Milanović napao novinara Večernjaka: “Ona je Vaša supruga, a Vi ste varali…”

Predsjednik Zoran Milanović verbalno je napao novinare koji su pratili vojnu vježbu kod Slunja, posebice novinara Večernjeg lista, Tomislava Krasneca.  Od prvog odgovora na pitanje novinarke Nove TV, novinare je optuživao da ga provociraju, a potom i vrijeđao.

“Nemate pojma o poslu kojeg radite. Nemate pojma”, bila je jedna od njegovih izjava upućena okupljenim novinarima. “Šta ste vi, sindikalac”, uzvratio je novinarki RTL-a kad je pokušala reći nešto.

Potom je, usred konferencije za medije na kojoj se očekivalo da će  govoriti o sukobu s premijerom Andrejem Plenkovićem i ministrom obrane Ivanom Anušićem oko slanja vojnika na mimohod u Parizu, krenuo ad hominem napad na novinara Večernjeg lista Tomislava Krasneca. 

Po našem sudu Milanović se obrušio na Krasneca zbog kolumne “Ćato koji nije mogao u Moskvu brani izlazak vojnicima na Champs-Élysées” , u kojoj Krasnec podsjeća na Milanovićevu želju da ode na Putinovu vojnu paradu u Moskvu 2020., (nakon aneksija Krima i okupacije Donbasa) ali nije uspio jer je curilo ulje na službenom zrakoplovu, a danas iz čista mira brani odlazak hrvatskim vojnicima u Pariz.

Krasnec piše da Milanovićev napad na Vladu nije stvar principa, nego političke svađe i osobnog inata. Tvrdi da predsjednik ignorira geopolitičku stvarnost, da šteti Hrvatskoj vojsci i ponaša se kao da je sudjelovanje u Moskvi i Parizu jednako, iako je jedno bilo odlazak kod agresora, a drugo kod ključnog europskog partnera.

U nastavku objavljujemo transkript razgovara predsjednika Zorana Milanovića i novinara Večernjeg lista Tomislava Krasneca:

KRASNEC: “Gospodine predsjedniče, vrijeđate novinare od prvog njezinog pitanja. Rekli ste da je došla provocirati.”

MILANOVIĆ: “Vi niste novinar, Vi ste lobist. Njih dvije su novinarke, po mom iskustvu. Vi uopće niste.”

KRASNEC: “A tko ste Vi?”

MILANOVIĆ: “Ja sam vrhovni zapovjednik vojske, izabrali su me hrvatski građani. A Vi ste lobist.”

KRASNEC: “Ima li tu novinara, po vama, u sobi?”

MILANOVIĆ: “Vi ste čovjek koji je stanovao u državnom stanu dok sam ja bio premijer, koji je dobila vaša žena. Bili ste dopisnik Večernjeg lista. Dakle, muktarili ste u državnom stanu. Zato je vaša supruga vraćena natrag. Je li bilo potrebno da ovo kažem sada? To je istina.”

KRASNEC: “Jeste li brojali krvna zrnca ili samo…”

MILANOVIĆ: “Dakle, Večernjaku je država plaćala stan. I kada je netko uočio da je to nemoralno…”

KRASNEC: “Mislim da je bilo obrnuto, gospodine predsjedniče.”

MILANOVIĆ: “Što je bilo obrnuto?”

KRASNEC: “Mislim da je Večernjak plaćao svom dopisniku stan.”

MILANOVIĆ: “A ne, nije. Plaćao je Vašoj supruzi koja je bila u našoj misiji. Bože moj. Pa to je potpuno jasno, nemojte izmišljati. Je li vam bar malo neugodno? Natjerali ste me da ovo kažem.”

KRASNEC: “Vrijeđate novinare, ne znam zašto.”

MILANOVIĆ: “Ne, vi vrijeđate mene. Ali meni je posao da to trpim. Odnosno, ne mislim da me dvije gospođe vrijeđaju. Imamo povijest odnosa. S vama ne želim razgovarati kao s novinarom. S njima da. I zato raspravljam. Dakle, da, došli ste me isprovocirati. To je legitimno. Legitimno je da me provocirate”, nastavio je obraćajući se novinarki Nove TV Ivani Pezo Moskaljov.

Predsjednik Republike nastavio je govoriti, novinari su pokušavali postaviti još pitanja, a na kraju se s dodatnim pitanjem još jednom javio Večernjakov novinar.

KRASNEC: “Imao bih jedno pitanje…”

MILANOVIĆ: “Jel’ vezano uz stanarinu u Bruxellesu?”

KRASNEC: “Nisam baš shvatio ovaj dio o mojoj supruzi.”

MILANOVIĆ: “Niste shvatili?”

KRASNEC: “Da vas pitam: imam li ja sad vašu dozvolu da se vratim svojoj supruzi ili imam zabranu?”

MILANOVIĆ: “Gledajte, ovo se zove prijelaz na drugi rod ili, za nepismenije, zamjena teza. Dakle, o čemu vi pričate?”

