PREVLAKA: Vrijeme je da Hrvatska raskine ponižavajući protokol iz 2002.

U politici, kao i u ratu, poraz bez ispaljenog metka zna biti gori od poraza u krvavoj bici.  Tada barem znaš zašto si izgubio. U slučaju Prevlake, to je komadić zemlje — i još više mora — koji formalno pripada Hrvatskoj, ali realno ne pripada nikome. Ili preciznije: pripada režimu koji nije ni pravno, ni strateški, ni politički održiv.

Riječ je o Protokolu o privremenom režimu na južnoj granici, potpisanom 2002. godine između ministara vanjskih poslova RH i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije — Tonina Picule i Gorana Svilanovića.

Taj protokol, predstavljen tada kao privremeno rješenje “do konačne demarkacije”, opstaje više od dva desetljeća. Postao je svojevrsna diplomatska mumija — svi znaju da je mrtav, ali nitko ga ne usudi sahraniti.

Da stavimo stvari u perspektivu: Prevlaka je hrvatski teritorij. To je jasno još od raspada SFRJ, priznanja Hrvatske 1992., povlačenja JNA 1996., misije UN-a, te kasnije – kada su međunarodni promatrači potvrdili faktično stanje na terenu. Ali, što vrijedi međunarodno priznanje, ako vlastita država ondje ne može kročiti?

Prema potpisanom Protokolu, hrvatski vojnici ne smiju ni blizu. Pomorska policija može patrolirati, ali samo u pratnji crnogorske strane. Zračni prostor? Kontroliran ograničeno. Teritorij? Suverenitet suspendiran. To nije kompromis. To je kapitulacija.

Već tada, 2002., svi ozbiljni diplomati u Ministarstvu vanjskih poslova upozoravali su da je taj dokument živa katastrofa. Nitko nije vjerovao da će “privremeni režim” trajati više od nekoliko godina. Ali Hrvatska je 2000-ih bila zaokupljena (surovom) detuđmanizacijom, Bruxellesom i Hagom pa su se nacionalni interesi gurali pod tepih.

Crna Gora je, u međuvremenu, postala neovisna 2006. godine. Od tada, više ne postoji “SRJ”, već imamo suverenu Crnu Goru s kojom RH nikad nije redefinirala ni taj režim ni granicu. Oni mudro šute. Zašto bi išta mijenjali kada status quo ide njima na ruku?

Hrpa kamenja zlata vrijedna

Prevlaka ima ogroman strateški značaj. To nije obični rt s pogledom na pučinu. Riječ je o ključu kontrole ulaza u Boku Kotorsku, jednu od najdubljih prirodnih luka Mediterana. Tko kontrolira Prevlaku, kontrolira i akvatorij — a tko kontrolira akvatorij, kontrolira promet, sigurnost i geopolitičku ravnotežu na Jadranu. Hrvatska danas gubi strateški utjecaj zbog vlastitog autizma. EU nas ne štiti, NATO šuti, a mi se ponašamo kao da se radi o nekoj planinarskoj stazi na Velebitu, a ne o jednoj od najvažnijih točaka južnog Jadrana.

Hrvatska mora učiniti tri stvari:

Prvo, raskinuti protokol iz 2002. — jednostrano, jasno, suvereno. Dokument više nema pravnu težinu, jer je nadživio svoju svrhu. “Privremeni režim” koji traje 23 godine postaje farsa.

Drugo, inicirati bilateralne pregovore s Crnom Gorom — bez odugovlačenja i diplomatskih frazetina. Ako oni ne žele pregovarati, ide se na međunarodnu arbitražu.

I treće, usidriti Hrvatsku vojsku, mornaricu i policiju na vlastitom teritoriju — bez kompleksa, bez teatralnosti. To nije provokacija, već normalizacija.

Politika nije stvar morala, nego interesa. A hrvatski nacionalni interes na Prevlaci nije ničim zaštićen. Država koja ne zna stati za svojim granicama, neće znati stati ni za svojim građanima. Vrijeme je da Hrvatska prestane glumiti žrtvu diplomacije. Jer ono što nismo izgubili ratom — izgubili smo mirom.

Ako želimo prestati biti tragična fusnota u vlastitoj povijesti, vrijeme je da Prevlaku vratimo sebi. Ne pregovorom — već odlukom.

M. Marković/Foto: AI pres