Tišina ličkog krša: Zašto su masovne grobnice prešućene, dok otpad podiže prosvjede?

Lika prosvjeduje. Građani su glasni, ekološke udruge na nogama, a javnost zgrožena divljim odlagalištima koja truju podzemne vode i prirodu. No, dok ekološki gnjev puni medijske stupce, s dna istih tih krških jama desetljećima odjekuje jeziva tišina.

Kako je moguće da stotine tona plastike i smeća mogu podići ljude na masovne prosvjede, dok stotine ljudskih kostiju, skrivenih u mraku neistraženih ličkih bezdana, nikada nisu dočekale javni krik, pritisak građana niti sustavnu potragu? Zar ljudske kosti ovdje doista vrijede manje?

Najbolniji dokaz te tišine i selektivnog gnjeva javnosti upravo je srpski masakr u jami Golubnjača na Ljubovu. U jesen 1991. godine, nakon stravičnog pokolja u Širokoj Kuli, lokalne srpske paravojne postrojbe iskoristile su ovaj duboki krški ponor kako bi sakrile tijela ubijenih hrvatskih civila.

Iz utrobe Golubnjače ekshumirano je tek 12 žrtava. Kada su se ove strašne grobnice otvarale, nije bilo masovnih prosvjeda naroda koji bi tražio hitno i bezuvjetno otvaranje svih ostalih jama u Lici.

Krvavi pečat Golubnjače

Među najstrašnijim pričama ovog masakra je sudbina peteročlane obitelji Rakić. Mane Rakić bio je Srbin, a njegova supruga Lucija Hrvatica. U mješovitom braku podigli su troje djece. Budući da su se usprotivili teroru nad svojim hrvatskim susjedima i odbili sudjelovati u progonima, srpski paravojnici optužili su ih za “suradnju s ustašama”.

Majka Lucija ubijena je i zapaljena u kući, dok su otac i njihovo troje djece odvedeni, mučeni i živi bačeni u bezdan jame Golubnjače. Ukupno 12 ekshumiranih žrtava iz jame Golubnjača I i II, uključujući članove obitelji Rakić te nedužne civile iz Široke Kule i okolnih mjesta poput Ličkog Osika, Urija, Ostrvice i Vukšića, dobilo je svoj dostojanstven pokop tek 2004. godine.

Zbrisani s lica zemlje: Ponor na Dabinu vrhu i stradanje roda Ivezića

Da je krš desetljećima služio kao idealan saveznik u brisanju cijelih obitelji i naroda, svjedoči i stravičan zločin nad hrvatskim rodom Ivezića počinjen u ljeto 1941. godine. Tijekom oružane pobune u Srbu i Donjem Lapcu, napadači su 27. srpnja opkolili, opljačkali i spalili selo Brotnja.

Čak 37 članova roda Ivezića odvedeno je do šumskog predjela Dabin vrh. Ondje su divljački masakrirani i, prema svjedočanstvima, u velikom broju živi bačeni u usku kršku jamu.

Ova je tragedija nezapamćena po svojoj svireposti. Među žrtvama bačenim u mrak ponora bilo je 18-ero djece u dobi od 3 do 18 godina, a dvojica najmlađih dječaka, Jure i Jakov, imali su jedva tri godine. Kako bi se zločin trajno zataškao, otvor jame naknadno je zazidan i zacementiran 1966. godine. Budući da se taj datum u bivšoj Jugoslaviji slavio kao državni blagdan, o ovoj se jami moralo šutjeti, a istina je iz podzemlja izronila tek 2014. godine kada su je speleolozi i istraživači otvorili, ekshumirali ostatke (uključujući 10 dječjih lubanja) i konačno ih pokopali 2017. godine u Boričevcu.

Velebitski bezdani zaborava

Tragedija Golubnjače i Dabinog vrha tek su krakovi u jezivom labirintu ličkih krških grobnica. Duboki i nepristupačni masiv Velebita te njegovo podnožje kroz povijest su sustavno korišteni za masovne likvidacije i brzo zametanje tragova zločina, najčešće tijekom Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. Dok ekolozi danas mapiraju zagađene špilje, povijesni dossier bilježi lokacije o kojima šira javnost gotovo i ne zna, a mediji tek povremeno, moglo bi se reći, selektivno, prigodničarski, izvijeste kao npr. o Šaranovoj jami (Jadovno na Velebitu).

Riječ je o dubokom mračnom bezdanu koji je u ljeto 1941. godine služio kao primarno stratište ustaškog logorskog kompleksa, gdje su u dubinu masovno bacani zatočeni Srbi, Židovi i Hrvati neistomišljenici.

Nasuprot tomu javnost gotovo da nije čula za jamu na predjelu Balatina u Ličkom Osiku, mjestu koje skriva kosti žrtava likvidiranih potkraj Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću (svibanj i lipanj 1945.).

