Kategorije Premium sadržaj

Tko plaća politički račun za smrt Kristiana Josipa Periša?

Širi dalje

U svakom uređenom društvu postoje mjesta na kojima čovjek ostaje potpuno ogoljen – bez slobode kretanja, bez glasa koji se daleko čuje i bez ikakve mogućnosti da se sam obrani. Psihijatrijski odjel jedna je od takvih ustanova.



Piše: Petar Bukovac

Kada 32-godišnji čovjek uđe na takav odjel tražeći liječničku pomoć, a iz njega iziđe u mrtvačkim kolima s polomljenim rebrima, slomljenom prsnom kosti i natečenim mozgom, to više nije samo crna kronika. To je trenutak u kojem puca temeljni ugovor između građanina i javnog sustava koji bi ga trebao štititi.

Smrt Kristiana Josipa Periša, bivšeg atletičara koji je 21. listopada 2026. godine preminuo u Klinici za psihijatriju „Sveti Ivan“ na zagrebačkom Jankomiru, ogolila je do kosti ne samo brutalnost pojedinaca iza zatvorenih vrata bolničke sobe, nego i tromost sustava, zataškavanje propusta te političku neodgovornost onih koji tim sustavom upravljaju. Istraga Županijskog državnog odvjetništva još traje i konačni sudskomedicinski i toksikološki nalazi tek trebaju dati posljednju riječ o neposrednom mehanizmu smrti. Zato je nužno strogo odvojiti ono što je već zabilježeno na snimkama nadzornih kamera i u nalazima zdravstvene inspekcije od tvrdnji bolnice, obitelji i istražnih tijela. No ono što već sada znamo dovoljno je da ledi krv u žilama.

Što su kamere vidjele

Kristian Josip Periš došao je u Jankomir oko 14:30 sati vozilom hitne pomoći, u pratnji policije, nakon što je njegova obitelj potražila pomoć zbog njegova teškog psihičkog stanja i paranoidnih misli. Prema izvješću tadašnje ravnateljice Majde Grah, prijem je trajao više od dva sata jer je bio napet, verbalno agresivan i kod sebe je imao metalni bokser, ali je na kraju pristao na hospitalizaciju. Policijske bilješke, međutim, bacaju drukčije svjetlo na taj dan: oko 15:23 sati policajci su ga zatekli kako mirno sjedi na klupi bez ikakve agresije, a oko 17 sati već je bio vezan za krevet, ošamućen i dezorijentiran, dok je djelatnica bolnice policajcima rekla da se stanje smirilo i da njihova asistencija više nije potrebna.

Nakon što je u odjelnoj kuhinji zatražio obrok i primio terapiju injekcijom, Periš je navečer ponovno postao uznemiren, a liječnica je odredila dodatnu terapiju. Ono što je uslijedilo između 20 i 22 sata na muškom Odjelu integrativne psihijatrije XI A zabilježile su nadzorne kamere.

Periš je u trenutku intervencije već bio djelomično fizički sputan sigurnosnim remenjem za krevet. Četvorica medicinskih tehničara, pozvanih s drugih odjela, fizički su ga pritiskala koljenima i tijelom, udarala ga šakama i laktovima te mu oko osam minuta držala jastuk pritisnut preko glave i vrata. Prema policijskom izvješću o pregledu snimke, primjena sile nije stala ni onda kada Kristian Periš više nije pružao nikakav otpor.

Tek kada su primijetili da ne reagira, započela je reanimacija. U 21:26 sati proglašena je smrt. Obdukcijski nalazi bilježe prijelome više rebara s obje strane prsnog koša, prijelom prsne kosti, plućni i moždani edem te tragove uboda medicinskim iglama. Sudskomedicinsko vještačenje morat će precizno razlučiti koje su od tih stravičnih ozljeda nastale tijekom nasilnog gušenja i pritiskanja, a koje eventualno tijekom pokušaja oživljavanja.

