Hipodrom vs. Lisinski: Dvije pjesme, dvije Hrvatske, dva svijeta

Ako je nekad parola bila „Knjigom na knjigu“, današnja Hrvatska je očito prešla na novu kulturnu strategiju: „Koncertom na koncert.“

Nitko tko je ikad bio u Lisinskom ne bi pomislio da će se ondje spontano okupiti publika željna još jedne izvedbe pjesme „Mlada partizanka bombe bacala“. Taj koncert nije nastao iz potrebe, želje ili navale publike. Nastao je kao refleks.

Hipodrom je pokazao koliko je mlada i živa Hrvatska, pa je netko zaključio da se to mora „uravnotežiti“. I tako je Lisinski postao kulturni protuudar, brzinski organizirana kontra‑priredba, nešto kao improvizirani odgovor na pola milijuna ljudi koji su pjevali o domovini, ljubavi i ljepoti.

Thompson je na Hipodromu okupio pola milijuna ljudi, prosječne dobi 32 godine, u Lisinskom je održan koncert partizanskih pjesama pred 220 ljudi

, prosječne dobi 84 godine.

Na Hipodromu je  pola milijuna ljudi uglas pjevalo “Lijepa li si”, publika je bila toliko mlada da je izgledalo kao da je netko otvorio festival života. Ljudi su kupili karte, došli jer žele, jer im je stalo, jer im je to glazba koja ih dira. To je ona većinska, dobra, plemenita Hrvatska, ona koja se ne mora dokazivati nikome, jer se vidi golim okom.

A onda – Lisinski. Ne Velika dvorana, naravno. Ona ima 1841 mjesto, pa je ne treba ni otvarati kad se zna da bi odjekivala prazna koncertna dvorana. Zato se ide u Malu dvoranu koja ima 298 mjesta. I opet prazne stolice. Prosjek godina 84. Više štapova nego mobitela. Više prošlosti nego budućnosti.

I pjesme iz vremena kad je crno‑bijeli  televizor bio luksuz: “Mlada partizanka bombe bacala”, “Po šumama i gorama”, “Druže Tito mi ti se kunemo”. Repertoar koji zvuči kao da je izvađen iz arhiva Radio Beograda 1947.

Razlika je drastična. Na Hipodromu su bili ljudi koji su platili da budu tamo. U Lisinskom su bili ljudi kojima je plaćeno da budu tamo.

Na jednoj strani pjesme o zemlji koju voliš, na drugoj pjesme o bombama. Na jednoj strani pola milijuna ljudi, na drugoj 220. Na jednoj strani prosjek 32 godine, na drugoj 84. Na Hipodromu gužva do Bundeka, u Lisinskom samo na izlazu kad su žurili na domjenak.

Donijeli su čak i hrvatski zastavu, a držali je kao da je kužna. Vidjelo se da im smeta, da nisu navikli na nju.

Jedni su pjevali o zemlji koju nose u srcu, drugi o režimu koji je propao prije 35 godina. A budućnost, kao i uvijek, stoji tamo gdje je više života, a manje štapova.

M. Marković/Foto: Press