BBB: Postoje tri formalna razloga za poništenje natječaja za Maksimir

Natječaj za novi stadion Maksimir, koji je trebao biti prekretnica u zagrebačkoj sportskoj infrastrukturi, pretvorio se u primjer kako se i najvažniji javni projekti mogu kompromitirati u startu. Umjesto jasnog i transparentnog procesa, dobili smo rješenje koje je izazvalo unisono negodovanje javnosti, otvorene sumnje struke i revolt navijačke zajednice.

Prema tekstu koji je objavio arhitekt Otto Barić, u natječajnom programu doista stoji da arhitektonsko rješenje mora predvidjeti “kohezivnu i povezanu strukturu gledališta”.

U nastavku se precizira da zapadna, istočna i južna tribina trebaju biti organizirane u dvije neovisne razine – donju i gornju etažu koja se može zatvoriti tijekom događaja s manjim brojem posjetitelja. Za sjevernu tribinu, koju tradicionalno koriste navijači lokalnog kluba, izrijekom se navodi da mora ostati “jedinstvena, nedjeljiva cjelina”.

Na Natječaj su pristigle dvije žalbe, a moguće da će do isteka žalbenog roka pristići još koja.

Tragom Barićeve objave, Bad Blue Boysi su na stranici Dinamo – najveći hrvatski klub objavili tri formalna razloga za poništenje natječaja, pozivajući se upravo na natječajni program, tehničke zahtjeve i pravila koja su organizatori sami propisali.

1) Pobjednički rad ne ispunjava temeljni uvjet natječaja

U službenom raspisu natječaja jasno je navedeno da stadion mora imati kohezivnu i povezanu strukturu gledališta. To nije stilska figura, nego tehnički zahtjev: tribine moraju biti povezane u jedinstvenu cjelinu, bez rupa, bez odvojenih volumena, bez “četiri samostalne tribine” koje stvaraju propuh, kišne koridore i gubitak akustike.

To je shvatilo 87 od 88 natjecatelja. Jedan nije — i taj je odabran.

Arhitekti su javno potvrdili da pobjednički rad ne zadovoljava ključnu odredbu natječaja

. Navijačka zajednica je to dodatno artikulirala: “kohezivno” znači povezano, a ne reinkarnacija današnjeg Maksimira  za koji znamo da je “najružniji stadion na svijetu”.

Barić je objavio izvadak iz natječaja i jasno pokazao da je zahtjev bio nedvosmislen.Ako natječaj traži A, a odabere B, to je proceduralni problem prve kategorije. To je argument koji žalba može vrlo lako dokazati

2) Sumnja da je rješenje djelomično generirano umjetnom inteligencijom

Drugi argument koji se već javno spominje jest sumnja da su dijelovi vizualnog prikaza pobjedničkog rješenja generirani umjetnom inteligencijom. To se odnosi na specifične anomalije u renderima, nelogične detalje i karakteristične AI‑artefakte koje su primijetili i arhitekti i navijači.

Ako se pokaže da je dio idejnog rješenja nastao bez autorskog rada, to otvara pitanje:

• je li rad uopće autorski,
• je li u skladu s pravilima natječaja,
• je li žiri bio svjestan načina izrade,
• i je li takav rad uopće smio biti razmatran.

Natječaji ove vrste počivaju na autorskom doprinosu, ne na generičkim AI‑kompozicijama. Ako se dokaže da je rješenje djelomično generirano, to je tehnička i etička povreda natječaja.

3) Upitna izvedivost i statička održivost rješenja

Treći argument je najteži u inženjerskom smislu: prema navodima stručnjaka, plan sila u odabranom rješenju je gotovo neodrživ bez značajnih dorada. To znači da bi projekt, u trenutnom obliku, bio teško izvediv ili bi zahtijevao toliko izmjena da bi se u bitnome promijenio.

Ako rješenje mora biti “bitno izmijenjeno” da bi uopće moglo stajati, onda ono nije rješenje koje je pobijedilo na natječaju. To je izravno kršenje natječajnih pravila: žiri je odabrao jedno, a grad bi morao graditi nešto drugo.