Zakon, mrtvo slovo na papiru

Da bismo razumjeli razmjere onoga što se dogodilo u Jankomiru, dovoljno je usporediti postupanje osoblja sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i Pravilnikom o vrstama i načinu primjene mjera prisile. Hrvatski zakon tu ne ostavlja nikakav prostor za improvizaciju: fizičko sputavanje smije se provoditi isključivo specijaliziranim magnetnim ili platnenim trakama, kao krajnja nužda za otklanjanje neposredne opasnosti po život, po odluci psihijatra i uz tim od najmanje pet educiranih medicinskih sestara ili tehničara. Udarci, pritiskanje koljenima i gušenje jastukom nisu „eksces u postupanju“ – to su izričito zabranjene metode i teška kaznena djela.

Zdravstvena inspekcija Ministarstva zdravstva sredinom studenoga potvrdila je ono na što su dokazi upućivali, utvrdivši čak pet skupina ozbiljnih nepravilnosti u zakonitosti i stručnosti rada Klinike. Tijekom sputavanja nisu se pratile vitalne funkcije pacijenta niti su obavljani obvezni obilasci; u medicinskoj dokumentaciji nedostajali su potpisi liječnika koji je odredio mjeru prisile; obitelji je prvotno rečeno da je riječ o zatajenju srca; smrtni ishod nije analiziran na stručnom kolegiju bolnice; osoblje nije imalo kontinuiranu edukaciju za krizne situacije, a na samom odjelu utvrđen je manjak kadra u odnosu na zakonske normative.

Zbog toga danas nemamo samo četvoricu uhićenih medicinskih tehničara (u dobi od 22, 28, 32 i 52 godine) osumnjičenih za teško ubojstvo posebno ranjive osobe, za što Kazneni zakon propisuje od najmanje deset godina do dugotrajnog zatvora od 40 godina. Istraga je 16. studenoga proširena na još četiri osobe koje su bile u sobi i sve to gledale – liječnicu specijalizanticu, dvije medicinske sestre i još jednog tehničara. Njima je također određen istražni zatvor zbog sumnje na sudjelovanje u teškom ubojstvu nečinjenjem. Hrvatsko kazneno pravo tu je neumoljivo: liječnici i sestre imaju takozvanu garantnu dužnost zaštititi život pacijenta o kojem skrbe, a šutnja i pasivnost dok se pred vama gasi ljudski život izjednačavaju se sa sudjelovanjem u zločinu.

Dva tjedna šutnje

No ono što ovu tragediju pretvara u prvorazredni skandal upravljanja javnim zdravstvom jest ponašanje vrha bolnice nakon 21. listopada. Ravnateljica Majda Grah za smrt je doznala iste večeri u 22:25 sati, a već sutradan zatražila je pohranu snimki nadzornih kamera. A onda – dva tjedna tišine.

Snimke je, prema vlastitom priznanju, pregledala tek 4. studenoga. Ministarstvo zdravstva o događaju je službeno obavijestila tek 7. studenoga – punih sedamnaest dana nakon smrti pacijenta i dvanaest dana nakon što je odvjetnik obitelji već podnio pritužbu zdravstvenoj inspekciji. U međuvremenu se obitelji servirala priča o zatajenju srca, a javnost o brutalnosti na snimkama nije znala ništa. Tek pod pritiskom javnosti i medija, ravnateljica je 12. studenoga podnijela ostavku pod egidom „zaštite ugleda Klinike“, a vođenje ustanove preuzela je vršiteljica dužnosti Lidija Hrastić-Novak.

Politička odgovornost gradonačelnika Tomaševića

U tom trenutku priča neumitno izlazi iz bolničkih zidova i ulazi u ured gradonačelnika Zagreba. Za razliku od općih bolnica nad kojima je država preuzela osnivačka prava, Klinika za psihijatriju „Sveti Ivan“ ostala je u vlasništvu i pod izravnim osnivačkim nadzorom Grada Zagreba. Ta činjenica nije puka formalnost u sudskom registru – ona sa sobom nosi izravnu upravljačku i političku odgovornost gradonačelnika Tomislava Tomaševića.

