Hodak: Čemu je služio stadion Maksimir u svibnju 1945.

Prošlo je prilično vremena od kad sam zadnji put “bacio oko” na kolumnu izuzetno “talentovanog” Ante Tomića. U našoj državi stvari se naoko polako mijenjaju, ali se ništa stvarno ne mijenja. Ono što izuzetno cijenim je Antin smisao za humor. Suze mi navru na oči kad pročitam što je Antiša napisao. Kad Ante naoštri pero, evo nas odmah u “selu iza brda”, u Srpskoj autonomnoj oblasti Krajini.

I tako se polako vraćamo u legendarne devedesete godine. Mile Martić, Božidar Vučurević, Mladen Naletilić Tuta... da ne nabrajam svih. Antina tuga u zraku se može rezati škarama. Kaže naš Antiša: “Sve su naše države od prkna do guzice, bez razlike jel‘ ih vodio Milan Martić, Tuta... na koncu su ispadale jednako sranje.”

Oni koji imaju malo bolje pamćenje sjetit će se i zapjevati “Ako ne znaš što je bilo….” A bilo je najblaže rečeno “gusto”. Danas više nije. I što je još bolje, uvjeren sam da više nikada neće ni biti. Naš Ante se prilagodio i čeka da opet zagusti. Ali načekat će se. Sad su za njega vremena “od prkna do guzice”, ali tko zna što nam budućnost nosi.

Vrijeme neumoljivo teče. Država je tu, kakva-takva, odupire se hibridnim napadajima jugo-nostalgičara i raznih “bjelosvjetskih hohštaplera”. Moderno rečeno, sve nam je više “priuštiva”. Kad je već sad tako, i jugo-Ante polako se mora pomiriti s činjenicama i vlastitom sudbinom. Ali samo do sljedeće bolje prilike. Izgleda da mu je nekako lakše kad može podvući pod zajednički nazivnik sve pa ispada: “Sve su naše države od prkna do guzice, jednako sranje bez obzira tko ih je vodio.”

Jedno ime nedostaje. Dr. Franjo Tuđman. Tomić je zaista “klasa optimist”.

Tuđmana, koji je zamislio i u praksi stvorio ovu državu, treba jednostavno preskočiti. Kasnije, umjesto njega, smjesti tu Stipu Mesića i tako se stvara “historija”. Ono što naš Ante nije naučio su stihovi stare varoške pjesme: “Uzalud vam trud svirači…” A svirač iz klase optimist, naš Antiša, opet je “navro”. Mora živjeti u državi “od prkna do guzice”…

Mnogi prijatelji moje pokojne majke Ruže iz Sertić Poljane, u okolici Plitvičkih jezera, mog rodnog mjesta, preko noći bi nestali. Neki su nam bili i rođaci. Još nas čeka teška borba oko onog što se događalo famoznog 8. svibnja tragične 1945. godine. Puno se toga zna, ali se puno toga još uvijek ne zna. Ljude vidiš, evociraju se predratne uspomene, tko je ostao živ, tko je nestao u ratnom vihoru itd. Mnogi dragi ljudi su jednostavno preko noći nestali. Ni traga im, ni glasa.

To je ujedno bio i znak da se takvi slučajevi ne komentiraju i ne politiziraju. Za mnoge se ni danas ne zna gdje i kako su skončali. Nova stratišta Hrvata nakon Drugog svjetskog rata se stalno otkrivaju. To je onaj crni komunistički mrak. Ni danas se ne zna puno o tome čemu je u svibnju 1945.  služio stadion u Maksimiru i koje sve tajne kriju hodnici, sobe i podrumi zloglasnih zgrada u Đorđićevoj 4 i na Zrinskom trgu 7! Što se sve događalo pod parolom “Smrt fašizmu-sloboda narodu” koju danas Radnička fronta tako ponosno izvikuje.

Jadno i sramotno

Jurica Pavičić ogledao se ove subote u Jutarnjem o kulturnoj politici u Mađarskoj u doba Orbana, ali, naravno, uz usporedbu s takvim pokušajima u Hrvatskoj. Za njega nacionalistički režimi vole snimati “povijesne filmove u kojima se mitologiziraju dani kolektivnog ponosa, stradanja i slave”. Znači snimanje povijesnih filmova nije za njega dug prema vlastitoj povijesti nego “memorija na užasne, pseudo-patriotske kič-spektakle devedesetih”.

