HODAK: Velikosrpski trans i hrvatska šutnja – drugo poluvrijeme je počelo

Sve pomalo podsjeća na “dobra” stara vremena. Sjećate se kad je pod pokroviteljstvom i uz suradnju SPC-a sastavljen Memorandum srpskog naroda tamo koncem osamdesetih. Svi Srbi u jednoj državi. Od tada se u glavama tih likova nije ništa promijenilo. Sad se to samo naziva “srpski svet”.

Stvari polako eskaliraju. Hrvatski tjednik na naslovnoj strani sugerira zabranu SPC !!! Darth Pravos… SSS ili u prijevodu Srpski svetosavski svet.

A SPC je, pokazalo se bjelodano na žalost, začetnik i predvoditelj duhovnog i političkog “velikosrpstva” koji pali mase. Njoj na prvom mjestu nije  kršćanska vjera nego  – srpska politika. I to ona ekspanzionistička i isključiva koja bi pokorila sve zemlje gdje obitava makar i jedan Srbin. Nažalost, toliko je zatrovala duh i stavove velikog broja ljudi u Srbiji da oni danas, ne samo zbog vladavine Vučića, žive ili stalno u prošlosti ili u snatrenju o osvajanjima.

Umro je evidentni ratni zločinac Ratko Mladić. U susjednoj Srbiji osjeća se zlokobni pobjednički trans. Lagano daju do znanja kako dolazi neko “drugo poluvreme”, kao što to najavljuje i Vučić u svojim predizbornim govorima. Pokazat će oni napokon “celom svetu” tko su i što su. Kao da do sada to nisu u više navrata pokazali… Idealno je vrijeme. Svi to znamo.

A onda “drž’ ne daj” dok se Hrvati ne probude. Potom bi mogao opet uslijediti novi Domovinski rat. Tko bi tu pobijedio? Zna se. Ali pitam se kad će već jednom prestati taj vječni ratni “perpetum mobile”?

Marijačić u Hrvatskom tjedniku predviđa nadolazeći scenarij: “Srbija je neumorna u prekrajanju povijesti, ne priznaje svoje agresije, zločine, genocide ni vojne poraze i kao da vječno živi u osvetničkom transu za neko drugo poluvreme…” Ako i dođe “drugo polu vrijeme”, moramo biti spremni. Čak i za dom!

Baš u to “drugo poluvreme” srpski presidente Vučić polaže sve svoje nade. Bar u predizbornoj retorici kad treba zapaliti narod da mu opet povjeruje. Tomu je poslužio i televiziji “odlazak” osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Ispraćen je kao svetac. Govori li vam to što o stanju duha tih ljudi?!

Zafranoviću oduzeti hrvatsko državljanstvo

Lordan Zafranović, etnički Hrvat, dao je sve od sebe i sav je svoj antitalent stavio je službu afirmacije četništva i Srbije.

Kaže Marijačić blago začuđen: “Zafranović ne zaslužuje hrvatsko državljanstvo zbog zla koje nanosi Hrvatskoj i novog propagandističkog filma koji je napravio za potrebe Srbije i njenog četništva.”

Kad bi se, apstraktno govoreći, kriteriji za hrvatsko državljanstvo primjenjivali sukladno domoljublju, nacionalnim vrijednostima i interesima, bojim se da bi naša država brzo ostala bez mnogih državljana.

Želja za ulazak u svijet individualnih europskih sloboda, kao slobode izražavanja, iznošenja stavova, kritiziranja vlasti itd., donijela nam je puno dobroga, ali na žalost i preveliku popustljivost prema onima koji mrze Hrvatsku i stalno rade na njenom rušenju. Političari bi to nazvali “hibridni rat”, ali nije to ništa novog u hrvatskom društvu. Izdajica i mrzitelja sveg hrvatskog bilo je uvijek kroz povijest, a sad su se još i namnožili. Kao da nam nije dovoljno što imamo istočne susjede koji stalno prijete i pokušavaju destabilizirati hrvatsku državu. D

opustili smo da nam se nakoti naš vlastiti ološ koji nesmetano djeluje unutar države, olajava Hrvatsku, ali istodobno se bogati bilo na državnim jaslama bilo kriminalnim radnjama za koje rijetko tko odgovara. Mala smo i prelijepa zemlja, ali ne moramo biti neka vrsta “odlagališta” ne samo za EU otpad nego i za domaći ološ kojeg zanima samo vlastiti profit.

Oscar Wilde je jednom napisao: “Vjerovati je glupo i dosadno, ali je zato sumnjati zanimljivo i privlačno.”

Crnogorci su nakon dugog vremena ipak priznali da su bombardirali srpski Dubrovnik u znak otpora srpskom hegemonizmu.

