“Zoranu je 1991. bila nejasna, nama nije!” Braniteljska replika odzvanja Hrvatskom

Milanović: “Godina 1991. je bila teška i komplicirana za Hrvatsku. Da se ne lažemo, većini nas je to nejasna godina…”

Na izjavu predsjednika Zorana Milanovića, izgovorenu u  Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na svečanoj akademiji kojom su obilježeni 35. obljetnica ustroja zagrebačkih pričuvnih brigada, Dan branitelja Grada Zagreba i Dan državnosti Republike Hrvatske, da mu je “1991. bila nejasna godina”, reagirao je Trpimir Jurić, veteran Domovinskog rata.

“Nejasna, komplicirana i teška 1991.  Damir iz Krivog Puta, Andrija iz Nuštra, Zoran iz Vareša, Miro iz Jara kod Širokog, Stjepan iz Graba pored Ljubuškog, futuristički čitaju znakove vremena.

Njih trojica, trideset trojica i tri tisuće tristo trideset trojica mladića iz Hrvatske i BiH, dešifriraju poruku bubnjeva s Gazimestana, riječi: “Niko ne sme da vas bije”, osjete uljućeni miris jogurta koji se dijeli po Srbiji, i odvojeno jedan bez drugog donose zaključak da se spremaju teška vremena ili preciznije da tu već jesu, ali isto tako optimistično, futuristički prepoznaju u svemu tome priliku. Priliku koju treba iskoristiti, za nju ako treba poginuti, jer je ovo možda jedna od zadnjih prilika.

Za njih niti jedan ulog nije visok za cilj koji su postavili, kojeg je vrijeme ponudilo, a Tuđman kao izazov prihvatio. Zato su oni dragovoljci i Tuđmanovi pretorijanci.

Ništa tu nije bilo nejasno niti komplicirano, pače. Svrstao si se jer znaš komu, čemu i zašto pripadaš. Koje vrijednosti si nakan braniti i zašto ako te sreća i Bog dragi ne uspiju sačuvati, ne treba plakati jer tvoj život postaje vječan u obliku zaglavnog kamena.

Zoran, gradski dečko, dečko asfalta pod zaštitom oca, partije, bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti, Titov gardista, član SKH, čiji je životni put tata i partija iscrtala redalicom pod kutem elevacije od 45 stupnjeva, biva zbunjen. Kako i zašto? Delićevski: “Pa ljudi moji je li to moguće”?  Itekako je moguće.

Navedeni dečki, stvarnih imena i iz navedenih mjesta žive u realnom životu. S obje noge na zemlji i instinktom svojih otaca čitaju poruku vremena.

Zoran iz Zagreba, Zoranu je instinkt otupljen, jer mu plaštevi koji ga okružuju kao štit, ne dopuštaju razumjeti poruku vremena. Zapravo, njegova budućnost je zadana, projekt tate Stipe je iscrtan. Što bilo da bilo i kako bilo da bilo, njemu je budućnost osigurana, a ovi seljačići je tek trebaju osigurati kao što su im otac i majka osiguravali ručak po principu dan za dan jer su oduvijek živjeli u borbi za svekoliku egzistenciju za koju se trebalo dnevno boriti.

Usporedba njihovih života naprosto je nemoguća jer se radilo o paralelnim svjetovima bez iti jedne dodirne točke.
Ovo sam napisao ne da bi nekoga osuđivao, omalovažavao, već kao pomoć u razumijevanju različitih stvarnosti, vrijednosti, težnji, prioriteta i načina dolaska do svojih ciljeva.

Nečiji ciljevi su altruistički, jer je altruizam način preživljavanja ne dečki iz navedenih “nedođija”, već zajednice ljudi kojoj pripadaju, tamo gdje je primarno da zajednica preživi, tamo gdje se ne koristi prvo lice jednine, “ja”, već prvo lice množine “mi”.

Drug(i) je rođen sa zlatnom žlicom u crvenom baršunu i to treba respektirati u razumijevanju cijele priče.

Mladići s početka ili su poginuli ili su se izranjavani ponovno vratili svojim realnim životima svakodnevne borbe. Jer borba je njihov život. Zoranu je žlica uvijek u medu.

M.M / Foto: Pixel