U četvrtak, 6. kolovoza 2026., nazočio sam ispraćaju posmrtnih ostataka Marka Stipića – višedesetljetnog poštovatelja uspomene na Bleiburške žrtve, bivšeg hrvatskog političkog emigranta, dragovoljca Domovinskog rata i umirovljenog pukovnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) na mjesnom groblju u njegovoj rodnoj Letki pokraj Tomislavgrada.
Preminuo 3. kolovoza 2026. u dubrovačkoj bolnici u 79. godini života. Emotivnom i informativnom objavom od njega su se oprostili iz Počasnog bleiburškog voda:
Marko Stipić, rođen 1948. godine, nakon završene osnovne škole u Tomislavgrada, kao i mnogi mladići iz mnogobrojnih i siromašnih obitelj iz tog kraja, upisao se na Bogosloviju u Zadru. Međutim. potkraj srednjoškolskog obrazovanja shvatio je da nije za svećenički poziv te nije nastavio školovanje na Teologiji.
Nakon kratkog vremena emigrirao je najprije u Njemačku pa u Švedsku, gdje se je ubrzo uključio u rad hrvatskih političkih organizacija, odnosno povezao se s tamošnjim vodećim političkim emigrantima pod vodstvom Stipe Mikulića koji je u međuvremenu, kao što je poznato, organizirao prepad na jugoslavensku ambasadu u Stockholmu kojom prilikom je smrtno stradao jugo-ambasador Vladimir Rolović.
Potom je Mikulić planirao napad na jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita u lipnju 1974. godine, u vrijeme održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj.
Budući da je Tito imao namjeru posjetiti jugoslavenske reprezentativce u hotelu “Park” u Düsseldorfu, Stipić je, po nalogu Stipe Mikulića, dva dana ranije doputovao u taj grad i, u organizaciji Mikulićevih suradnika u Njemačkoj, smjestio se kod jednog ‘gastarbeitera domoljubne orijentacije’ – Pere Pejića.
Pogreb Marka Stipića
Međutim, što Stipe Mikulić i njegovi suradnici u Njemačkoj, kao ni sam Marko Stipić, nisu znali – Pere Pejić je pod pseudonimom „Mato“ od kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća bio suradnik osječkog centra Udbe pod kodnim imenom „Mato“, a u tom trenutku na vezi ga je držao šef protuemigrantskog odjela osječke Udbe Josip Perković.
Čim je Pero Pejić saznao razloge dolaska Marka Stipića u Njemačku, o tome je pokušao izvijestiti obavještajce pri jugoslavenskom konzulatu u Düsseldorfu, ali u tome nije uspio. No Stipić je neovisno o tome odustao od akcije na Tita, a Pejić je naknadno o svemu izvijestio Josipa Perkovića (vidi privitak: HDA, Fond 1651, SDS RSUP SRH, Informacije; Informacija 168 Centra SDS Osijek, 8. kolovoza 1984.)
Na temelju zasluga Pere Pejića za Udbu, njen osječki centar na službu je primio njegova sina Zdravka koji će potkraj Jugoslavije postati šef njene operative, da bi nakon uspostave samostalne hrvatske države bio postavljen za šefa osječkog Centra Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP).
Supruga, sestre i nećaci uz odar
Udba je likvidirala Stipu Mikulića 15. prosinca 1975. u Göteborgu. U međuvremenu, 12. rujna 1975., iz Jugoslavije je emigrirao Bruno Bušić koji je ubrzo postao predvodnikom mlađih hrvatskih emigranata, a Marko Stipić mu se priklonio kao jedan od njegovih najpouzdanijih suradnika uopće, a najpouzdaniji u skandinavskim zemljama.
Pored ostaloga, po nagovoru Brune Bušića, sudjelovao je 1977. godine u snimanju dokumentarnog filma „Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“ za švedsku televiziju, a također je iste godine posredovao u susretu Brune Bušića i Franje Tuđmana u Stockholmu, kad je ovaj ilegalno posjetio Švedsku.
O jednom i drugom događaju, kao i onom iz Düsseldorfa, osobno mi je posvjedočio Marko Stipić, ali i nekolicina ostalih neposrednih aktera. O susretu Brune Bušića i Franje Tuđmana 1977. godine u Stockholmu svjedočanstvo mi je ostavio i Branko Salaj, glavni organizator tadašnjeg Tuđmanovog ilegalnog dolaska u inozemstvo.
Marko Stipić je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća aktivno potpomagao domovinske snage koji su radile na uspostavi neovisne hrvatske države. Među ostalim, bio je osobni pratitelj Franje Tuđmana prilikom njegove (legalne) posjete 1989. godine Švedskoj.
A kad je započela velikosrpska agresija na Hrvatsku, Marko Stipić je došao u Zagreb i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. Pored ostaloga, neko vrijeme proveo je na zapadno-slavonskom ratištu, da bi se nakon agresorskog napada na hrvatska područja u Bosni i Hercegovini stavio na raspolaganje Hrvatskom vijeću obrane (HVO).
Kao pripadnik ‘Brigade Kralj Tomislav’ HVO-a (kasnije preustrojene u 79. domobransku pukovniju ‘Kralj Tomislav’ u sklopu ‘1. gardijske brigade HVO-a Bruno Bušić’) Marko Stipić, na kraju u činu pukovnika HVO-a, iskusio je mnoga ratišta u Bosni i Hercegovini.
Marko Radoš predaje hrvatsku zastavu Stipićevoj udovici Ivi.
U isto vrijeme Marko Stipić bio je član povijesne postrojbe ‘Hajdučka družina Mijata Tomića’ iz Tomislavgrada, koja je držala stražu 1999. godine uz odar Brune Bušića prilikom prijenosa njegovih posmrtnih ostataka u Preporodnoj dvorani HAZU-a na Gornjem gradu u Zagrebu.
Iz tog vremena imamo anegdotu! Naime, kad je u dvoranu ušao predsjednik države dr. Franjo Tuđman sa svojom pratnjom, upitao je Vicu Vukojevića koji je bio glavni organizator tog događaja: „Tko su ovi?“ Vice Vukojević mu je odgovorite: „Predsjedniče, nemojte se brinuti, kubure su prazne!“
Budući da Marko Stipić nakon umirovljenja 2000. godine, zbog raznih zakulisnih spletki, očigledno dirigiranih iz bivših udbaških struktura u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nije uspijevao riješiti svoj status, otišao se je u Švedsku i zaposlio se kao obični radnik da bi stekao dovoljno radnog staža s pravom na švedsku mirovinu. Kad mu je to uspjelo zauvijek se vratio u Hrvatsku i sa suprugom Ivom nastanio u mjestu Prižba na Korčuli.
Marko Stipić pokopan je uz vojne počasti Vojske Federacije BiH. Nadgrobno slovo održao mu je njegov prijatelj i ratni suborac, član zapovjedništva ‘Brigade Kralj Tomislav’ umirovljeni pukovnik HVO-a Boško Papić, a hrvatsku zastavu njegovoj udovici Ivi predao je također njegov prijatelj i ratni suborac umirovljeni pukovnik HV-a i 100-postotni hrvatski ratni vojni invalid Marko Radoš.
Pogrebni obred, a kasnije i svetu misu u zadušnicu u Bazilici sv. Nikole Taveliću Tomislavgradu, predvodio je fra Bože Milić, župnik Župe sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.
Bože Vukušić /Foto: PBV
