Kako je lako glumatati naprednog, demokratu, liberala i progresivnog ljevičara, fol borca za ravnopravnost svih naroda, bez obzira na boju kože dok se ne moraš isprsiti u konkretnoj situaciji. Takvih glumaca i to loših i ofucanih koji paradiraju našim medijima, ali na žalost i u akademskoj zajednici, ima k’o pljeve.
U tom ozračju profa Boris Havel je na svoj faks FPZG kao gosta predavača pozvao izraelskog pisca, liječnika, ali i brata aktualnog izraelskog premijera Netanjahua da održi predavanje studošima kako bi malo razbistrio maglu akademske ljevičarske politike. Havelovi studenti su kao i svi studoši svijeta prije svega znatiželjni.
Tema je bila prava poslastica “Orijentalni Arapi i Židovi u vrijeme cionizma”. Prevedeno na izvorni studentski rječnik u Lijepoj Našoj glasi “bratstvo i jedinstvo” njihovih naroda. Fale im samo još narodnosti.
Havel naravno može zvati kao gosta predavača bilo koga po svom izboru pod uvjetom da mu “oni drugovi” koje se na faksu pita to i dozvole. Čista “samoupravna” demokracija. E, tu je Havel zaboravio da živi u državi Hrvatskoj, zemlji tvrde demokracije, koju su prihvatili i neki studenti FPZG-a.
Odmah se pojavila parola: “Podržavate dolazak Netanyahuovog brata na FPZG?” i “čiča miča”, gotova je priča. Osobito ako je priča hrvatska. Mi smo demokratska država i teoretski svi imamo pravo stvarati svoje stavove o relevantnim događajima. Osobito neki. Ako baš ne možemo odlučivati, možemo si bar još misliti što želimo pod uvjetom da to ne komuniciramo glasno širem krugu.
Zanimljivo je da je šačica studenata svojim prosvjedom i parolama povodom predavanja židovskog književnika pokazala svoju isključivost, antisemitizam i netolerantnost za drugačije mišljenje i stav. I to ne argumentima na predavanju nego uličnom vikom i vrijeđanjem. Iz svih ovih događanja na Filozofskom faksu možemo izvući određene zaključke. Ocijenivši ovaj skoro klasičan slučaj ocjenom od jedan do pet jasno je da se i dalje vrtimo oko jedinice. Zašto?
Pa ne samo zato što je šačica nabrijanih studenata demonstrirala protiv dolaska židovskog pisca i svog profesora Havela koji ga je pozvao nego prvenstveno zato što je uprava Fakulteta podržala to totalitarističko ponašanje i opet jednom prijeti profesoru Havelu otkazom. Znači, po mišljenju jednako totalitaristički nastrojene uprave Fakulteta političkih znanosti, slobodno misleći intelektualci poput Havela nisu prihvatljivi na faksu. Dopušteni su samo ljevičari koje uprava Faksa podržava.
Kako da u takvom ozračju studenti, budući politolozi, razviju samostalne i argumentirane stavove? Nije li to ona ista vrsta komunističke, odnosno sada ljevičarske indoktrinacije kojom se stvaraju novi totalitaristi od naše mladeži.
Strašno je to za demokratsko društvo kakvim se Hrvatska smatra. Tu nema ni slobode mišljenja, a kamoli uvjerenja. Demokracija može biti ovakva ili onakva, ali je sigurno kako nije nasljedna. Nasljedni su samo drugovi koji demokraciju danas prakticiraju i nadziru. Znači još jedno dvjesto, tristo godina i mi ćemo postati prava demokratska zemlja.
Jedno je sigurno da nema ni države ni naroda koji onako preko “one stvari” šutke oprašta agresiju na hrvatski narod i državu. To je izvan svake sumnje povijesni kompleks manje vrijednosti. Zašto ga se Hrvati nikako ne mogu riješiti? Tito se od 8. svibnja 1945. pa negdje do “Rezolucije Informbiroa” 1948. godine bavio isključivo hvatanjem i eliminacijom “ustaša”.
Četnicima ni traga ni glasa. Lukavi Joža našao si je za to politički alibi. NDH je bila na strani ratnih gubitnika. Pa što? Na čijoj strani su u Drugom svjetskom ratu bile vlasti Norveške, Italije, Austrije, Rumunjske, Mađarske, pa i Srbije? Sjetite se Nedića i Hitlera te vožnje u otvorenom automobilu po centru Berlina? Kad je rat završio počeo je lov po Europi i Južnoj Americi za Hrvatima. Popularni narativ je glasio da nije bilo “fašističke” NDH-a ne bi bilo ni Hitlera ni Himlera.
Na Norvešku, Italiju, Austriju, Rumunjsku itd. su zaboravili. Ali zato je “zločinačka” NDH platila punu cijenu. Nakon “oslobođenja” Zagreba u svibnju 1945.g. glavu je izgubilo oko 180 tisuća “narodnih neprijatelja”. A onda je kao kruna svega došlo “bratstvo i jedinstvo”. I opet su stotine tisuća Hrvata otišli u inozemstvo trbuhom za kruhom. Da nas nisu komunisti oslobodili danas bi nas bilo sigurno bar koji milijun više.
