Vlast je nakon 1945. u Hercegovini ubila čak 16.000 Hrvata, prosjek 23 godine

Na predstavljanju knjige “Škripari – Hrvatski pokret otpora u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951.” dr Ive Lučića u Mostaru izneseni su podaci o velikim stradanjima Hrvata nakon Drugog svjetskog rata.

Lučić je naveo da je od 24.000 poginulih Hrvata u tom području čak 16.000 ubijeno nakon 1945. godine. Prosječna dob ubijenih bila je 23 godine.

Prema njegovim istraživanjima, u BiH je do 1959. ubijeno 1.914 škripara (križara), 1.228 ih je osuđeno, a oko 12.000 ljudi procesuirano kao njihovi pomagači. Naglasio je važnost istraživanja zbog razbijanja dugogodišnje šutnje i uloge represivnih struktura poput OZNA-e i UDBA-e.

Biskup u miru, dr. Ratko Perić, u svom je izlaganju posebno istaknuo sudbinu mostarskog biskupa Petra Čule, koji je nakon Drugog svjetskog rata osuđen u politički montiranom procesu te naglasio tragične podjele među Hrvatima i stradanja bez groba i imena.

“Biskup Čule osuđen je na 11 godina zatvora, a presuda mu je, prema dostupnim svjedočanstvima, najavljena i prije samog suđenja. Tadašnji komunistički dužnosnik Džemal Bijedić preko posrednika mu je poručio: ‘Moj biskupe, to je naredba’”, kazao je Perić.

Dražen Barbarić i Robert Jolić ocijenili su knjigu kao važan i opsežan doprinos razumijevanju poraća, koji prikazuje i složene ljudske sudbine, uključujući izdaje, progone i stradanja nedužnih.

Prof. dr. Ivica Šarac u svom je izlaganju između ostalog istaknuo kako oni koji još nisu imali priliku čitati knjigu vjerojatno postavljaju pitanje zbog čega su u njezinu naslovu škripari, a ne, recimo, križari!?

Dr. Lučić u predgovoru objašnjava da oni sebe nisu zvali „škriparima“, nego češće „ustašama“, rjeđe „križarima“, a često se radilo i o bezimenim borcima protiv komunističkog režima, no naziv „škripari“, kako ističe, zaživio je i ostao u narodu i prema njegovu mišljenju „najbolje opisuje hrvatske mladiće koji su po svršetku rata i sloma NDH odbili prihvatiti silom nametnutu jugoslavensku komunističku vlast i organizirali pokret otpora.“

I odabrani motivi na koricama, a radi se o izvornim fotografijama, sugeriraju da je riječ o novom pristupu koji izlazi iz okvira uvriježenih predodžbi o ovoj temi, jer ne vjerujem da bi itko ranije mogao zamisliti sliku škripara na motociklu, a na korici vidimo jednoga od njih kako juri motociklom kao u nekom akcijskom filmu.

Ako bismo pozornije pogledali i usporedili biografije ljudi s fotografije na naslovnici, vidjeli bismo da ne stoji ni tvrdnja da su u škriparima bili isključivo pripadnici poraženih postrojbi u Drugom svjetskom ratu; neki od tih mladića uopće nisu sudjelovali u ratu, pojedini od njih čak su prethodno bili u partizanima ili u strukturama nove vlasti, no nisu se mirili s terorom nad civilnim stanovništvom nakon rata, pa su se odlučili oružjem suprotstaviti i pokušati zbaciti novi režim.

Neki koji su izišli iz rata ne mireći se s porazom i dolaskom komunizma, koristili su u poslijeratnim obračunima slične metode koje su koristili oni koji su ih nastojali eliminirati. Uz ubojstva škripara, njihovih suradnika i članova njihovih obitelji, dr. Lučić donosi i slučajeve ubojstava komunističkih aktivista i simpatizera i članova njihovih obitelji.

Knjiga je, s uvodnim dijelom, podijeljena u sedam poglavlja, a tu su još pogovor, dva dokumentirana priloga, sažetci na hrvatskom i engleskom jeziku, popisi izvora i literature, zatim popis slikovnih priloga te kazala imena i mjesta – sve to na 360 stranica. Nakon uvoda i drugoga poglavlja u kojemu su prikazane okolnosti nastanka i razvoja, kako ga je autor naslovio, Hrvatskoga pokreta otpora u Bosni i Hercegovini, slijedi, rekao bih, glavni i svakako najopsežniji dio (treće poglavlje) u kojemu je obrađen pokušaj organiziranoga oružanog otpora uspostavi komunističkoga režima u krajevima Hercegovine, a i Bosne.

 

Ovdje je posebno važno pitanje razloga osnutka i djelovanja Prvog hercegovačkog ustaško-križarskog zdruga. To je bila ozbiljno ustrojena oružana postrojba, koja je imala jasno definirane ciljeve borbe, koje je možda najpreciznije na svoj način objasnio Mirko Kapulica istražiteljima Udbe 1950. u Mostaru:

“Kako sam saznavao od svojih jataka o međunarodnoj situaciji pretpostavljao sam da bi moglo biti (vjerojatno „doći“, nap. I.Š.) do rata i rušenja postojećeg uređenja u našoj zemlji i da bi tako mogao dobiti slobodu i garanciju svoga života. Meni je bilo potpuno svejedno od koga bih tu slobodu mogao dobiti: bilo da se radi o Talijanu, Švabi, Englezu ili Amerikancu, iako bi istina najvolio tu slobodu dobiti od svoga vlastitog naroda.“

Iz današnje se perspektive planovi i očekivanja škripara mogu činiti nerealnima, no njihovo uvjerenje da zapadni saveznici nakon sloma NDH neće dopustiti uspostavu komunističkog poretka nije bilo neutemeljeno, kao što pokazuje slučaj Grčke. Pitanje je, međutim, koliko su im bili poznati zaključci Teheranske konferencije o obnovi Jugoslavije nakon rata ili recimo moskovski razgovori W. Churchilla i J. Staljina u listopadu 1944. o podjeli zona utjecaja u zemljama jugoistočne Europe.