Zadovoljan što je to zaobišlo hrvatsku kinematografiju, ipak spominje onaj jedan jedini povijesni film koji je do sada snimljen u Hrvatskoj – Vrdoljakovog Generala. Možda nije bio filmsko remek-djelo, ali je ipak jedini film o Domovinskom ratu koji je kod nas snimljen novcem našeg Ministarstva kulture. Nije li to jadno i sramotno? Pavičić odbija prihvatiti da povijesni filmovi nisu i ne moraju biti isključivo nekakva “propaganda” nego da, i kad imaju elemente kiča u fabuli, svjedoče o određenom vremenu i događajima iz povijesti.

Umjesto da prikažemo na filmskom platnu razne povijesne događaje, pa i one iz Domovinskog rata, naši filmski uradci se uglavnom svode na prikaze hrvatske nesnošljivosti prema napaćenim srpskim likovima. Pavičićeva teza kako se propagandistički povijesni filmovi uglavnom snimaju pod nacionalističkim režimima samo je pokušaj opravdanja zašto Hrvatska ne snima povijesne filmove. Naravno, pri tome smatra kako su filmovi o partizanskim ofenzivama bili daleko “umješnije napravljeni”, sa zanimljivijom pričom i dojmljivim figurama neprijatelja za razliku od, recimo, “Generala”. U ljevičarskoj kulturnoj politici očito se povijest koja nije po njihovu ukusu ne zaslužuje naći na filmskom platnu. Nju treba što prije zbrisati, zaboraviti…

Milanovićeva sramota

Nedavno je održan sastanak inicijative “Tri mora” koji je počeo kao predsjednička inicijativa Kolinde Grabar Kitarović i poljskog predsjednika Dude. Ove su se godine u Dubrovniku sastali dvanaest predsjednika i dogovorili s

SAD-om značajne projekte. Iako su ti projekti tek u početnoj fazi i trebat će vremena da zažive, ipak su pokazali da inicijativa nije bila promašena.

Uostalom, ako skandinavske zemlje i zemlje Beneluxa mogu međusobno uže surađivati na raznim regionalnim projektima razvoja, zašto to ne bi mogle i zemlje srednje Europe.

Zanimljivo je kako se na tom sastanku u Dubrovniku nije pojavio jedino predsjednik Milanović. Da spasi ugled Hrvatske, došao je, uz bivšu predsjednicu KGK, i Andrej Plenković. Milanović je vjerojatno odbio doći jer je u više navrata javno rekao kako je takva inicijativa promašaj jer tu neće biti ni novaca ni investicija.

Opet se jednom preračunao. Jel‘ ju tako ocijenio samo iz ljubomore što ju je pokrenula KGK odnosno u pozadini HDZ ili su mu stvarno njegovi vrli ekonomski savjetnici prišapnuli kako to nije vrijedno truda i pažnje.

Bilo kako bilo, Milanović je, kao istaknuti predstavnik lijeve političke opcije u Hrvatskoj, opet jednom posvjedočio kako ne samo da nema dobar politički “nos” nego i da mu istaknuta uloga Hrvatske koju ima u toj Inicijativi ništa ne znači. Kad predsjednik države ignorira takve vanjsko-političke akcije onda nije ni čudno da ga rijetko tko od stranih državnika ozbiljno doživljava. Sve bi to bila samo Milanovićeva sramota da on nije istodobno i Predsjednik RH. Što smo birali, to sad imamo…

Lav Nikolajevič Tolstoj je jednom rekao: “Tko je zadovoljan sobom, taj je uvijek nezadovoljan drugima.”

Johan Wolfgang Goethe je ustvrdio: “Pametnom se čovjeku ne događaju sitne gluposti.”

Našoj legendarno nepodnošljivoj saborskoj zastupnici Daliji Orešković stalno se događaju ne sitne, već krupne gluposti. Tako je nedavno izjavila: “Nisam Hrvatica, po nacionalnosti sam Zoran Šprajc!” I to je zastupnica hrvatskih građana u Hrvatskom saboru!

Kockati se ne smiješ kad imaš novaca i kad nemaš…

Tko rano rani možda nikuda ne ide nego se samo vraća…

Zvonimir Hodak /Foto: Hina