KRASNEC: “Pošto ste spominjali moju suprugu, imam li ja dozvolu da odem kući večeras njoj ili imam zabranu?”

MILANOVIĆ: “Hoćete napisati neki roman na ovu temu? Šta, skupljate inspiraciju? Kakvo je to pitanje? Ja sam samo rekao, tjerate me da to ponovim jer je to istina i to zna 50 ljudi. Dakle, vi ste došli za dopisnika Večernjeg lista koji se odrekao Stojana de Prate jer im se nije plaćala najamnina. Jer je to trošak od ne znam koliko tisuća eura. I vaša je supruga dobila kao zaposlenica Ministarstva financija posao i vi ste se onda pripi*oknuli. Onda ste još počeli pisati na temelju informacija koje ste dobivali iz misije.”

KRASNEC: “Gospodine predsjedniče, to nisu istine.”

MILANOVIĆ: “Nije istina? Jesam ja Zoran Milanović? Mislim, možemo tako početi. Dakle, što nije istina? Zašto je vaša supruga otišla iz Bruxellesa? Pa nije ona napravila nikakav prekršaj. Ona je, prema onome što vidim, bila dobra službenica. Vi niste. To ne znači da ne možete biti muž i žena. Dakle, vi ste varali, a ona je vaša žena, ona nema izbora. Pa normalno da bi i moja žena mene primila. I ja nju.”

KRASNEC: “Ako je normalno, gdje je problem?”

MILANOVIĆ: “Ali htjeli ste si, isto kao i Frka-Petešić, prišparati o trošku trećega. To ima deset godina kasnije posljedice da ja o tome govorim javno.”

KRASNEC: “Znate da je Večernji list plaćao taj… Ne govorite istinu, ako smijem reći. Ne bih htio opterećivati kamere koje teku, ali…”

MILANOVIĆ: “Što je plaćao? Taj stan u kojem je živjela vaša žena kao državna službenica?”

KRASNEC: “Ali ne govorite istinu, moram primijetiti.”

MILANOVIĆ: “Dakle, ok, stan u kojem je živjela vaša žena, na koji ima pravo kao službenica, u Bruxellesu, koju država ima naprosto kao proračunsku stavku, to nije plaćala država, nego Večernjak? Ili ste vi živjeli odvojeno od svoje žene?”

KRASNEC: “Pa vi znate! Ja vam kažem da je plaćao Večernji list.”

MILANOVIĆ: “Ja kažem da izmišljate. Idemo dalje. Ako govorimo o stanu u kojem je živjela vaša supruga, to je plaćala hrvatska država.”

KRASNEC: “Da. Nakon rođenja našeg djeteta, hvala na pitanju, Večernji list je plaćao.”

MILANOVIĆ: “Oprostite, ovdje skoro svatko ima djecu. Mislite da vas to čini posebnim? I svatko misli da su njegova djeca najvažnija. Pa i ja. Pa i vi. I tako živimo. Nemojte se tim jeftinim trikovima izvlačiti. Dakle, Vi ste živjeli u stanu koji je plaćalo Ministarstvo financija, ok, kao dopisnik Večernjaka. Moja odluka tada, kao nekog kvazi zapovjednika u toj vertikali je bila: ovo nije u redu. Večernji to nije plaćao. Što je bilo kasnije, to ne znam. Je li ovo trebalo? Nije.”

KRASNEC: “Pa zašto ste se onda upustili u to ako nije trebalo?”

MILANOVIĆ: “Nije trebao ovaj razgovor. Vama nije trebao. Meni je svejedno, ja odlazim, ja sam tu još neko vrijeme i nema više razgovora.”

KRASNEC: “Mislite li da degradirate nekad poziciju predsjednika Republike?”

MILANOVIĆ: “Ne, ja mislim da je uzdižem na ovaj način. Jer ako mislite da je predsjednik budala s kojom ćete manipulirati, radi za nekog trećeg, to se neće dogoditi. To nisam dopuštao nikada, neću ni sad. Nemam problem s ovakvom vrstom razgovora, nitko me ne plaća, nikome ništa ne dugujem, ne sklapam poslove velike nikakve, ne mogu nikome priprijetiti.  Je li se ovo uklapa u ulogu predsjednika, gospodine Krasnec?

Ne mogu vam priprijetiti, mada ćete vi izmisliti da sam vam priprijetio, jer nemam čime. Nemam kinetičke poluge za to. Što god da vam kažem, to će ostati samo riječ, a vi mi uzvratite riječju.

Recite, recimo, vi ste radili to dok ste bili diplomat u Bruxellesu, vi to radite kao predsjednik Republike, vi živite u tuđem, vi se lažno prijavljujete. Pa ćemo razgovarati. Ja to izbjegavam godinama, sad ste to tražili pa ste dobili. A vi ste pozivate na djecu. Što je sljedeće? Mačke? Neugodno, jel’ da? Život je neugodan. Zamislite kako je Kundidu. Kako je njemu neugodno. Ali sad mu je ugodno, ima zapovijed.”

M.M. /Foto: UP/ Ana Marija Katić