Ivkošić: Tomašević vraća ime Tita čiji su partizani poubijali tisuće Zagrepčana

Kad bi tko citiralo Bild ili Daily Mail, listove koji su Tita svojedobno svrstali među najveće zločince 20. stoljeća, Titovi pristalice uzvraćali su mu da je riječ o neozbiljnim tabloidima. Ali više taj argument ne vrijedi – nedavno je, na primjer, kolega Silvije Tomašević opširno prenio što svjetski ugledni dnevni politički list, pariški Le Monde, piše o knjizi tekstova brojnih autora “Stoljeće diktatora” koju je sastavio Oliver Guez, piše Mlan Ivkošić u Večernjem listu.

Tomaševićev tekst Večernjak je objavio pod naslovom – “Francuzi objavili knjigu o 22 najveća diktatora: Titov životni stil nalikovao je Göringovu, čak mu je i fizički sličio”.

Tu usporedbu s jednim od najvećih nacističkih zločinaca teško će u Hrvatskoj podnijeti ljevičari koji, i kad o Titu pišu negativno, redovito ističu kako on i Pavelić, Jasenovac i Bleiburg, komunisti i ustaše, zatvori i logori u NDH i Jugoslaviji nisu isto. Autor teksta o diktatoru Titu, francuski povjesničar Buisson, stručnjak za Balkan, piše o kultu ličnosti dostojnom Sjeverne Koreje te o punim zatvorima i smaknućima oporbenjaka u Jugoslaviji u kojoj je gušena svaka disonantna riječ. I koja se raspala nakon što ju je 35 godina “najveći sin naših naroda i narodnosti” držao ujedinjenu diktaturom i terorom. I

dok tako u Europi i svijetu uvjerenje o Titu kao o jednom od najvećih zločinaca 20. stoljeća postaje sve uvrježenije, u Hrvatskoj se na čelo glavnoga grada na preksutrašnjim izborima sprema doći kandidat Tomislav Tomašević i dosad poznat po titoizmu, koji nedavno izjavljuje da će, pojavi li se, poduprijeti inicijativu za povratak imena Trg maršala Tita jednom od najljepših trgova u Zagrebu, koji se sad zove Trg Republike Hrvatske.

Moguća Tomaševićeva pobjeda više izgleda kao politička fantastika nego zagrebačka stvarnost. Jer glavni je grad Hrvatske bio najuvjerljivija i najmoćnija uzdanica u stjecanju samostalnosti i neovisnosti Hrvatske od komunističke, Titove Jugoslavije.

Na prvim lokalnim izborima u Zagrebu 1993. godine lijeve stranke nisu dobile ni deset posto glasova a desne su dobile golemu većinu. Zelene stranke još nije bilo, a sedam godina poslije, 2000., dobila je manje od jedan posto glasova. Što se to dogodilo od početka devedesetih do danas da bi metropolom mogla zavladati zeleno-lijeva koalicija u koju se ne svrstava SDP, dakle, ljudi koji nikad u Lijepoj našoj nisu bili značajnija politička moć a nekmoli kandidati za vlast.

Vili Matula, Ivana Kekin, Urša Raukar, Zorislav Antun Petrović, Teodor Celakoski i drugi iz Tomaševićeva društva bili su marginalci. Nepojmljivo je da bi Zagrepčani mogli izabrati ljude koji su bili u koaliciji s Radničkom frontom, čije je čelnik protivnicima govorio: “Serem vam se na vaš Bleiburg”. I da bi mogli izabrati ljude koji će u glavni grad vratiti ideološke obračune i sukobe oko općeprihvaćenih vrijednosti.

Osvoji li Tomašević vlast u metropoli, neizbježno će se s političkim protivnicima sukobljavati oko tema za funkcioniranje grada, za gospodarstvo, standard i život u gradu nevažnim, vratit će glavni grad u vrijeme puno prije Bandića i prije hrvatske samostalnosti. Ideologije bi mogle biti najvažnije, pogotovo što su Tomašević i njegovi mogući budući suradnici dovodili u pitanje temeljne vrijednosti hrvatske države i Domovinskog rata.

Jedina je Tomaševićeva “vrijednost” u tome što je, čini se, mnoge zagrebačke birače uspio uvjeriti da nudi nešto što nisu imali ni Bandić, ni HDZ, ni SDP ni drugi. I to nimalo originalnim frazama. Možete li u ovoj rečenici naći išta što dosad niste sto puta čuli: “Za nas u platformi Možemo! Politički problem prvog reda su uvjeti života građana u Hrvatskoj danas – ekonomska nesigurnost, siromaštvo, socijalna isključivost i na druge načine narušen dignitet velikog broja naših sugrađana”?

A sljedeća kao da je prepisana iz komunizma: “Zagrebom će se upravljati u partnerstvu s građanima, ojačat ćemo mjesnu samoupravu, teme će se raspravljati na zborovima građana, a o bitnom će se odlučivati na referendumu”.

Tomašević tim praznim riječima nije uspio pridobiti ni vlastita oca koji se priklonio Miroslavu Škori, ali bi mogao pridobiti dovoljan broj birača, zacijelo ne i potomaka tisuća Zagrepčana koje su partizani njegova idola Tita poubijali 1945. godine.

Foto:hrt