Odgovor novinaru Jutarnjeg: Plenkovićev ‘ultimatum’ nije ucjena, nego europski standard

Novinar “Jutarnjeg lista” Robert Bajruši piše da je Andrej Plenković boraveći na EU summitu u Tivtu, postavio “upitni ultimatum”, a ne nabrojio nekoliko sasvim legitimnih pitanja koja između dvije države postoje već desetljećima.

U toj interpretaciji Hrvatska ispada sitničavi susjed koji zbog nekoliko katastarskih čestica i starih sporova ugrožava veliku europsku budućnost Podgorice. Problem je što stvarnost izgleda poprilično drukčije.

Europska unija nije nastala tako što su države članice gurale neriješene sporove pod tepih. Nastala je upravo suprotno – njihovim rješavanjem. Ako Bruxelles danas želi Crnu Goru primiti ubrzanim postupkom, to je politička odluka.

Ali onda neka bude iskren i kaže da mijenja pravila. Neka ne traži (realno i ne traži) od Hrvatske da glumi budalu koja će zaboraviti nestale, ratne zločine, logore, otetu imovinu i otvorena granična pitanja zato što je nekome u Bruxellesu potreban geopolitički uspjeh.

Posebno je zanimljiva teza novinara da su pitanja odštete logorašima, nestalih osoba ili procesuiranja ratnih zločina navodno “bilateralna”. Naravno da jesu bilateralna. Kao što su bilateralni bili i slovensko-hrvatski sporovi. Kao što su bilateralni bili ciparski problemi s Turskom. Kao što su bilateralni svi sporovi koje Europska unija redovito koristi kao kriterij procjene zrelosti neke države za članstvo.

Ako država nije sposobna riješiti pitanja koja proizlaze iz ratova devedesetih sa svojim susjedima, kako će sudjelovati u donošenju zajedničkih europskih odluka? Ako nije u stanju učinkovito štititi manjinska prava ili procesuirati ratne zločine, zašto bi joj se unaprijed dodjeljivale sve privilegije članstva? Ako ne želi vratiti otetu tuđu imovinu, kako uopće graditi povjerenje prema takvoj državi? Tim više što se radi o jedinoj republici SFRJ koja se 1991. godine odazvala ratnim trubama iz Beograda.

Još je zanimljivija Bajrušijeva tvrdnja da je hrvatski interes prije svega “braniti Crnu Goru od Srbije”. Hajde?! Pa to zvuči kao geopolitička verzija socijalne pomoći.

Hrvatska nije zadužena za čuvanje bilo čije državnosti. Hrvatska je dužna štititi vlastite interese. A jedan od tih interesa jest da svaka država koja ulazi u Europsku uniju prethodno riješi otvorena pitanja sa susjedima.

Jer povijest Balkana pokazuje jednostavno pravilo: problemi koje ne riješiš prije ulaska u međunarodne saveze postaju mnogo veći nakon ulaska. Tada više nema motivacije za kompromis. Tada otvorena pitanja postaju trajni izvor ucjena, blokada i frustracija. Zato je pogrešna teza da Hrvatska nešto duguje Crnoj Gori. Taman posla. Nije Zagreb taj koji traži ulazak u Europsku uniju. Nije Hrvatska kandidatkinja. Kandidatkinja je Crna Gora i upravo ona mora dokazati da je spremna za članstvo i dobrosusjedstvo s čistim računima.

Naravno da je hrvatski interes europska Crna Gora. Ali europska Crna Gora ne znači Crna Gora oslobođena kriterija i odgovornosti za ratna nedjela iz ne tako davne prošlosti. To nije europski put, nego balkanska prečica. A Balkan je upravo mjesto koje je proizvelo dovoljno loših iskustava s prečicama.

U Bruxellesu danas postoji iskušenje da se geopolitička potreba zamijeni pravnom državom, a politička simbolika stvarnim reformama. Hrvatska bi bila neodgovorna kada bi na to pristala.

Nije zadaća hrvatske diplomacije olakšavati posao europskim birokratima. Njezina je zadaća štititi interese Republike Hrvatske. A među njima su istina o nestalima, pravda za žrtve, zaštita hrvatske zajednice, jasno definirane granice, povratak otete imovine Hrvata Boke kotorske i konačno povratak otetog jedrenjaka “Jadran”.

Tko tvrdi da su to nevažne teme, zapravo pušta maglu. Pa makar se radilo i o autoru “Političke biografije” Zorana Milanovića koja se prodaje za 3,16 eura. A jeftinoća je ovdje i mogući uzrok ovakvog stava.

M. Marković/Foto: gov.hr