Jedina pobjeda Siniše Hajdaš Dončića. Ali ne izborna

Kad se pogledaju dvije/tri presice SDP-a ili nastup Hajdaš Dončiča na RTL-u slika postaje kristalno jasna: SDP zapravo ne želi pobijediti na izborima. Tri su razloga. Ne mogu. Ne znaju. Ovako im je predobro.

U opoziciji su pronašli politički raj: putuje se, jede, pije, obilazi Hrvatska, drže se presice o “Plenkovićevoj inflaciji”, a pritom se ne mora voditi država, donositi teške odluke ni odgovarati za išta. To je politički wellness centar.

Gledao sam prije par dana onu dobro izgledajuću zastupnicu iz Osijeka. Plavuša je. I prezentna. Odrađujući partijski zadatak napala je HDZ i DP zbog svinjske kuge na sličan način kako to radi Karolina Vidović Krišto. I nakon pressice otišla u Čardu kod Baranjca. Ako o Slavoniji ništa ne zna, što bi tek rekla o Lici ili Dalmaciji. A doktorica je znanosti (Uh!).

Nekad su imali “Rijeke pravde”, himnu za koju su Juri Stubliću platili 35.000 eura, kao da se sprema povijesni preokret. Danas hodaju Hrvatskom i ponavljaju jednu rečenicu – “Plenkovićeva inflacija” – kao da je to program, ideologija i ekonomska strategija u dvije riječi. To je evolucija od političke pjesme do političkog slogana koji stane na kartonski natpis.

A teme koje guraju? Ni među prvih deset prioriteta građana.

Godinama su vrtjeli ustaše i partizane, Thompsona i HOS… pa je na taj teren uletjela Dalija Orešković i preuzela im dnevni meni. Ostali su bez teme, bez identiteta, bez publike – pa sad pokušavaju prodati dječje štoseve o tome kako “Jandroković ruši Plenkovića”.

Tko li im je samo to smislio? Jesu li i to platiti 35.000 eura kao hit pjesmu Jure Stublića.

Jedina Hajdašova pobjeda

Najveća i jedina politička pobjeda Hajdaš Dončića nije novi program, nije reforma SDP‑a, nije povratak birača. Ne. Najveća pobjeda je to što Zoran Milanović neće pokucati na vrata SDP‑a. To je bio trenutak kad se u stranci otvorio šampanjac. Ne zbog izbora, nego zbog činjenice da se “šef” neće vratiti doma.

Dotad mu, međutim, članovi doslovno nestaju, kao da ispadaju kroz prozor. Ako se ovako nastavi, uskoro će ostati samo onih deset koji se međusobno uvjeravaju da je sve u redu, da stranka ide naprijed, da je “timski rad” budućnost, da karizma nije potrebna, da je sve to dio velikog plana. Mini‑SDP, verzija za kućnu upotrebu.

Izbori se ne dobivaju protiv Zorana, nego protiv HDZ‑a. A za to ipak treba nešto više od uskog kruga istomišljenika koji se sastaju u stranačkoj dvorani i uvjeravaju jedni druge da su na pravom putu. I program koji je više od ustaša i partizana, Thompsona i HOS-a. Ili smiješnih kolporterskih parola.

“Ljevici uvijek ponestane tuđeg novca”

SDP tako ulazi u novu fazu političke filozofije: pobijediti ne treba, izgubiti je ugodno, a najvažnije je da Milanović ostane što dalje od Iblerova trga. Jer on trese, a to nije dobro. Mogli bi popadati  kao trule jabuke.

U međuvremenu je Hajdaš Dončić objasnio da SDP‑u više ne trebaju karizmatični lideri. Naravno da ne trebaju – karizma bi ih natjerala da nešto i naprave. Ovako je lakše: timski rad, samodostatnost, borba protiv uvoznih lobija… sve zvuči kao ozbiljan program, ali ostaje u PowerPointu. Bilje je ovako. Jeftine parole, lagane šetnje i novac iz proračuna.  A “ljevici uvijek ponestane tuđeg novca”, da citiramo Čeličnu Lady.

SDP je tako pronašao savršenu formulu: biti opozicija bez ambicije, stranka bez rizika, organizacija bez cilja. Kad je život tako lagodan, pobjeda na izborima postaje nepotrebna gnjavaža. SDP niti zna, niti može, niti želi pobijediti.

M. Marković/Foto: pxll