Hrvatska oporba već godinama pati od istog paradoksa. U zemlji koja ima inflaciju, zdravstveni sustav koji stenje, demografsku krizu, energetsku nesigurnost i obrambene izazove kakve nije imala desetljećima, vladajući HDZ uspijeva izgledati kao jedina ozbiljna politička organizacija. Ne zato što nema pogrešaka, nego zato što mu nasuprot ne stoji uvjerljiva alternativa.
Najveći dio odgovornosti za to snosi SDP. Stranka koja je nekad predstavljala prirodnu protutežu HDZ-u danas više izgleda kao politički servis za komentiranje Vladinih poteza nego kao organizacija koja želi preuzeti vlast. To nije samo pitanje rejtinga, nego političke ambicije.
Siniša Hajdaš Dončić preuzeo je stranku u trenutku kada joj je trebalo dati novu energiju, nove ljude i novu priču. Umjesto toga, javnost je uglavnom dobila nastavak poznatog obrasca – konferencije za novinare, reakcije na Plenkovićeve izjave i povremene verbalne duele koji traju jedan medijski ciklus. To može održavati političku prisutnost, ali teško gradi uvjerenje da postoji spremna vlada u sjeni.
Vođa oporbe ne postaje se zato što vodi najveću oporbenu stranku. Vođa oporbe postaje se tako da politički prostor počne gravitirati prema vama. Da drugi komentiraju vaše poteze, a ne vi njihove. Da namećete teme umjesto da ih pratite.
U hrvatskoj politici to su svojevremeno uspijevali i Ivica Račan i Zoran Milanović, svaki na svoj način. Danas SDP uglavnom reagira na dnevni red koji određuje netko drugi.
Paradoks je još veći kada se pogleda kadrovska slika. Čini se da je SDP posljednjih godina lakše proizvodio političke protivnike unutar vlastitih redova nego nove lidere. Nije slučajno što se među ljudima koji su napustili stranku nalaze neka od njezinih najprepoznatljivijih i intelektualno najprofiliranijih imena. Bez obzira slaže li se netko s njihovim stavovima ili ne, teško je osporiti da su mnogi od njih imali izraženiji politički identitet od većine onih koji su ostali.
To je možda i najveći paradoks današnjeg SDP-a. Stranka koja je desetljećima bila rasadnik kadrova danas ostavlja dojam da su njezini najjači kadrovski resursi izvan njezinih zidova. Kao da je politička selekcija funkcionirala obrnuto – odlazili su oni koji su imali vlastiti politički profil, a ostajali oni kojima je stranačka hijerarhija bila važnija od političke prepoznatljivosti.
Problem pritom nije samo personalan. SDP već dugo ne uspijeva odgovoriti na temeljno pitanje: zašto bi netko glasovao za njega osim zato što nije HDZ? Moderna oporbena stranka mora ponuditi više od negacije vlasti. Mora ponuditi drukčiju viziju države, gospodarstva, sigurnosti, poreza, energetike i međunarodnog položaja Hrvatske. Kada toga nema, izbori se svode na natjecanje u tome tko će glasnije kritizirati premijera.
U politici je ponekad važnije ostaviti dojam sposobnosti nego biti bezgrešan. Građani vlast mijenjaju tek kada povjeruju da netko drugi može bolje upravljati državom. Ako tog dojma nema, nezadovoljstvo postojećom vlašću ne prelijeva se automatski oporbi. Ostaje kod kuće ili odlazi prema novim političkim projektima.
Zato pitanje nije može li Siniša Hajdaš Dončić pobijediti Andreja Plenkovića. Prije toga mora uvjeriti javnost da je upravo on prirodni vođa hrvatske oporbe. A to se ne postiže funkcijom predsjednika SDP-a, nego političkom težinom koja nadilazi granice vlastite stranke. Za sada se čini da SDP još traži takvu osobu.
M. Marković/pxll
