Danas smo svi iz Međugorja

Jutros je u Međugorju ranjeno sveto mjesto. Zapaljen je oltar Katoličke crkve, oskvrnjeni su Gospini kipovi, razbijena je tišina koja je desetljećima liječila milijune ljudi.

Plamen je zahvatio drvo i kamen, ali ono što je najviše boljelo bio je osjećaj da je netko dotaknuo ono što se ne dira – mir, molitvu, vjeru, nadu.

Međugorje nije samo prostor. To je mjesto na koje se dolazi slomljen, izgubljen, umoran, i s kojeg se odlazi lakši. To je mjesto na kojem su se ljudi vraćali sebi, na kojem su se vraćali Bogu. Zato je današnji napad više od vandalizma. To je rana na duši svih koji su ikad stajali pred Gospinim kipom i šutjeli, molili, plakali, tražili smisao.

Desetine puta sam bio u Međugorju. Početkom devedesetih snimao sam dokumentarac za HTV, Dosanjani snovi, o Zapadnoj Hercegovini. Tridestak dana sam proveo s vidjelicama, svećenicima, vjernicima…  U crkvi sam molio na finalu kad su naši rukometaši osvojili olimpijsko zlato u Grčkoj.

Četiri godine, zbog posla, svakodnevno sam prolazio pokraj Međugorja. Katkada je odlazak na svetu zemlju bio gotovo kao izlet, ali trenutak kad bih na Tromeđi skrenuo na cestu prema Međugorju – to nije bio put, to je bio povratak. Kao kad promijeniš frekvenciju na radiju duša bi osjetila uzvišenost svetog prostora.

U brojnim opisima i filmovima iz Međugorja, a mnogo toga sam i vidio i pročitao, danas se prisjećam riječi Milene Zupančić iz filma U sredini mojih dana (Kustić / Hitrec/ Sedlar).

Na povratku iz Međugorja, gdje je tražila nadu i utjehu, na posprdno pitanje komunističkog društva je li vidjela Gospu, odgovorila je: “Ne, ali vjera tih ljudi me uvjerila da postoji.” 

Obišao sam sva Gospina svetišta u Hrvatskoj – Trsat, Aljmaš, Sinj, Mariju Bistricu, Pleternicu… Zbog blizine, povijesti, tradicije, ljepote i duhovnosti volim, jako volim i svetkovinu u Rami, na jezeru. Na radnom stolu, uz Vučedolsku golubicu, stoji mi Ramski križ. Ali Međugorje… Međugorje je moja duša. Suze mi idu zbog Međugorja.

Međugorje je preživjelo ratove, prijetnje, sumnje, osporavanja. Preživjet će i ovo. Oltar će se obnoviti, kipovi će se očistiti, a ljudi će se vratiti – možda i više nego prije, jer kad je nešto povrijeđeno, vjera se ne gasi, nego se sabere, učvrsti, postane tvrđa od kamena.

Danas je tuga velika, ali dostojanstvo je veće. Nitko ne može zapaliti ono što Međugorje znači. Nitko ne može ugasiti svjetlo koje je ondje upaljeno prije više od četrdeset godina. Nitko ne može oskvrnuti vjeru koja je izdržala sve.

Međugorje je moja duša. Danas smo svi iz Međugorja.

Marko Marković/Foto: press