Grad Zagreb imenuje većinu – četiri od sedam članova Upravnog vijeća Klinike. Upravo je Upravno vijeće glavno tijelo koje imenuje i razrješuje ravnatelja, nadzire zakonitost rada, kadrovsku politiku i organizaciju ustanove. Činjenica da su sva četiri gradska člana Upravnog vijeća podnijela kolektivne ostavke tek nakon što je afera eksplodirala u javnosti najbolji je dokaz da taj mehanizam nadzora dotad nije postojao. Gradonačelnik je novi sastav Upravnog vijeća, na čelu s odvjetnikom Ivanom Jelavićem, imenovao tek 20. studenoga – gotovo mjesec dana nakon smrti Kristiana Periša.

Još je problematičniji politički refleks gradske vlasti u prvim danima krize. Umjesto odlučne reakcije osnivača i smjene uprave koja dva tjedna nije našla za shodno pogledati snimke smrti mladog pacijenta niti obavijestiti nadležno ministarstvo, iz gradske vlasti i platforme Možemo! u prvim su se danima čuli tonovi obrane ravnateljice Grah, da bi joj se na koncu dopustilo da sama ode podnošenjem ostavke.

Gradonačelnik Tomašević u svojim je istupima uporno povlačio crtu između „financijsko-poslovnog nadzora“, za koji je nadležan Grad, i „zdravstveno-stručnog nadzora“, koji pripada Ministarstvu zdravstva i strukovnim komorama. Takvo birokratsko pranje ruku možda prolazi u pravnim tumačenjima, ali u politici ne drži vodu. Zdravstvena inspekcija izrijekom je utvrdila da na odjelu na kojem je Periš preminuo nije bilo dovoljno zaposlenih u odnosu na zakonske standarde. Kadrovska popunjenost, organizacija rada, financiranje uvjeta u kojima osoblje radi i izbor ljudi koji vode bolnicu izravna su odgovornost osnivača. Osim toga, nakon tragedije isplivala su i upozorenja o ranijim prijavama nasilja u istoj ustanovi, kao i izvješća pučke pravobraniteljice i Odbora Vijeća Europe za sprječavanje mučenja, na koja se i sam gradonačelnik naknadno pozvao – potvrđujući time da signali upozorenja nisu došli tek 21. listopada.

Politička odgovornost nikada nije isto što i kaznena krivnja. Nitko ne tvrdi da je gradonačelnik držao jastuk ili potpisivao liječničke naloge. Ali u demokratskom sustavu politička odgovornost znači da čelnik izvršne vlasti snosi teret za funkcioniranje ustanova kojima upravlja, da ne brani neobranjivo kada zakaže sustav nadzora i da jamči kako ustanova u vlasništvu Grada neće biti mjesto na kojem najslabiji građani stradavaju zbog kaosa, manjka kadra i zataškavanja.

Rijetko koji medij je u Hrvatskoj objavio kako je bivši ravnatelj bolnice u Jankomiru Vladimir Grošić prije godinu dana priznao da je primio više od 100.000 eura mita (u gotovini i luksuznom namještaju) za namještanje građevinskih radova, poput adaptacije dnevne bolnice. Nakon toga priznanja, izlaska iz istražnog zatvora sada radi kao psihijatar u toj istoj bolnici. U toj istoj ustanovi će nakon podnesene ostavke radi zataškavanja i dalje kao psihijatrica raditi i bivša ravnateljica Majda Grah. I te iste osobe i dalje će odlučivati o „humanom“ sputavanju psihičkih bolesnika.

A obitelji Kristiana Josipa Periša na raspolaganju stoje samo pravni mehanizmi – uvid u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, status oštećenika u kaznenom postupku te građanska parnica za naknadu štete protiv bolnice koja objektivno odgovara za postupke svojih radnika. No, ništa od toga neće vratiti jedan ugašeni 32-godišnji život. Najmanje što Zagreb i Hrvatska duguju Kristianu Perišu jest da se iza osam minuta tišine u sobi Jankomira više nikada ne sakrije ni bolnička uprava ni politička odgovornost.

Bijeli jastuci za Kristiana

Postoje trenuci kada riječi postaju premale za bol, kada tišina govori glasnije od svakog govora i kada se jedan gradski trg pretvori u mjesto na kojemu savjest društva polaže ispit. Upravo se to dogodilo jučer na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, gdje su se tisuće ljudi okupile kako bi odale počast Kristianu Josipu Perišu, mladom čovjeku čiji je život prerano ugašen, a čija je smrt otvorila pitanja na koja hrvatsko društvo više nema pravo šutjeti.

