Dana 25. listopada 2010. godine napustila nas je naša, vjerojatno, najveća pjesnikinja ikada – Vesna Parun. Iako je živjela burno, ovaj svijet je napustila tiho, u 88. godini života u Specijalnoj bolnici u Stubičkim Toplicama, gdje je provodila svoje posljednje dane, lucidna i britka do posljednjeg trena svoga života.
Kao da je predosjetila svoju skoru smrt, velika i u tome, pozvala me je da joj u mojoj tadašnjoj nakladničkoj kući ZORO d.o.o. objavim njeno kapitalno djelo, koje je sama, uz pomoć prijatelja Denisa Derka, i uredila.
Točno godinu dana prije smrti njezina knjiga „Ja koja imam nevinije ruke“, na moćnih 544 tvrdo ukoričenih stranica, ugledala je svjetlo dana. Vesna je zbog toga bila sretna i ponosna, kao i svi mi iz našega malog tima.
Na njen posljednji ispraćaj na otok Šoltu, u maleno mjesto Grohote, doputovala je iz metropole malena grupica prijatelja, i to je sve. Nije bilo pretjeranih, a usudio bih se reći niti dovoljnih, panegirika njoj u čast. Zvona na crkvici Sv. Stjepana, uz koju je bilo i groblje, samo su nakratko zajecala i – to je bilo to.
Nitko za njom nije čupao kose, nitko se, niti privatno niti javno, nije u nju kleo, država nije proglasila dan žalosti (a trebala je?!)
Da, i nitko u svojoj histeriji tuge za našom najvećom pjesnikinjom nikada nije predložio da se neka ulica, neki park ili gradski kvart, neka škola, knjižnica, državna ili lokalna nagrada za književnost, poeziju,.. ili da neki još nepostojeći i još neizgrađeni most u našem glavnome gradu ponese njezino ime. Ne, nije. Ni tada, niti sada. ( Na Borongaju u Zagrebu je osam godina nakon njene smrti nazvano Šetalište Vesne Parun, op. a)
Dana 20. lipnja 2026. godine, u 77. godini života, napustila nas je književnica i novinarka Slavenka Drakulić. Slavenka Drakulić je našoj široj javnosti postala poznata ne po svojem književnom stvaralaštvu, o kojem ne želim suditi, već po svojem političkom angažmanu.
Sa svojih se još četiri sljedbenice, na 58. svjetskom PEN kongresu u Rio de Janeiru, Brazil, prosinca 1992. godine, svojski zalagala se da se Hrvatskoj, odnosno gradu Dubrovniku, nikako ne dodijeli domaćinstvo nad sljedećim svjetskim PEN kongresom. Nakon ove ružne i sramotne epizode ovih je pet aktivistica ponijelo nepopularni kolektivni naziv „Vještice iz Rija“ po kojemu ih i dan danas svi pamtimo.
Slavenka Drakulić je svoje novinarske uratke objavljivala u zagrebačkom političkom tjedniku „Danas“ te magazinu „Start“, kao i u beogradskom političkom tjedniku „Nin“, što je bilo jako neobično jer su „Danas“ i „Nin“ bili medijski i ini takmaci.
Ja sam svoj novinarsko-reporterski život započeo srpnja 1985. godine u zagrebačkom političkom tjedniku „Danas“, te magazinu „Start“ sa svojom reportažom od 13 ili 15 stranica s globalnog rock spektakla „Live Aid“ u Londonu. Trebam li uopće i napominjati da prije toga nisam objavio nigdje ništa, niti u „Poletu“, „Studentskom listu“ i sl. Od toga sam trena bio u stalnoj postavi ovih tada jako prestižnih tiskovina.
S vremenom sam se afirmirao i na širim prostorima tadašnje nam zajedničke države. Prvo pero beogradskog političkog tjednika „Nin“ – Boro Krivokapić, iz nekog je razloga za svoje teme s prostora Hrvatske, za svoga suradnika na terenu, birao upravo mene, tako da smo se s vremenom na neki način i zbližili i stekli obostrano povjerenje.
Jednom prigodom mi je, s velikim gađenjem, spomenuo kako ih je Slavenka Drakulić, koju sam povremeno sretao u ovim redakcijama, iskamčila da joj „Nin“ plati skupu operaciju bubrega u inozemstvu, od čijeg je zatajenja patila, što je „Nin“ i učinio. Također je rekao kako je ona unovčila sve oko svoje tadašnje bolesti, obrađujući je i u svojim književnim uradcima.
Bilo mi je jako neugodno to slušati, jer se radilo o osobi koju sam povremeno viđao, pa sam ubrzo u našem razgovoru inicirao preskok na neke druge ugodnije teme. Sjetio sam se ovih riječi Bore Krivokapića ovih dana kada nacionalna histerija oko smrti ove novinarke i spisateljice dobiva znakove nekontroliranog ludila.
Javljaju se mnogi, znani, manje znani i neznani, sa svojim navodnim svjedočanstvima o veličini i nacionalnom značaju ove osobe. Novinski dnevnici koji izlaze u Hrvatskoj posvetili su joj tekstove na po tri stranice – najavljene čak i na naslovnici novina, HTV u prime-timeu reprizira TV intervju koji je nekada davno s njom vođen, dok novinarka, vidno uzbuđena zbog ove prigode, u tome TV uratku intervjuiranoj ne uspijeva postaviti niti jedno disonantno, neugodno pitanje…
A sve nas je puno toga zanimalo iz života te osobe, a da to nismo uspjeli iz ovoga TV razgovora doznati. Na primjer, zašto je radila to što je radila i je li, barem sada, o tim svojim ranijim stavovima promijenila mišljenje.
