Najvažnija vijest prošlog tjedna je da je Viktor Orban, nakon 16 godina neprekinute vladavine, neakademski rečeno “popušio”. To zapravo i nije neko veliko čudo jer su se Mađari očito već zasitili njegove vladavine i žele nešto drugačije, nešto novo.
Zato u reportaži nedjeljnog Večernjeg s ulica Budimpešte razdragana mladost poručuje: “Vrijeme je bilo da Orban ode. Bio je na vlasti od našeg rođenja.”
Sad je na potezu novi premijer Magyar. Svi ozbiljniji analitičari koji poznaju političke prilike u Mađarskoj tvrde kako je Magyarova stranka desno, ali to naše i ljevičare diljem Europe nije spriječilo da na sva usta slave smjenu vlasti u Mađarskoj. A kad ljevičari tako glasno slave nekoga tko nije “njihov”, ne piše mu se dobro.
Sad je ozbiljno uzdrman uhodani tandem Orban – Vučić. Kako sad ponovno postaviti figure na političkoj šahovskoj ploči? Magyar najavljuje poboljšanje odnosa s EU-om kako bi dobio ogromne novce iz EU fondova koje su Orbanu uskraćivali. O odnosu prema Putinu, ruskoj nafti, Hernadiju, Vučiću i sličnim – za nas bitnim pitanjima – za sada se Magyar još ne izjašnjava.
Kako će se sve to odraziti na nas Hrvateke? Prisjećam se stare, mudre poruke Vladka Mačeka. Kad u našoj blizini nastane nekakva “frka”, sukob ili rat, najbolje se primiriti, ne miješati se, a ako treba i sakriti se pod stol dok se sve ne smiri i raščisti. To je nekada bio dobar savjet, ali danas je nepraktičan. Danas je svijet tako međusobno povezan i isprepleten da je izolacionizam najlošije rješenje. Stoga, treba pričekati da se vidi razvoj situacije u Mađarskoj pa će onda biti jasnije kako se postaviti prema našem sjevernom susjedu.
Nikako ne bismo trebali zaboraviti ulogu Mađarske devedesetih godina prošlog stoljeća u obrani Hrvatske kao i u vojnoj pomoći. Za to zaslužuju zahvalu i to Hrvati nikada ne bi smjeli zaboraviti. Od samog stvaranja hrvatske države Mađarska je snažno i skoro otvoreno stala na našu stranu.
Bez obzira što je proljeće na vratima, iznenada je zahladilo među starim političkim partnerima. U Beogradu postoji određeno razočaranje novim mađarskim partnerom. Sada kad se možda ozbiljno klima raniji tandem Mađarska – Srbija, trebamo obnoviti prijateljske veze s Mađarima kako Vučić u trajnom srpsko-hrvatskom konfliktu ne bi više mogao računati na mađarsko-rusku podršku. Mi se ne bismo trebali zanositi trenutnim zahlađenjem odnosa Budmpešta-Beograd nego oprezno graditi svoj odnos s Magyarovom vlašću. Neki naši susjedi samo čekaju priliku da nam “nasapunaju dasku” čim im se ukaže prilika.
U našim lijevim medijima vlada zadovoljstvo jer je pobijedio navodno “njihov čovjek”. Međutim, Peter Magyar nije ljevičar. On je čisti politički pragmatik. To znači da će uvijek odabrati ono što je najbolje za zaštitu mađarskih interesa. Uostalom, zar to nije zadatak svakog predsjednika i premijera?
Srećom je i na čelu naše Vlade dobar politički pragmatik kojem je, nadam se, napokon interes države izbio na prvo mjesto. Zato treba očekivati da će se dva državnika prigodom skorog susreta, bez raskošnih dočeka i ljubljena pred TV kamerama, posvetiti rješavanju otvorenih pitanja između naše dvije zemlje i unaprjeđenju trgovinskih i drugih odnosa.
Turizam je naša glavna grana gospodarstva koja najviše puni proračun. U ova nestabilna vremena kad mnogi Nijemci, Talijani i drugi planiraju za ljetne praznike ostati kod kuća, mađarski turisti bi nam itekako dobro došli.
Trump protiv Pape
Nedavno smo svjedočili grubom napadu Trumpa na papu Lava XVI. Izgovorene riječi i popratne slike su svakako za svaku osudu. Podržavam stoga stav naših crkvenih otaca jer uvrede Pape na osobnoj razini su nedopustive kao i AI montaža Trumpa kao Isusa. Za ovo drugo nisam siguran je li doista djelo iz Bijele kuće ili podvala opakih demokrata i ljevičara.
