom mainstreamu. Godinama su AfD etiketirali, umjesto da se bave razlozima zbog kojih stranka raste.

Ljudi nisu glasali za AfD zato što su se preko noći radikalizirali, nego zato što su zaključili da ih tradicionalne stranke više ne slušaju. A slično su zaključili i o mainstream medijima.

Najveća pogreška establišmenta bila je uvjerenje da se nezadovoljstvo može potisnuti moralnim diskvalifikacijama. Nije nestalo. Samo je pronašlo novu političku adresu. AfD je postao ventil za milijune birača koji su se osjećali prezreno, pogrešno shvaćeno ili izrugivano. A oni koji su ih godinama ignorirali sada se čude uspjehu AfD-a.

M. Marković/Foto: