Iako je trebalo više od 20 godina, kako je i najavljeno, do kraja godine u javnu je raspravu pušten nacrt prijedloga Zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata. Povod najave, u gotovo invokacijskoj maniri, bila je 29. obljetnica pogibije troje djece prognanika, među kojima i najmlađe žrtve Domovinskog rata, tromjesečnog Ivana Špoljarića.
Troje poginule djece bili su prognanici iz plitvičkog sela Korana na početku velikosrpske agresije, a bili su smješteni u autokampu Grabovac. Poginuli su prilikom granatiranja prognaničkog autokampa 26. rujna 1991.
Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved je na Spomen obilježje položio zajednički vijenac Hrvatskog sabora, Vlade RH i predsjednika Republike, istaknuvši tada kako su “njihovi su životi ovdje na današnji dan prije 29 godina položeni na oltar domovine i mi nećemo dopustiti zaborav, a hrvatska će se budućnost uvijek graditi na povijesnoj istini”.
Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata okarakterizirao je tada kao “dug države prema nevinim žrtvama rata”. Uz to je naveo i kako će civilni stradalnici dobit pravnu sigurnost.
Župnik Pecić tom je prilikom istaknuo: “Na zaborav nemamo pravo, ali ne radi osjećaja osvete ili mržnje, već radi ljubavi prema žrtvama koja obvezuje”.
I uistinu, navikavši nelagodne teme zatirati pod tepih, tako smo gotovo smetnuli s uma ove najsvetije i najnevinije žrtve Domovinskoga rata. Bila sam pozvana uključiti se u projekt koji je već, gotovo u očaju, vapio za pravdom, koji se zapleo u imena, tragedije, datume, dok je istina i dalje bila ne izrečena. Iscrpljivali smo se pojmovima i terminologijom, ali naš je najveći zadatak bio pokrenuti institucije, pokazati koliko se sa strukom i na struku treba računati, jer mi znamo, želimo i možemo.
Ovaj nacrt prijedloga Zakona ima neke svoje mane, baš kao i svaki, ali je inicijativa koju vrijedi pozdraviti. Možda nam pomogne u daljnjim istraživanjima, možda svoja prava potraže roditelji nekog ubijenog djeteta koje nije do sada upisano u službeni registar. Također, kod spornih elemenata zapravo i nema spora, jer biti će zanimljivo elaborirati dokaze o isključivo civilnom djelovanju na okupiranom području, a možda će ta svjedočanstva prokazati susjede koji nisu bili tako civilno nastrojeni, pa će ovaj Zakon pomoći u rasvjetljavanju nekih novih-stari slučajeva oko kojih se nadvio zakon šutnje.
Ne bojte se. Jer najgore je iza nas. Mladi i mali nevini životi odavna su izgubljeni, a s ovime se spriječilo da budu zaboravljeni. Mišljenja sam kako nedostaje dimenzija pijeteta, no ona nije uobičajena u zakonskim formulacijama, ionako.
Cilj ovoga zakona nisu materijalna prava koliko želja za ispravljanjem nepravde koja se nadvila u obliku zaborava te sam stoga i dalje mišljenja kako postoji potreba za spomendanom, pogotovo dječjih žrtava. Kroz spomendan i generacije koje dolaze naučile bi i razumjele što je žrtva i što je borba za preživljavanje tijekom i nakon takvih tragedija.
Vjerujem i duboko se nadam kako će istina o više stotina ubijene hrvatske djece sada polako ući i u nastavni kurikul, možda baš kroz građanski odgoj, ako već nikako ne može kroz povijest.
Javna rasprava po ovome nacrtu me zgrozila, jer su glavni „raspravljači“ bili gđa. Teršelić i Srpsko narodno vijeće, no kada oni već nemaju srama ili dužnog pijeteta, a što je vidljivo iz njihovih javnih komentara, nadam se kako će naše institucije imati mudrost i upornost za ispravljanjem nepravdi.
Dr. Vlatka Vukelić /Foto: screenshot
Veleposlanstvo Ruske Federacije u Hrvatskoj održalo je svečani prijem povodom Dana Rusije, kojem je nazočilo…
Unatoč najavama da će Španjolska će imati tek zagrijavanje protiv neočekivanog sudionika Svjetskog prvenstva, Furija…
Kroz boje, pjesmu, more i neiscrpnu dječju maštu, učenici Likovne skupine Osnovne škole Blato na…
Komentiraj