Uglavnom, Trumpov “kiks” u odnosu na Papu odmah su spremno dočekali naši ljevičari kako bi oblatili ne samo Trumpovu politiku nego i sve konzervativce kod nas i u svijetu. Tu su se osobito istakli drug Jurica Pavičić i Milas. Kaže Jurica: “Štošta je do tog utorka (kad je izašla AI slika -op.a.) Trump već napravio što je pobuđivalo sumnju na to da je sišao s uma… Tog utorka Neron je zapalio Rim kojim je trebao vladati: onaj kršćanskog nacionalizma…”
Sladostrašće s kojim se ljevičari sada otvoreno mogu obrušavati na Trumpa samo pokazuje s koliko mržnje su ispunjeni ne samo prema njemu nego i prema svim konzervativnim krugovima za koje smatraju kako im je Trump politički idol. Ljevičarska ograničena i isključiva pamet ne može pojmiti da su neke Trumpove ideje i potezi na liniji konzervativnog svjetonazora i stoga ga u tome konzervativci podržavaju.
To međutim nikako ne znači da je svaka Trumpova politička akcija ili akrobacija, samim time što dolazi od njega, “Bogom dana”. On je samo političar koji gleda prvenstveno američke interese. Za ostale, a napose nas u Europi, baš ga nije briga. Kao i većina egocentričnih političara nije u stanju prihvatiti javnu kritiku svojih poteza. Zato je napao Papu kad se ovaj založio za mir nasuprot ratu.
Papa drugačije ne može i ne smije govoriti. Naravno, svi mi želimo mir i diplomatsko rješavanje svjetskih problema. Međutim, kad iranski fanatici žele pod svaku cijenu napraviti atomsko oružje kako bi uništili sve svoje neprijatelje koje nazivaju “osovinom zla”, onda političar koji ima dovoljnu vojnu silu na raspolaganju, poput Trumpa, može ju upotrijebiti ako ne vidi ni jedan drugi način da spriječi katastrofu. Papa to sigurno neće gledati blagonaklono i uvijek će pledirati za mir, ali povijest nas na žalost uči kako se nekada do mira može doći samo ratom.
Oscar Wilde je jednom rekao: ”Nema većeg grijeha od gluposti”. Naši ljevaci upravilu ne čitaju starog Oscara.. Šteta…
Josip Jović postavlja provokativno, ali zanimljivo pitanje: “Može li HDZ izgubiti vlast kao i Orban u Mađarskoj?” Zagorci bi odmah odgovorili “Jake teške!” HDZ nije Fides, a još je manje Plenković Orban. Osim toga, fali nam tzv. povijesno iskustvo koje, za razliku od nas, mađarski birači imaju. Dok to iskustvo dopre do svijesti naših birača trebat će vremena i vremena.
Djelomičan odgovor dala je dr. sc. Blanka Matković jednom zanimljivom tvrdnjom: “U Hrvatskoj kao da je 1945. g.” Potom nastavlja: “Božinovićeva policija progoni Hrvate zbog legalne pjesme ‘Striče Ivane’.” Doktorica kao da je time začuđena. Policija uvijek refleksivno proganja Hrvate. Ne proganjaju se Srbi, Slovenci, Jugoslaveni. Zašto i bi kad ima Hrvata koliko ti srce zaželi. Čim si netko zapopeva ‘Striče Ivane’ evo odmah policije. Dobri stari hrvatski običaj. Nestašni nacionalisti stvaraju atmosferu straha i nelagode kod naših ljevičara.
Dunja Vejzović, operna pevačica, “prosto ne može da veruje”. “Ako je Thompson počasni građanin Raba, ja ne želim biti. Vraćam titulu.” Tim jugo zvijezdama nikako neke stvari ne postaju jasne. Jugoslavija je prošlost koja se više neće vratiti. A oni ne mogu bez Juge. Ne mogu pa ne mogu…
Alku Vuicu je skoro “trefio šlag”. Kaže: “Živjela sam u divnoj zemlji, zvala se Jugoslavija. To je bio red. Red, rad i disciplina.” Sjetih se čovjeka koji je dobio 18 godina robije jer je ispričao vic o “ljubičici bijeloj” koja je bila teška oko 100 kg. Dobio je 18 godina reda, rada i discipline. Da je Alka dobila samo 18 dana “reda, rada i discipline” u toj njenoj divnoj zemlji, malo bi drugačije “popevala”.
Imamo svoju državu. Nitko nam je nije poklonio. Dobili smo ju krvlju, znojem i borbom. Sad nas ovakvi “zaostaci” iz komunizma uporno provociraju iako u ovoj državi žive znatno bolje negoli su u svojoj divnoj, neprežaljenoj Jugi.
Voltaire je zaključio: “Rad nas oslobađa triju velikih zala: dosade, poroka i oskudice.”
Albert Camus je napisao: “Dosada je bolest sretnih ljudi. Nesretni se nikada ne dosađuju jer su prezaposleni.”
Zvonimir Hodak/Foto: FaH