Bijeli jastuci podignuti u rukama okupljenih nisu bili tek simbol sjećanja. Bili su simbol boli, nevjerice, protesta i zahtjeva za istinom. Predmet koji bi trebao značiti odmor, sigurnost i nježnost postao je simbol jedne tragedije i podsjetnik na okolnosti Kristianovih posljednjih trenutaka u psihijatrijskoj ustanovi. Poruka obitelji „Nećete nas ugušiti“ odjekivala je Trgom kao upozorenje svima koji misle da će vrijeme, birokracija i međusobno prebacivanje odgovornosti učiniti da se ova priča zaboravi.

A Kristian nije bio samo ime u novinskim naslovima. Bio je sin, brat, prijatelj i čovjek koji je svojim životom nastojao pomagati drugima. Kineziolog, atletičar, trener obaranja i paraobaranja ruke, radio je s djecom i osobama s invaliditetom. U njegovu životu sport nije bio samo natjecanje i rezultat, nego prilika da se drugima pruži podrška, snaga i osjećaj vlastite vrijednosti.

Posebno je potresan bio govor njegove sestre Mihaele. Govoriti o bratu kojega više nema, pred tisućama ljudi, a pritom pokušati pronaći snagu u vlastitoj boli, jedan je od najtežih trenutaka koje čovjek može proživjeti. Njezine riječi o bratu koji ju je cijeli život čuvao, a kojega sada zamišlja kako ih čuva s neba, nisu ostavile ravnodušnima ni one koji Kristiana nikada nisu upoznali. U tom trenutku više nije bilo stranaca. Bila je to zajednička ljudska bol.

No komemoracija nije bila samo oproštaj. Bila je i glasno postavljeno pitanje: tko će preuzeti odgovornost?

Dok se institucije i pojedinci suočavaju s pitanjima o okolnostima Kristianove smrti, obitelj i javnost imaju pravo očekivati transparentnu, temeljitu i neovisnu istragu. Nitko ne smije biti unaprijed proglašen krivim, ali isto tako nitko ne smije biti zaštićen od odgovornosti ako se utvrdi da je svoj posao obavljao nesavjesno. Zdravstveni sustav postoji kako bi štitio ljudski život, dostojanstvo i sigurnost, osobito onda kada je čovjek najranjiviji.

Zato su riječi izgovorene na Trgu bile više od osobnog protesta. Bio je to zahtjev da se prekine praksa u kojoj se odgovornost prebacuje s jednih na druge, dok obitelji ostaju same sa svojim pitanjima. Marko Kutlić jasno je poručio da više nije prihvatljivo upirati prstom jedni u druge i izbjegavati odgovornost.

Možda je najvažnija poruka cijele večeri bila ona koju je sam Kristian ostavio iza sebe: „Ako možeš, moraš. Za one koji ne mogu.“

U toj rečenici nalazi se mnogo više od životnog mota jednog sportaša i trenera. Nalazi se moralna obveza svakoga od nas. Obveza da ne okrećemo glavu, da ne šutimo kada vidimo nepravdu i da ne prihvaćamo ravnodušnost kao normalno stanje društva.

Jučer su tisuće ljudi podigle bijele jastuke. Danas, kada se Trg ponovno ispraznio, ostaje pitanje hoće li se podići i odgovornost. Hoće li se iz ove tragedije nešto promijeniti ili će sve završiti još jednim obećanjem da će se „utvrditi sve okolnosti?“

Kristianu ne možemo vratiti život. Njegovoj obitelji ne možemo vratiti zajedničke trenutke, razgovore, zagrljaje i budućnost koju su zamišljali. Ali možemo i moramo učiniti sve da njegova smrt ne postane samo još jedna vijest koju će zamijeniti neka nova.

Jer bijeli jastuci na zagrebačkom Trgu nisu bili podignuti samo za Kristiana. Bili su podignuti za dostojanstvo svakog čovjeka, za sigurnost onih koji traže pomoć i za pravo obitelji da zna istinu.

