Tenk koji smo otpisali prerano. Kako je hrvatski M-84 u Ukrajini postao zvijezda bojišta

Piše se danas po Bruxellesu, Berlinu i Zagrebu o “transformaciji”, “NATO interoperabilnosti” i “modernizaciji oklopništva”, ali rat – taj stari profesor bez milosti – opet je pokazao da Excel tablice i PowerPoint prezentacije često vrijede manje od jednog tenka koji pali iz prve.

A upravo je to priča o hrvatskim M-84-kama: tenkovima koje je MORH godinama tretirao kao relikt jugoslavenske epohe, da bi se na kraju pokazalo kako su u ukrajinskom ratu ti strojevi postali možda i najbolji primjer da Balkan nikad nije znao cijeniti ono što ima.

U hrvatskim vojarnama M-84 dugo je bio promatran gotovo kao neugodan podsjetnik na JNA. U političkim salonima govorilo se o “zastarjeloj sovjetskoj filozofiji”, iako je M-84 zapravo bio više od običnog T-72. Bio je to jugoslavenski derivat s ozbiljnim domaćim modifikacijama: boljom elektronikom, kvalitetnijim sustavom upravljanja paljbom, snažnijim motorom i iznenađujuće dobrom optikom za tenk osamdesetih godina. Ukrajinci su to vrlo brzo shvatili.

Danas se hrvatski M-84A4 Snajper pojavljuje u sastavu ukrajinskih mehaniziranih brigada, a prve snimke s terena izazvale su popriličnu pozornost među analitičarima rata. Ukrajinci nisu dobili “golo” vozilo iz muzeja. Dobili su platformu koja je već prije modernizirana u Hrvatskoj, a potom dodatno prilagođena brutalnoj realnosti bojišta Donbasa i Zaporižja.

Na ukrajinskim M-84-kama danas se vide kavezi protiv FPV dronova, Kontakt-1 reaktivni oklop, dodatne zaštitne rešetke, sustavi elektroničkog ratovanja i improvizirana zaštita stražnjeg dijela kupole – upravo onoga mjesta gdje ruski Lanceti i FPV dronovi najčešće traže pogodak.

I tu dolazimo do paradoksa koji bi mogao biti tema kakvog televizijskog monologa: dok je hrvatska birokracija godinama gledala M-84 kao problem logistike i nostalgije, Ukrajinci su u njemu vidjeli ono što rat uvijek traži – pouzdan stroj koji se može brzo održavati, popravljati i slati natrag u vatru. Ukrajinski tenkisti posebno hvale automatizaciju i elektroniku hrvatskog M-84A4 Snajpera.

Za razliku od klasičnih sovjetskih T-72, hrvatska verzija ima sofisticiraniji sustav upravljanja paljbom, kvalitetnije dnevno-noćne ciljnike i stabilizaciju koja omogućava preciznu paljbu i u pokretu. U uvjetima današnjeg rata, gdje posada često ima nekoliko sekundi za reakciju prije nego ih otkrije dron ili protuoklopni tim, to nije luksuz nego pitanje života.

To nije nevažno. Rat u Ukrajini postao je industrijski rat iscrpljivanja, gdje često pobjeđuje ne onaj tko ima “najmodernije”, nego onaj tko može održavati tempo. Leopardi 2 i Challengeri pokazali su se smrtonosnima, ali i logistički zahtjevnima. Abramsi troše gorivo kao rafinerija u pokretu. M-84, nasuprot tome, koristi platformu koju Ukrajinci već desetljećima poznaju. Posade prelaze na njega gotovo instinktivno. Rezervni dijelovi postoje. Mehaničari ga razumiju. To je u ratu zlato.

A Hrvatska? Hrvatska je svoje oklopništvo praktički prepustila njemačkom obećanju Leoparda 2A8, koji će stizati godinama. U međuvremenu, Zagreb ostaje u čudnoj strateškoj praznini: riješio se dijela najboljih operativnih tenkova prije nego što je nova generacija stvarno stigla.

Naravno, politički argument postoji. Hrvatska ulazi dublje u NATO standardizaciju. Leopard 2A8 objektivno je superiorniji tenk. Nitko ozbiljan neće tvrditi da je M-84 tehnološki vrhunac 21. stoljeća. 

Ali rat u Ukrajini razbio je mit da “stariji” sustavi automatski nemaju vrijednost. Naprotiv – pokazalo se da dobro održavan i inteligentno nadograđen tenk iz osamdesetih može biti itekako relevantan.

U toj priči ima i nečeg gotovo simboličnog. M-84 je nastao u državi koje više nema. Sastavljan je u Đuri Đakoviću, razvijan kroz vojnu industriju koja je nekoć povezivala pola Jugoslavije.  Hrvatska se odrekla tenka koji je, nakon svih političkih tranzicija, ideologija i generalskih reformi, na kraju svoju stvarnu vrijednost dokazao tek onda kada je opet počeo pravi rat.

M. Marković/Foto:morh