Ako jednog dana opet plane na ovim prostorima nemojte ni posumnjati koji će narod opet najskuplje platiti. To nam je očito povijesna sudbina. Hrvatske izdajice koje bujaju u ovoj slobodnoj Lijepoj Našoj samo čekaju dogovoreni znak.
Takve treba ‘čuvat’
Ovih je dana bivši predsjednik Uprave Jadrolinije David Sopta imenovan članom Uprave ACI-ja. Riječ je o dužnosniku HDZ-a koji je smijenjen nakon prošlogodišnje tragične nesreće koja se dogodila na trajektu Lastovo padom rampe kad su poginula tri pomorca. Obrazloženje je da se radi o osobi “s menadžerskim iskustvom”.
Nije bilo važno ni to da je na njegovoj smjeni inzistirao i resorni ministar Butković jer su resorno Ministarstvo i neovisna Agencija za istraživanje prometnih nesreća zaključili kako postoji odgovornost i Davida Sopte kao predsjednika Uprave tj. operativnog tijela koje vodi poslovanje Jadrolinije i koje nije poduzelo sve potrebne radnje da trajekt bude siguran za putnike i posadu.
Sopta je tada odbijao otići sa funkcije predsjednika Uprave Jadrolinije, a puno kasnije je ipak smijenjen jer si je naručio i platio 25.000 eura iz sredstava Jadrolinije za “pravno mišljenje” koje ga je ekskulpiralo od bilo kakve odgovornosti.
Predsjednik Strukovnog sindikata pomoraca Ivan Srzentić popratio je najnovije imenovanje Sopte u Upravu ACI-ja ironično: “Pa moralo se čovjeka negdje zbrinuti!”
Ova odluka Vlade kao vlasnika ACI-ja još jednom bjelodano potvrđuje nedopustivu, ali čvrsto ukorijenjenu praksu u Hrvatskoj. Ima “drugova” koji su nam tako “važni” i “dragi” da cijeli svoj radni vijek samo skaču s funkcije na funkciju neovisno o tome kako rade, imaju li uspjeha, znaju li se nositi s problemima tvrtke u kojoj su se zatekli itd. Njihova sposobnost i ozbiljnost pristupa poslu se podrazumijeva čak i kad upropaste raniju tvrtku. Recimo, iako je flota katamarana Jadrolinije starija od trideset godina i nesigurna za plovidbu, u Soptino vrijeme nije kupljen ni jedan novi trajekt.
Međutim, Drug Sopta je stekao političku podršku kad je 2004. postao pomoćnik ministra vanjskih poslova Miomira Žužula, a kasnije i Kolinde Grabar Kitarović.
Tamo je upoznao i sprijateljio se valjda i s današnjim premijerom Plenkovićem. A takve kadrove treba “čuvati” i uvijek im naći neko dobro plaćeno mjesto na kojem će moći odlučivati. Za to vrijeme brojni mladi, obrazovani stručnjaci koji nemaju političko zaleđe traže posao, pa ako ga i nađu, mogu biti tek neki “sitni kotačić” jer oni, koji za vlast “imaju menadžerskog iskustva”, sjede na upravljačkim mjestima na kojima samo nanose štetu tvrtkama i državi. Sopta je samo najnoviji primjer, a takvih ima na pretek. Nema dovoljno mjesta u ovoj kolumni da ih poimenično nabrajam, pa prepuštam mojim čitateljima i čitateljicama da se sami podsjete na slučajeve za koje znaju.
Dok se god bude zapošljavalo po političkoj podobnosti, a ne po stručnosti i profesionalizmu u obavljanju poslova kao i dok će se izbjegavati stručna i moralna odgovornost za donesene odluke u tijelima uprave raznih tvrtki, Hrvatska neće napredovati nego će stalno tonuti u mulj nesposobnosti i neodgovornosti upravljača za preuzete obveze. Koliko je to duboko ukorijenjeno u hrvatsko društvo najbolje svjedoči da to već dugo svi znaju, ali nitko takve kadrove ne smatra gnjusnim i vrijednima prezira.
Navikli smo se na to kao i na inflaciju, parlamentarne žetončiće i slične nebuloze koje “krase” naš politički i društveni život. To neće promijeniti samo neka promjena vladajuće strukture jer je na žalost problem puno dublji i zahvaća sve razine društva. Vidimo da ni garnitura Možemovaca koja je došla i ostala na vlasti u Zagrebu nije ni za dlaku promijenila taj uhodani model zapošljavanja i kontrole na svim razinama. Stoga korupcija, nepotizam i nestručnost i dalje caruju ovom našom lijepom, ali sve jadnijom i zaostalijom zemljicom.
Winston Churchill je jednom rekao: “Ako posjedujete znanje, dopustite drugima da njime zapale svoje svijeće”. To kod nas, naravno, ne vrijedi.
Kad Hrvatima ne daš da biraju nije im pravo. A kad im daš, izaberu krivo.
Starost je kao penjanje na planinu. Što se više penješ, postaješ umorniji i bez daha si, ali stječeš sve širi pogled.
Zvonimir Hodak/Foto: Hina/Facebook
