SUĐENJE PERKOVIĆU I MUSTAĆU: Pandorina kutija Udbe i tajnih službi zapadnih zemalja

Piše: Dinko Dedić (Melbourne)

Danas 17. listopada započelo je dugo očekivano suđenje Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću u Njemačkoj. Proces će se voditi isključivo po pitanju ubojstva Stjepana Đurekovića ali je interes za njega – i u ovoj državi u kojoj se, za razliku od Hrvatske, Udba ne nalazi pod zaštitom države – potaknuo razgovore o cjelokupnoj Udbinoj globalnoj aktivnost u doba Titove Jugoslavije (i prije i poslije njegove fizičke smrti).

Pandorina je to kutija od koje donekle zaziru i zapadne obavještajne službe, jer – ako i nisu direktno sudjelovale u likvidaciji Hrvata u zapadnim zemljama – svojim su redovnim sastancima s Udbom u svrhu razmjene informacija, kako i sami priznaju, te zapadne obavještajne službe makar indirektno pomagale identificirati i locirati ljude koji su bili meta Udbinih egzekutora.Za nadati se je da će pritisak javnog mnijenja ponukati zapadne države na proširenje istrage na ubojstva hrvatskih državotvornih političkih emigranta i dalje.

Trebalo bi to ponukati i hrvatske vlasti da – nakon tolikih godina godina zaštite tih zlotvora – i same uvide da te zločine nije moguće sakriti i da je došlo vrijeme otvoriti knjige i dati povijesnu presudu tom najvećem, najdužem i najkrvavijem primjeru državnog terorizma u poslijeratnoj Europi. Na žalost, dok god se SDP i HDZ budu smjenjivali na vlasti u Hrvatskoj vodeći uglavnom istu ili sličnu politiku, za takav razvoj događaja male su šanse, jer su obje stranke od početka Domovinskog rata i kroz cijeli poslijeratni period do današnjih dana, držale Udbu i njene najistaknutije šefove na vlasti u Hrvatskoj, a one koji su bili umirovljeni, štitile do tih granica da su išli mijenjati zakon kako bi spriječili Perkovićevo izručenje  Njemačkoj.

Kongres HDP-a u švedskom gradu Lundu (Dinko Dedić čuči, četvrti zdesna, Nikola Štedul stoji, četvrti s lijeva)

Dana 28. veljače 1986., u Stockhomu je ubijen švedski premijer Olof Palme. Nakon godina istrage, Udbina povezanost s tim ubojstvom ostala je kao jedina valjana linija istrage.

Samo tjedan dana prije toga ubojstva, u Švedskoj se nalazilo izaslanstvo Hrvatskoga državotvornog pokreta (HDP), uključujući i mene, uz predsjednika HDP-a Nikolu Štedula i još nekoliko predstavnika iz Europe i Amerike.
Švedske vlasti su predstojeći razvoj događaja u Jugoslaviji i njen konzekventni raspad, predvidjele malo bolje nego ostale zemlje Zapada i otvorile neslužbenu komunikaciju s predstavnicima organizacije HDP-a, unatoč toga što se jedan od njegovih članova, Miro Barešić, u to vrijeme nalazio u švedskom zatvoru radi ubojstva jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića 1971. godine.

Nema nikakve sumnje da je Jugoslavija kroz svoju obavještajnu mrežu znala za ovu komunikaciju, jer je na ulazu u hotel, u kojemu se kratko prije Palmeova ubojstva, trebao održati tajni sastanak predstavnika švedskih vlast i prestavnika HDP-a, u vrijeme kad smo mi (predstavnici HDP-a) ulazili u hotel, uhićen naoružani Udbin agent, za kojega su nam švedske vlasti rekle jedino da mu je prezime bilo Kalezić i da je bio Crnogorac.

Dinko Dedić i pater dr. Vjekoslav Lasić u njegovu uredu u Lundu (Švedska). Na zidu 3 žrtve jugoslavenskoga terora: Stipe Mikulić, Alojzije Stepinac i Bruno Bušić. Dr. Lasić predvodio je obred na sprovodu Bruna Bušića i održao propovijed od koje se još i danas koža ježi.

Sastanak nije održan ali je očita namjera Jugoslavije bila upotrijebiti baš taj moment i pokvariti švedsko-hrvatske odnose likvidacijom Olofa Palmea u očekivanju da će Švedi najprije posumnjati na Hrvate. U vrijeme njegova ubojstva nalazio sam se u Americi i odmah zbrojio 2 i 2, te zaključio tko bi i zašto mogao biti motiviran likvidirati Palmea. Jugoslavenski plan je propao jer je Švedska očito odbacila ovaj mogući scenarij.

Mnogo godina kasnije, u siječnju 2011., njemački magazin “Focus”, treća najveća njemačka tjedna publikacija koja izlazi u Muenchenu, citirala je službene njemačke dokumente u svezi s jednom drugom istragom, iz 2008., koji pokazuju da su atentat na Palmea izvršili operativci Udbe.

U svojoj ranijoj političkoj karijeri, Palme je kao socijaldemokrat, zajedno s Willijem Brandtom i drugim liderima europske socijaldemokratske internacionale, gajio određene simpatije prema Jugoslaviji. Naime, zapadnoeuropski model socijaldemokracije nije mogao pronaći uzor u represivnim režimima SSSR-a ili Kine, pa su si kao model izabrali jugoslavenski “socijalizmom s ljudskim licem”. S vremenom su se u Jugoslaviju razočarali, ali bez obzira na moguće ideološke simpatije, takve “sitnice” ne bi zaustavile Jugoslaviju od provoda njena primarnog plana – obračunati se sa svojim glavnim neprijateljem, nositeljima ideje hrvatske državne samostalnosti, koji su od vremena Hrvatskog proljeća jačali, dok je Jugoslavija slabila s kojega god aspekta to promatrali.

Slučaj ubojstva Olofa Palmea daje jugoslavenskom međunarodnom terorističkom djelovanju sasvim novu dimenziju, isto kao i podaci o Udbinoj suradnji s međunarodnim teroristom Carlosom Šakalom, pravim imenom Ilich Ramírez Sánchez, koji je čak i iz zatvora u Francuskoj, nakon pada Jugoslavije, nastavio komunicirati s bivšim predstavnicima Udbe i davati informacije poslijeratnom klubu bivših Udbinih funkcionera iz Srbije, kao i onih iz Hrvatske, koji su sada već držali visoke funkcije u sustavu hrvatske obavještajne i policijske vlasti.

Kako su se Mustač i Perković u vrijeme ubojstva Olofa Palmea nalazili u vrhu jugoslavenske obavještajne službe i sudjelovali u operacijama izvan granica Jugoslavije, zanimljivo bi bilo znati jesu li se u procesu istrage i preslušavanja, njemački istražitelji dotaknuli i ove teme.
Morali su, morali bi.

(Autor je negdašnji pročelnik za promidžbu i politička pitanja HDP-a, te glavni urednik emigrantskog “Hrvatskoga tjednika” do njegova gašenja 1991.)https://www.facebook.com/photo.php?fbid=4725167123203&set=a.10202885260868624&type=3&theater