U nju su partizanske postrojbe bacale zarobljenike, ranjenike i lokalno stanovništvo iz Like. Ministarstvo hrvatskih branitelja na ovom je području provodilo probna iskapanja i potvrdilo nalaze posmrtnih ostataka.

Malo se zna i o jami Macola (područje Plitvica/Kapele), krškom ponoru u dubokoj šumi u koji su potkraj rata i u neposrednom poraću bacane žrtve s područja Plitvičkih jezera i okolnih ličkih mjesta. Šire područje Velebita, odnosno deseci nenaseljenih, dubokih vertikalnih ponora u njegovim vrletima poslužili su za zametanje tragova kolona koje su prolazile kroz Liku na Križnom putu.

Mnoge od tih jama (poput jame Kamenjarke u obližnjem zadarsko-benkovačkom zaleđu, iz koje su tek nedavno ekshumirani ostaci žrtava) namjerno su minirane nakon ubojstava kako bi se urušili ulazni kanali.

Jame iz Domovinskog rata (Velikosrpska agresija 1991.)

Srpske paravojne snage, osim jame Golubnjače koristile su nekoliko dislociranih i teško dostupnih šumskih ponora oko Široke Kule kako bi sakrile ostatke starijih civila likvidiranih po kućama i podrumima, čime je otežana potraga koja je trajala godinama nakon oslobođenja u operaciji “Oluja”.

Gorka poveznica između ovih dvaju razdoblja jest činjenica da su mnoge od ovih jama, u kojima leže kosti žrtava iz 1945. i 1991. godine, u desetljećima mira ostale neistražene i zapuštene, a neke su sramotno pretvorene u divlja odlagališta komunalnog i građevinskog otpada, što danas izaziva gnjev prosvjednika i obitelji nestalih.

Dok jame poput Golubnjače predstavljaju rijetke primjere gdje je država provela djelomične ekshumacije, deseci drugih bezdana u dubokom kršu Velebita i ličkih šuma nikada nisu dočekale stručne timove. Razlozi zašto za ove žrtve nikada nije podignut masovni glas, niti su organizirani prosvjedi koji bi prisilili institucije na brže djelovanje, leže u teškom povijesnom i društvenom nasljeđu.

Naime, desetljećima se o jamama iz Drugog svjetskog rata i poraća moralo šutjeti pod prijetnjom progona, a u poratnim godinama nakon Domovinskog rata, procesi lociranja i ekshumacija često su bili prepušteni birokraciji, daleko od očiju javnosti, kako se ne bi “uzburkavale strasti”. Glas za ekshumacije nikada nije postao masovni pokret. Ostao je sveden isključivo na tihe apele obitelji nestalih, pojedine povjesničare i udruge. Javnost je te apele promatrala sa strane, ostavljajući obiteljima da same nose teret potrage.

Gorka je ironija da su se građani u Lici aktivirali tek onda kada je ugrožen svakodnevni život kroz strah od zagađenja pitke vode i uništavanja prirode. Ekološki prosvjedi pokazuju da društvo ima snagu i glas kada želi zaštititi svoje neposredne interese, ali ta činjenica samo pojačava osjećaj nepravde kod onih koji godinama traže svoje mrtve.

Druga smrt u mraku krša

Činjenica da su mnoge od tih povijesnih jama u međuvremenu zatrpane smećem pokazuje krajnji domet tog nemara. Dopustilo se da se na mjesta zločina, o kojima se šutjelo, doslovno baci komunalni otpad. To nije samo ekološki problem, to je fizičko i moralno cementiranje zaborava. Svaki kamion otpada bačen u neistraženu jamu korak je dalje od istine i izravna zapreka bilo kakvoj budućoj ekshumaciji.

Pitanje “Zar ljudske kosti manje vrijede?”, ogoljuje surovu stvarnost modernog društva. Zaštita vode i okoliša postala je prihvatljiva, moderna i društveno poželjna borba koja lako okuplja ljude.

S druge strane, borba za ekshumaciju žrtava iz krških jama predugo je gurana na marginu, etiketirana kao politizacija ili kopanje po prošlosti.

Ovakvim selektivnim pristupom javnosti, žrtve prešućenih masovnih grobnica u Lici i bilo gdje drugdje doživljavaju svoju drugu smrt. Prvi put su ubijene i bačene u mrak kada su im živote oduzeli zločinci u masakrima poput onog u Golubnjači, a drugi put danas kada društvo dokazuje da može podići glas za čistu prirodu, ali ne i za dostojanstvo ljudi čije kosti i dalje leže nepokopane u tom istom tlu.

Smiljana Škugor Hrnčević/foto: branitelji.hr

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.