Znate li što je “Hercegovački zid?” Moćna operacija tajne službe?

Za jugoslavensku komunističku elitu etabliranu nakon Drugog svjetskog rata zapadni dio Hercegovine, ili zapadna Hercegovina, kako se najčešće govorilo, stekla je status svojevrsne Vendėe, reakcionarne-kontrarevolucionarne pokrajine.

Hercegovci su pak u toj percepciji uglavnom bili ostaci poraženih snaga, preživjele ustaše, o kojima brigu trebaju voditi tijela sigurnosti. Takav stav opravdavao je represiju nad Hrvatima iz Hercegovine i potpuno zapostavljanje toga kraja u procesu izgradnje i modernizacije.

Nakon što je Tito 1966. srušio Rankovića, a sekretar CK SK BiH Cvijetin Mijatović tijekom Mostarskog savjetovanja održanog u jesen 1966., istakao kako je bilo teško biti Hrvat u Hercegovini, izgledalo jeda će se stanje popraviti.

Tada je eskalirao nacionalni pokret u SR Hrvatskoj, u kojem je nakon četvrt stoljeća prisilne šutnje sudjelovalo i nešto Hercegovaca. Koliko je njihov značaj u tom vremenu bio neznatan govori i činjenica da je najeksponiraniji bio Ante Paradžik, predsjednik Kluba studenata Hercegovine, koji je brojao oko 300 članova. On je upozorio na «tendenciozno etiketiranje Hercegovaca kao ekstremnih nacionalista, što među njima izaziva revolt”.

U tom kontekstu zanimljivo je spominjanje pojma «hercegovački zid», koji je upotrijebio Ivan Šibl, objašnjavajući situaciju unutar studentskog pokreta. Taj je zid prema Šiblu bio baza na kojoj su desni ekstremisti zasnivali svoju snagu i na kojoj je desna rukovodeća garnitura zapravo gradila svoje pozicije.

Savka Dabčević Kučar tražila je objašnjenje što je to “hercegovački zid” i nije ga dobila?

Gušenjem nacionalnog pokreta koncem 1971. Paradžik je zatvoren, a dijelu političara koji su potom došli na vlast Hercegovci su poslužili kao glavna meta napada. Jedan od njih, Jure Bilić, napisao je da ih je lako prepoznavao na skupovima po “kvadratnim glavama”.

Prvo pojavljivanje Hrvata iz Hercegovine u političkom životu (u hrvatskom kontekstu) učvrstilo im je stigmu nacionalista, desničara! Kada je komunistički režim Jure Bilića, Milke Planinc i Ivice Račana propao, beogradska čaršija pokrenula je Jugoslavensku narodnu armiju, koja je bila militarizirani dio Saveza komunista Jugoslavije, u rat protiv Republike Hrvatske.

Nakon prvih sukoba s hrvatskim braniteljima Novosadska televizija objavila je prilog iz Vukovara i istočne Slavonije. U tom prilogu lokalni Srbi izjavljivali su da njima nisu problem Hrvati starosjedioci, nego doseljeni Hercegovci.

Nešto kasnije, u Zagrebu su se pojavili letci u kojima je pisalo da Zagrepčani skijaju, a Hercegovci brane Hrvatsku. Nakon što je pala zagrebačka špijunska mreža Organa bezbednosti JNA (kolokvijalno KOS-a), otkriveno je da su priče o Hercegovcima bile dio KOS-ove akcije protiv Hrvatske, kao i jačanje regionalizama radi stvaranja jaza između hrvatskih područja.

Akciju je vodila tajna grupa Opera, formirana od pripadnika KOS-a i nekih službenika CK SK Hrvatske. Grupa je osnovana pri zapovjedništvu ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (RV i PVO) JNA. Izvela je niz terorističkih akcija, a između ostaloga: raketiranje Banskih dvora radi ubojstva hrvatskog Predsjednika, miniranje židovske općine i groblja radi kompromitacije Republike Hrvatske i dezavuiranja njezine vlasti.

Pripadnici ove grupe suđeni su u Beogradu i Zagrebu, s različitim motivima i optužbama. Pored terorističkih akcija, oni su unutar informacijskog rata koji je tada vođen protiv hrvatske vlasti, osmislili i izveli brojne propagandno-psihološke akcije. Pored ostalog, ova grupa vodila je kampanju protiv Hercegovaca, i uopće Hrvata iz Bosne Hercegovine.

Također su prvi postavili tezu o dvostrukoj crti funkcioniranja vlasti u Republici Hrvatskoj, na što se kasnije nadovezala teza o dvostrukoj crti zapovijedanja u hrvatskoj vojsci, u Hrvatskom vijeću obrane i sl. Za ovu vrstu akcija rabljeni su različiti mediji, bilo da su vrbovani novinari, ili su formirani novi mediji, primjerice televizijski program YUTEL.

Jugoslavenska vojna kontraobavještajna služba (KOS) imala je važnu ulogu u pripremi agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Gotovo svi čelnici pobune u Hrvatskoj bili su suradnici te službe, koja ih je usmjeravala, naoružavala obučavala i štitila od policijskih snaga. Pored opremanja paravojnih postrojbi, protuobavještajna služba planirala je i terorističke akcije, koje su opet bile dio šireg plana političke kompromitacije i blokade novoformiranih republičkih vlasti.