Ako im je do tada i tinjala neka nada da bi zapadni saveznici mogli intervenirati, ona je definitivno ugasla izbacivanjem Komunističke partije Jugoslavije iz Informbiroa u lipnju 1948. i prekidom suradnje Staljinova Sovjetskog saveza s Brozovom Jugoslavijom, što je Zapad odmah iskoristio i uskoro započeo s politikom podržavanja jugoslavenskog komunizma. Nove su okolnosti svele djelovanje škripara na borbu za vlastiti život, što je bilo sve teže u ondašnjim uvjetima pojačanog terora nad njihovim suradnicima i obiteljima djelovanjem komunističkog represivnog aparata.

U istom su (trećem) poglavlju opisane okolnosti stradanja nekolicine predvodnika otpora (Stjepana Sičaje Gegana, Mirka Kapulice, Marijofila Mandića, Ivana Milasa, Nike Vladića, Bože Mandića, Benke Penavića, Vinka Škrobe itd.)

Četvrto poglavlje obrađuje sudbinu manje poznatih gerilskih skupina u čapljinskom, ljubuškom i posuškom kraju te u istočnim i sjevernim dijelovima Hercegovine i krajevima središnje Bosne.

Suđenja i ubojstva škriparskih suradnika, jataka, tema su petoga poglavlja, naslovljenog „Politika ‘oštrog kursa’ i represija ‘narodne vlasti’“, dok su u šestom poglavlju opisani sudski progoni katoličkih svećenika, hrvatskih intelektualaca i političara sklonih Hrvatskoj seljačkoj stranci, koji su jezikom tadašnje vlasti svi zajedno nazivani „križarima“.

Komunisti su tim imenom nazivali protukomunističke organizacije koje su djelovale u selima i gradovima, imale svoje političke programe i logistički pomagale škripare na terenu, a poveznica i glavni organizator bila im je, prema presudama u uglavnom montiranim sudskim procesima, Katolička Crkva. Zbog čega je upravo Katolička Crkva bila na udaru, jasno je obrazloženo u ovom dijelu knjige.

U sedmom, završnom, poglavlju napravljen je prikaz osnivanja, načina organiziranja i djelovanje OZN-e, KNOJ-a i UDB-e, a na nekim primjerima opisane su surove metode rada koje su ovim krajevima primjenjivali oficiri UDB-e Ivan Granić i Ante Primorac te donesen profil dvojice oficira UDB-e iz Tuzle, od kojih je jedan, Teufik Selimović, postao poznatiji kao lik s izraženim sadističkim crtama, nego kao brat slavnoga književnika. Dr. Lučić zadnje poglavlje završava sa svojevrsnim pokaznim vježbama u kojima je uvjerljivo pokazao kako je zapravo nastajala komunističko-partizanska epika u Bosni i Hercegovini.

Prolazeći kroz obilje podataka u ovoj knjizi, brzopletu čitaču možda bi mogla ostati skrivenom subtema podjela i obračuna između „naših“ i „njihovih“ obitelji u Hercegovini i s tim povezana tematika osvete, izdaje, prijetnji, ucjena – dakle onih graničnih životnih situacija u kojima se nemilosrdno gazilo tuđe dostojanstvo, a gubilo vlastito. Pojedinci su upravo u tim krajnje surovim vremenima počeli zadobivati povlaštene pozicije u društvenoj i političkoj mreži novoga režima i uspinjati se na društvenoj ljestvici te u konačnici osigurati svojim potomcima lagodan život, dok su potomci ovih drugih mogli biti sretni samo zbog činjenice što su ostali živi.

Izuzetno je važno to što se autor nije susprezao sve tadašnje aktere navoditi punim imenom i prezimenom i to u različitim, ponegdje doista neugodnim i nezgodnim kontekstima, što nekim čitateljima možda neće najbolje sjesti, pa je stoga opravdano pretpostaviti da će se upravo na ovoj knjizi potvrditi ona stara latinska misao koju dugujemo rimskom retoru Terencijanu Mauru koji je s kraja drugoga stoljeća ustvrdio

“Sudbina knjiga zavisi od onoga tko ih čita!“ Ova knjiga je rađena znanstvenom metodologijom i predstavlja izvanredan doprinos povijesnoj znanosti, ali da se ne zavaravamo, nećemo je, čitajući, svi doživljavati na isti način. Htjeli mi to ili ne, to će u bitnome ovisiti o tomu jesu li u tim poslijeratnim godinama obitelji iz kojih potječemo pripadali „našima“ ili „vašima“, a može i „vašima“ ili „našima“, završio je dr. Šarac.

M.M. /Foto: Bljesak.info