Grupa glumaca iz našeg kazališta odbila je gostovati u Beogradu s obrazloženjem da tamo glume i klanjaju se, a to puno uspješnije rade političari.

Mnogi građani Zagreba bi željeli jedan trg nazvati Trgom žrtava komunizma, ali je skoro nemoguće pronaći tako ogroman plac.

Zašto je hrvatska poštedjela četničke zločince?

Evo kako djelotvorno kod nas djeluje tzv. “pravna država”. Slučaj Jean- Michela Nicoliera najbolje o tome govori. Jean je bio dragovoljac Domovinskog rata, 20. studenog 1991. ubio ga je, ne u ratnim operacijama, Spasoje Petković Štuka. Hrvatsko pravosuđe zna da je Štuka ubojica, ali ni do danas nije niti optužen niti osuđen za svoj zločin.

No, zato će uskoro Štuki početi suđenje u Parizu. Sramota je što hrvatsko pravosuđe i dalje spava. Sve bitne činjenice tog događaja davno su utvrđene. Očito Štukin spis postoji, ali se desetljećima “kiseli” u nečijoj ladici. Kako lijepo kažu Zagorci: “Ne bi se šteli mešati” i “da se ne zamerimo nekome”. Kroz svo to vrijeme Štuka slobodno šeta pa čak je, eto, i odlučio posjetiti Pariz. Ali francusko pravosuđe nije kao naše. Oni su odmah reagirali.

Kak’ ni med’ cvetjem ni pravice tak’ ni u našem pravosuđu.

Pilselovo pranje savjesti

“Oduševila” me reakcija porfirijevca Drage Pilsela povodom Porfirijevog javnog četnikovanja na pogrebu Ratka Mladića. Veli naš Pilsek: “Promijenila se uloga, on sad sluša drukčiji narativ, nije uvijek okružen elitom koja mu je bila na raspolaganju dok je bio u Zagrebu.”

Dakle, naši domaći ‘porfirijevci’ od Pilsla, preko Josipovića, Klasića itd., zapravo su Porfiriju, susrećući se redovito s njime na svojim kružocima, “usađivali” hrvatske stavove. Ha,ha,ha! To ne može povjerovati ni dijete u vrtiću. Ali to samo pokazuje kako jedino čovjek s tako budalastim stavom može štovati i družiti se s okorjelim četnikom vjerujući da će ga “preodgojiti”. Ovo je više za kategoriju humora pa neću dalje ni komentirati.

Kad smo već kod humora, evo jednog vica: Došao neki profirijevac u London i ušao u autobus. Kako nije bilo dolje mjesta za sjesti, kondukter ga uputi na kat. Nakon par minuta vrati se tip dolje, a kondukter ga upita: “Što, ni gore nema više mjesta?” Lik će sav snužden: “Ima, ali nema vozača!”

I na kraju ne mogu se oteti dojmu kako nedjelotvornost i zakašnjelo postupanje naših vlasti ruši povjerenje građana u institucije i državu. Nakon što se tri godine nezakonito odlagao otpad i opasni otpad u Gospiću – što su znali nadležni, ali nisu reagirali dok nije izbila afera i masovni prosvjed građana – sad imamo svakodnevne vijesti o tome kako nitko ne želi da se bilo kakav (pa i onaj neopasni) otpad zbrine u njegovom kraju.

Oscar Wilde je rekao: “Kad nas bogovi zaista žele kazniti, tad nam uslišaju želje.”

Iako je Vlada donijela odluku da se žurno oporabi tek onaj neopasni otpad u dvije cementare Nexe i Holcim, nastala je pobuna građana u Istri i Slavoniji. Mada je riječ o sasvim normalnoj i uobičajenoj djelatnosti takvih cementara i sve je sukladno zakonima i ekološkim propisima, građani više ne vjeruju vlasti da neće i kod njih doći do onečišćenja zraka, vode i tla. Jel’ to normalno?

Naravno da nije, ali strah i nepovjerenje građana su sada toliki da svatko čuva “svoje dvorište”. Za tu situaciju nisu odgovorni građani već oni koji nisu na vrijeme reagirali i zbrinuli otpad. Kažu da nam je EU postavila rok do 2035. da osiguramo postrojenja za oporabu i zbrinjavanje otpada te da se od tada više neće moći odlagati otpad kao do sada, recimo na Jakuševcu. Je li toga svjestan naš Gradonačelnik koji do sada nije izgradio ni jedno jedino postrojenje za oporabu i zbrinjavanje otpada? Na ekologiji je dobio izbore, a od vlasti Možemo! profitirali su u Zagrebu do sada jedino biciklisti.

Kaže narod: Tko liježe s djecom, budi se popišan.

Zvonimir Hodak: /Foto: FaH