Umro je Marko Stipić, sanjao je malo širu i puno pošteniju Hrvatsku

Umro je Marko Stipić. Vijest je stigla tiho, ali njezina težina odjekuje među ljudima koji znaju što znači kad ode čovjek koji je život nosio kao zavjet. Onaj koji je poslije desetotravanjskog sloma na Kupresu, kad je neizvjesnost prekrila cijeli kraj, na novinarsko pitanje može li pasti Tomislavgrad odgovorio: „Dok sam ja živ, ne. A meni se tako brzo ne umire.“ To nije bila rečenica, to je bila crta obrane.

Rođen u Letki 1948., odrastao na Ljubuši, uz gangu koja razlama nebo. Sanjao je Vran, Mijata, Tomislava, gGledao širinu Duvanjskog polja, upijao molitvu, želio znati više. Sjemenište u Zadru otvorilo mu je Dalmaciju i more, nove zvukove i iste čežnje za slobodom. Shvatio je da nije za svećenički poziv, ali da je za znanje i za snove.

Materijalne okolnosti nisu mu dopuštale fakultet. Jedina mogućnost bila je privremeni rad u Njemačkoj. Zaraditi, vratiti se, upisati studij. Ali život je krenuo drugim smjerom.

U Njemačkoj čita slobodni tisak, susreće ljude koji govore o Hrvatskoj i slobodi. Ne izbjegava razgovore, ne izbjegava ljude. Rođak Mirko Ćurić jedan je od njih. Upoznaje Nahida Kulenovića. Privlači pozornost onih koji dojavljuju jugoslavenskim službama. Sjena Udbe postaje dio života. Godinama kasnije govorit će: „Teško je bilo biti pravi Hrvat a da nemate svoju sjenu koja vas uvijek može doći glave.“

Zatvor u Švedskoj

Udba plaća špijune, surađuje s drugim službama, koristi propagandu o hrvatskoj borbi za slobodu kao terorističkoj prijetnji. Zapad, vođen vlastitim interesima, surađuje. Likvidacije hrvatskih emigranata prešutno se odobravaju. Marko to vidi, živi i razumije.

Nakon dvije godine u Njemačkoj odlazi u Švedsku. Emigracija ondje mlađa, modernija, prožeta hrvatskim proljećarima. Razumiju suvremeno društvo, važnost kulture, javnosti, medija. Marko brzo postaje dio jezgre oko Stipe Mikulića, surađuje s Brankom Salajem, upoznaje Antu Brunu Bušića.

Na svoj tihi način daje prinos njihovim nastojanjima. Poznaje Miru Barešića i Anđelka Brajku. Pada pod sumnju švedskih vlasti, osuđen je na dvije godine zatvora nakon akcije u kojoj je ubijen jugoslavenski veleposlanik Rolović.

Veza s Domovinom ne prestaje. Ante Bruno Bušić i krug oko Salaja održavaju komunikaciju s Tuđmanom, Gotovcem, Čičkom, Kuharićem, Budišom, Đodanom, Tomčićem. Marko preko prijatelja Nikole Majstorovića omogućava Bušićev intervju na švedskoj televiziji. Materijalno osigurava putovanje i boravak. Bruno je bio most prema Domovini, idejni vođa emigracije, vizionar, sanjar, predvodnik. Njegova riječ bila je nastavak borbe starijih emigranata, a snaga stavova privlačila je mlađe.

 

U pokušajima da se hrvatska borba za slobodu prikaže bez udbaške ljage, emigracija pokreće niz akcija. Snima se dokumentarac Hrvati teroristi ili Borci za slobodu. Markova uloga u organizaciji i snimanju iznimno je velika. Film je dvaput prikazan na švedskoj televiziji, izazvao skandal u jugoslavenskoj diplomaciji, ali i snažan odjek u emigraciji i zapadnoj javnosti. Hrvatska tema počinje se sagledavati kroz riječi Tuđmana, Gotovca, Čička i drugih.

Marko zna za ilegalni posjet Franje Tuđmana Švedskoj i njegov susret s Bušićem. Pri legalnom dolasku 1988. Marko je vozač i sigurnosna pratnja. Tuđmana zanimaju Markova saznanja o Bušićevu ubojstvu, Marka stanje u Hrvatskoj. Razgovori postaju temelj kasnije komunikacije.

O Bušiću i emigraciji snimljen je osmosatni dokumentarni materijal. Trebao je biti temelj Fonda Ante Brune Bušića. Dijelovi su kasnije objavljeni na HTV-u bez odobrenja i naknade.

Povratak u Domovinu

Kad je Hrvatska planula, Marko u kolovozu 1991. dolazi u Zagreb. Odbijen zbog godina, odlazi Šušku, upoznaje Lucića, prolazi obuku na Sljemenu, odlazi na zapadnoslavonsko ratište. Tri mjeseca Tigrova. Potom Tomislavgrad i Zvirnjača. Neprijatelj pokušava ući u selo, Marko i njegovi stoje, Zvirnjača ne pada.

Kraj rata ga zatiče u zrakopraznom prostoru, a sjena iz emigracije i dalje prati. Ne ostvaruje braniteljsku mirovinu. Tri mjeseca Tigrova manje je od minimuma. Što je radio u HVO-u. Koga je branio u Tomislavgradu i na Kupresu. Mnogi bi potezali veze, a Marko se tiho vraća u Švedsku, odrađuje staž i zaslužuje mirovinu.

A onda Prižba na Korčuli gdje svakoga jutra podiže zastavu i gleda more. Vjeruje da Hrvatska živi unatoč svemu. I da će živjeti i kad nas ne bude.

Takvi ljudi ne odlaze. Oni se samo prestanu javljati. Marko Stipić – jedna vjera, jedna nada i jedan život darovan za Hrvatsku.

M. Marković/Foto: privatni arhiv