Dio koji najviše smeta Boysima: dvoličnost ključnih aktera

Osim samog odabira, navijače posebno iritira ono što je izrečeno pri objavi pobjednika i u danima nakon toga. Iz perspektive BBB‑a, ključni akteri žirija djelovali su dvojno, patronizirajuće i potpuno neautentično u odnosu na Dinamo, Zagreb i navijačku kulturu.

Toma Plejić – “nevjerojatan rezultat” koji ne prati stvarnost

Predsjednik ocjenjivačkog suda, rođen u Rijeci, živi i radi u Splitu. Projekt je nazvao “nevjerojatnim rezultatom”, “superautentičnim”, “neobičnim i jedinstvenim”, iako je jasno da brutalistički stadioni od sirovog betona i jednostavnih volumena nisu ni autentični ni jedinstveni  nego standard sredine prošlog stoljeća, posebno u socrealističkom svijetu.

Zvone Boban – patroniziranje i uloga samozvanog autoriteta

Boban, koji je u Zagrebu proveo tek dio karijere, preuzeo je ulogu najpozvanijeg tumača “duha Dinama i Zagreba”, iako nije arhitekt, nije investitor i bio je samo jedan od devet članova žirija. Navijači mu zamjeraju patroniziranje: objašnjavao je javnosti da “ne razumije veličinu rada”, da “nema osjećaj za estetiku i urbanizam”, te da treba bez pogovora prihvatiti odabir žirija.

Kasnije je reterirao, ali je pritom promovirao Tomaševića u “velikog Dinamovca”, što je navijačkoj zajednici zvučalo groteskno.

Tomislav Tomašević kao “veliki Dinamovac”

Tomašević nikad nije bio dio Dinamove kulture. Navijači ističu da ga nikad nisu vidjeli na utakmici, osim po dužnosti, niti je ikad išta rekao o Dinamu ili Boysima prije nego je postao gradonačelnik. U Hrvatskoj postoji izreka: “pas koji se u lov tjera — od njega lova nema”. Navijači je koriste upravo za njega: čovjek koji nikad nije bio dio plavog identiteta sada objašnjava taj identitet kao “veliki Dinamovac”

“Godinama je aktivistički iskazivao prijezir prema svemu onom što Dinamo predstavlja, a njegov sustav vrijednosti i ono što kroz svoj politički život artikulira je dijametralno suprotno onome što Dinamo znači. Što mislite, tko u podvožnjaku uporno šara preko grbova hrvatskih ratnih postrojbi koje su nacrtali Boysi?

Pa valjda je jasno da su to Tomaševićevi kompanjoni, ultra ljevičarska ekipa jugoidne orijentacije, iz raznih udruga na sisi grada, družina koja se u maniri svog šefa bacala po Vukovarskoj ulici prosvjedujući protiv Mimohoda Hrvatske vojske i policije.

Politički kontekst koji se ne može izbjeći

Navijači naglašavaju da politika nije ono čime se grupa bavi, ali u slučaju Maksimira politika je duboko uključena — od zemljišta i financiranja do natječaja i realizacije.

Činjenice:

• Vlada je omogućila proces: riješila zemljište, proglasila stadion građevinom od nacionalnog interesa, otvorila put za sufinanciranje.
• Grad i Tomašević bez toga ne bi imali ni preduvjeta ni novca.
• Plenković je jedini političar koji je javno rekao da nije zadovoljan odabranim rješenjem i da treba razmotriti ponavljanje natječaja.
• Navijači zaključuju: ako stadion ikad bude izgrađen, zasluge idu Vladi, ne žiriju.

Što ovo znači za natječaj?

Kombinacija tri formalna razloga — neispunjavanje ključne odredbe, sumnja u autorski rad i upitna izvedivost — zajedno s neautentičnim i patronizirajućim nastupima ključnih aktera, čini natječaj  kompromitiranim.

To nisu navijačke emocije. To su objektivni, tehnički i proceduralni razlozi, plus politički kontekst koji se ne može ignorirati.

Maksimir koji se sada izgradi ostat će sto godina. To nije projekt za jedan mandat, jedan PR‑trenutak ili jedan žiri. To je infrastruktura koja definira grad, klub i identitet navijača.

M. Marković/Foto: Grad Zagreb/Facebook