Oglasilo se i Ministarstvo kulture u osobi same ministrice Obuljen Koržinek, lijući krokodilske suze nad ovim, navodno, za cijelu Hrvatsku, a i šire, nenadoknadivim gubitkom… i ni sam ne znam tko sve još ne…
U duhu onoga davnog svjedočanstva Bore Krivokapića, malo sam osvježio svoje misli, pa sam i sam došao do istoga zaključka. Slavenka Drakulić je u cijelosti, svaki segment svojega života monetizirala – bez iznimke. I svoju bolest, i svoju neskrivanu mržnju spram Hrvatske, i svoj navodni antiratni angažman.
U ovome posljednjem se nije baš iskazala. Pisala je o silovanim ženama tijekom srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ovaj je „plemeniti“ napor spisateljica odradila krajnje salonski, u klinički sterilnim uvjetima. Niti s jednom od žrtava ratnog silovanja ova se „plemenita“ aktivistica nije nikada srela, nije ih je ikada držala za ruku i bodrila ih za vrijeme njihovog ispovjednog traumatičnog svjedočanstva, nije niti jednoj od njih pogledala u oči i s njima podijelila svoje suze i tugu, iskazala sućuti i empatiju… Ne. Za ovaj svoj „plemeniti“ uradak koristila se isključivo klinički čistim i sterilnim materijalima dobivenim od UNHCR-a. Monetizirano s uspjehom.
Ne mogu se oteti dojmu da su i drugi segmenti njenoga života bili isključivo u funkciji monetizacije. Kao njen brak, na primjer. Je li njen suprug, direktor velike i utjecajne švedske nakladničke kuće, također imao doprinosa u njenom „globalnom“ književnom rastu. Monetizirano!
Ili pak Republika Hrvatska, koju je tako ganutljivo iskreno i strasno mrzila, svojim je izdašnim financijskim potporama njenome radu i prijevodima njezinih knjiga na druge jezika, preko svojega Ministarstva kulture, također imala neki doprinos?
Za one koji nemaju televizore u boji, spomenuo bih da je Slavenka Drakulić, u periodu od 2016. do 2025. godine, od Hrvatskog (Ustaškog?!) Ministarstva kulture inkasirala za prijevode svojih 11 knjiga ukupno 67.608,00 eura. Monetizirano! Smrt. Monetizirano!
Neki dan sam, na ovu temu, na FB pronašao i pročitao status naše ugledne novinarke – i duboko se razočarao. Ova, inače briljantna novinarka, o ovoj je osobi napisale nečitljivi panegirik dostojan pera samoga Kim Jong Una, bez i jednog disonantnog mjesta, bez i trunke profesionalnog propitivanja. Duboko razočaravajuće.
A onda su se na njen status počeli lijepiti i javljati kojekakvi ožalošćeni marginalci sa svojim genijalnim i još genijalnijim idejama, dosjetkama, kako Slavenki Drakulić podariti i buduću sve pripadajuću joj vječnost.
Jedan je predlagao da se neka ulica u Zagrebu, ili gdje, preimenuje njenim plemenitim imenom, neki je predlagao da to ipak bude neka škola, drugi knjižnica, i tako dalje, sve dok nismo došli do najgenijalnije i najoriginalnije zamisli nekoga, također marginalnog anonimnog obožavatelja. A taj je predložio, ni manje i više, da se budući Jarunski most, koji je sada tek samo u sferi fikcije – već sada imenuje njenim plemenitim imenom.
Znam da ovakvo endemski rijetko ludilo čovjeka ponese, pa sam i ja sam poželio dati svoj konstruktivni doprinos ovome svehrvatskom naporu.
Moja je zamisao bila ta da se neki hrvatski grad, gradić, gradina,.. preimenuje u njeno ima. Sjetio sam se da je nekada, ne tako davno, naš jadranski grad Ploče nosio naziv Kardeljevo. Kako oni jedini u nas imaju rijetkog iskustva u tome, zašto ne bi bili zamoljeni da sada, dragovoljno, preimenuju naziv svojega grada u – Drakulićevo? Mislim da je to i te kako primjereno.
Ovaj moj komentar na ovu objavu naše ugledne novinarke nije dugo izdržao na njenome FB zidu. Ubrzo je, kako ranije rekoh, u demokratskoj maniri samoga Kim Jong Una – ovaj moj komentar izbrisan s njenoga FB zida. Izgleda da kod nas ptice vole isključivo zborno pjevanje i da vole kada „svaka ptica svome jatu leti“. Šteta. A bio je to i te kako dobar prijedlog. Drakulićevo!!!
Zoran Filipović, Zagreb, 25. lipnja 2026.
O AUTORU:
Posebno je poznat po snažnim, humanističkim ciklusima nastalim tijekom agresije na Hrvatsku i BiH u kojima je bilježio ljudsku patnju, dostojanstvo i krhkost u trenucima povijesnih lomova.
Filipović je autor niza knjiga i monografija, u kojima spaja fotografiju, svjedočanstvo i osobnu refleksiju. Njegov rad karakterizira izrazita etička osjetljivost, vizualna preciznost i dosljedna posvećenost dokumentiranju stvarnosti bez uljepšavanja.
Kao autor, svjedok i komentator vremena, Filipović zauzima posebno mjesto u suvremenoj hrvatskoj kulturi, ostavljajući iza sebe opus koji nadilazi granice fotografije i postaje trajni zapis jednog burnog razdoblja.
Najdugovječniji saborski zastupnik, predstavnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin, nakon 34 godine provedene u parlamentu…
Nekoliko mjeseci prije smrti jedan od najutjecajnijih televizijskih urednika u povijesti Hrvatske, Miroslav Lilić, otvorio…
Kava bez vrećice šećera, pomfrit bez kečapa, hotelska soba bez mini-šampona. Od 12. kolovoza 2026.…
Komentiraj