U isto vrijeme obavještajno-sigurnosne službe JNA u BiH, uz pomoć većeg dijela srpskih kadrova u MUP-u i drugim institucijama provodile su različite akcije, pa i terorističke. Po sličnom obrascu, kao i Židovska općina u Zagrebu, minirano je Partizansko groblje u Mostaru. Bila je to jedna u nizu eksplozija izazvanih na temelju plana o «kontroliranom izazivanju panike», odnosno kontroliranom teroru.

Cilj ove akcije bio je uplašiti lokalno stanovništvo, te ga usmjeriti na promjenu vlasti prosvjedima i natjerati na kapitulaciju pred “jugoslavenskim snagama”, ali i tobožnjom fašizacijom kompromitirati novu demokratski izabranu vlast.

Iz propagandne radionice KOS-a stiglo je i objašnjenje što je to bio famozni “Hercegovački zid”. U knjizi Jugoslovenska kriza i rat 1991-1995. objavljenoj u Beogradu 2000. piše: “Maspok je 1970. pripremao secesionistički udar u stilu noć dugih noževa”. Autor je zatim citirao general-pukovnika JNA Pavla Jakšića koji je napisao:

“Tada ju Zagrebu bio obrazovan hercegovački zid. Oko 300 ustaša iz zapadne Hercegovine, obučenih u policijska odela, bili su snabdeveni kombi-automobilima Zastava i lažnim policijskim legitimacijama i nalozima da, na Badnju noć, svirepo pobiju na Sljemenu oko 1.000 boraca NOR-a, protivnika Maspoka i da uspostave ustašku NDHrvatsku.“

Kada ovako nešto tvrdi general-pukovnik JNA i to se citira 2000. godine u Beogradu kao vjerodostojan podatak, onda je jasno kolika je u tim krugovima mržnja prema hrvatskom stanovništvu u Hercegovini.

Nakon poznatog zaustavljanja tenkovske kolone u selu Polog nedaleko od Mostara početkom svibnja 1991., koja je krenula prema Splitu da bi presjekla Hrvatsku, tenzije prema Hercegovini još su više porasle.

Stare ideološke podjele i antagonizmi iz Drugog svjetskog rata i poraća, animoziteti stvoreni u vrijeme hrvatskog nacionalnog pokreta, jasno opredjeljenje Hercegovaca protiv svake Jugoslavije, zaustavljanje tenkova JNA koji su trebali “osloboditi Split”, masovno sudjelovanje u postrojbama Hrvatske vojske, temelj su mržnje kod srbijanske i jednog dijela hrvatske javnosti koji je formiran i djeluje unutar komunističkog i jugoslavenskog okvira.

Propaganda nastala u tom okviru djelovala je na brojne diplomate i strane novinare. Jedan od dobrih primjera jest prosrpski nastrojen bivši švedski premijer i upravitelj Bosne i Hercegovine Carl Bildt, koji u memoarima, kada piše o Hrvatima, razlikuje i uspoređuje “pitome političare iz plodne Posavine” i “izražene nacionaliste koji potiču sa škrtih hercegovačkih brda”.

Dugotrajna društvena izoliranost, obespravljenost i marginalizacija, rezultirali su nesnalaženjem, ali i bahatošću, uzurpacijom vlasti i prava, te uopće asocijalnom ponašanjem nekih Hercegovaca u društvenom i političkom životu. To je njihovim protivnicima poslužilo za širenje stereotipa i mržnje na sve Hercegovce.

Informacijski rat vođen je uglavnom unutar političkog konteksta. Predsjedništvo Hrvatske stranke prava (HSP) objavilo je 13. lipnja 1991. u Ljubuškom Lipanjsku povelju o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru s istočnim granicama Subotica, Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska.

Jugoslavenska i srpska politika dobile su time potvrdu za svoje tvrdnje o Hercegovcima kao ekstremnim nacionalistima profašističke orijentacije. Srbijanski povjesničar akademik SANU-a Milorad Ekmečić ustvrdio je da je predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga sakupio 10.000 dobrovoljaca i s fašističkim insignija-ma svečano proglasio NDH u Ljubuškom.

Povjesničarka Smilja Avramov dodala je da je Hrvatska izvršila oružanu agresiju na BiH, najprije stacioniranjem 16.000 svojih vojnika u zapadnoj Hercegovini, s glavnim stožerom u Ljubuškom, radi “uspostave Hrvatske do Drine” i čišćenja Bosne i Hercegovine od Srba.

Činjenica je da je Dobroslav Paraga, s grupom svojih pristaša, članova i simpatizera HSP-a izveo spomenutu predstavu proglašenja NDH, ali to je od lokalnih vlasti i naroda shvaćeno kao provokacija i protuhrvatsko nastojanje, te se ne može dovesti u vezu s Hercegovcima, niti hrvatskom državnom politikom.

Možda je cijela predstava trebala poslužiti kao povod (alibi) jugoslavenskim snagama za obračun s “fašistima”? Jer, samo stotinjak dana kasnije Jugoslavenska komunistička vojska, ojačana srpskim paravojnim postrojbama, spalila je sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, napala Dubrovnik i uništila Vukovar.

(Tekst je iz studije “Ima li Hercegovine? (Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?“)

Ivo Lučić/National Security and the Future, Vol. 6 No. 3-4., 2005.