A društvo koje ne zna zaštititi najranjivije i koje ne zna preuzeti odgovornost kada se dogodi tragedija mora se ozbiljno zapitati kakve vrijednosti zastupa. Kristianova rečenica ostaje: „Ako možeš, moraš, za one koji ne mogu.“ Sada je na nama da pokažemo jesmo li je doista razumjeli.

Kronologija slučaja Kristiana Josipa Periša

  • listopada 2026., oko 14:30 sati: 32-godišnji Kristian Josip Periš vozilom hitne pomoći, uz pratnju policije, dovezen je na prijem Klinike za psihijatriju „Sveti Ivan“ u Jankomiru nakon poziva obitelji zbog teškog psihičkog stanja.
  • listopada, 15:23 – 17:00 sati: Prema policijskim bilješkama, pacijent u 15:23 mirno sjedi na klupi; oko 17:00 sati već je vezan za krevet, a bolničko osoblje policiji poručuje da se situacija smirila i da daljnja asistencija nije potrebna.
  • listopada, 20:00 – 21:26 sati: Na muškom Odjelu integrativne psihijatrije XI A četvorica medicinskih tehničara fizički pritišću već sputanog pacijenta, udaraju ga i oko osam minuta drže mu jastuk preko glave i vrata, nastavljajući i nakon prestanka njegova otpora. Reanimacija ne uspijeva i u 21:26 sati proglašena je smrt. Ravnateljica Majda Grah o smrti je obaviještena u 22:25 sati.
  • listopada 2026.: Ravnateljica traži pohranu snimki nadzornih kamera, ali ih ne pregledava; obitelji se prvotno navodi da je uzrok smrti zatajenje srca.
  • listopada 2026.: Odvjetnik obitelji podnosi pritužbu zdravstvenoj inspekciji Ministarstva zdravstva.
  • studenoga 2026.: Gotovo dva tjedna nakon smrti pacijenta, ravnateljica Majda Grah prvi put pregledava snimke nadzornih kamera.
  • studenoga 2026.: Uhićena su četvorica medicinskih tehničara (22, 28, 32 i 52 godine) zbog sumnje na teško ubojstvo posebno ranjive osobe, određen im je istražni zatvor i uručeni su im izvanredni otkazi. Bolnica tek 7. studenoga službeno izvještava Ministarstvo zdravstva o događaju.
  • studenoga 2026.: Ravnateljica Majda Grah podnosi ostavku, a dužnost vršiteljice dužnosti preuzima Lidija Hrastić-Novak.
  • studenoga 2026.: Policija privodi još četiri osobe sa snimke – liječnicu specijalizanticu, dvije medicinske sestre i jednog tehničara – zbog sumnje na teško ubojstvo nečinjenjem. Dovršen je i unutarnji nadzor bolnice.
  • Sredina studenoga 2026.: Zdravstvena inspekcija Ministarstva zdravstva utvrđuje pet skupina ozbiljnih nepravilnosti (uključujući nepravilno sputavanje, izostanak praćenja vitalnih funkcija, manjkavu dokumentaciju, neprijavljivanje smrti i kadrovski manjak na odjelu) te nalaže hitne mjere i rok od 60 dana za usklađivanje broja zaposlenih.
  • studenoga 2026.: Nakon ostavki dotadašnjih gradskih članova, gradonačelnik Tomislav Tomašević imenuje novo Upravno vijeće Klinike na čelu s predsjednikom Ivanom Jelavićem.
  • studenoga 2026.: Skup na komemoraciji Kristiana Periša.

 


Širi dalje
Komentiraj
Podjeli
Objavljeno od

Najnovije

Slaven Čolak nakon smrti Kristiana Josipa Periša: “I nečinjenje je kazneno djelo”

Čolak traži da se ispita odgovornost onih koji su svjedočili nasilju, a nisu reagirali, kao…

1 sat prije

Fotografija za povijest: Tri dubrovačka kapetana divovskih kruzera u Meksiku!

U meksičkom Cozumelu jedan uz drugi vezali su se tri velika kruzera, a na čelu…

2 sata prije

Udala se Natalija Prica, nekad bliska suradnica Milana Bandića

Iako se posljednjih godina rijetko pojavljivala u javnosti, Natalija Prica podijelila je s pratiteljima na…

3 sata prije