‘Omiš gori, a Hrvatska ponovno otkriva da nema gospodara vlastitog prostora’

Da ovo nije izgovorio jedan od ljudi odgovornih za sustav, čovjek bi možda još mogao odmahnuti rukom i zaključiti kako je riječ o uobičajenom naknadnom pametovanju nakon velikog požara, još jednom pokušaju da se odgovornost prebaci na prirodu, klimatske promjene, buru, alepski bor ili nekog neodređenog „krivca” koji će se pojaviti tek kada televizijske kamere odu s požarišta.

Ali kada takve stvari izgovaraju ljudi koji bi trebali znati kako je prostor uređen, kako se njime gospodari i što se mora napraviti prije nego što vatra zahvati naselja, tada stvar postaje mnogo ozbiljnija, jer požar kod Omiša više nije samo pitanje vatrogastva nego pitanje države koja već desetljećima ne zna što bi sa šumom, zemljištem, poljoprivredom i prostorom kojim formalno upravlja.

Požar kod Omiša nije nikakav nepredvidivi eksces koji je iz vedra neba pogodio bespomoćan krajolik, nego je katastrofalnost takvih požara posljedica kombinacije prirodnih uvjeta i ljudskog nemara: suša i visoke temperature svakako povećavaju opasnost, bura ubrzava širenje vatre, ali požaru je potrebno gorivo, a upravo je količina gorivog materijala u zapuštenim šumama i napuštenom krajobrazu ono što od običnog požara može napraviti događaj koji ugrožava čitava naselja.

I zato je pomalo groteskno svake godine iznova govoriti o tome kako nas je iznenadila vatra, kao da se alepski bor, šikara i napuštene parcele pojavljuju preko noći, neposredno prije nego što se na horizontu pojavi prvi dim.

Hrvatska, naime, ima vrlo neobičan odnos prema šumi: dok god je zelena i fotogenična, šuma se tretira kao gotovo netaknuta prirodna svetinja, a kada se zapali, odjednom se otkriva da bi je netko ipak trebao prorijediti, očistiti, otvoriti protupožarnim prosjekama i njome gospodariti. U međuvremenu desetljećima se gomila gorivi materijal, zarastaju nekadašnji putovi, nestaju livade, nestaje stoka koja je održavala otvorene površine, napuštaju se poljoprivredne parcele, a čovjek se postupno povlači iz prostora koji je prethodnim generacijama bio svakodnevni životni i gospodarski prostor.

Priča o alepskom boru zato je mnogo složenija od popularne teze prema kojoj je upravo on glavni krivac za sve što se događa na dalmatinskim požarištima. Alepski bor doista može pogodovati brzom širenju požara, osobito u gustim sastojinama koje su se razvile bez odgovarajućeg gospodarenja, ali bor sam po sebi nije nikakav povijesni kriminalac kojega sada treba izvesti pred sud zbog činjenice da je prije stotinu godina posađen tamo gdje je tada netko procijenio da ga treba posaditi. Pravi je problem u tome što se šuma nakon toga morala održavati i prilagođavati promjenama prostora, a to se nije događalo ni približno onoliko sustavno koliko bi trebalo.

Pošumljavanje je u svoje vrijeme imalo vrlo jasnu svrhu, osobito u Dalmaciji koja je tijekom stoljeća bila teško degradirana, ali pošumljavanje nije trebalo značiti da se jednom posađeno drveće zatim ostavi generacijama da raste bez ozbiljnog upravljanja. Šuma nije spomenik koji se podigne pa više nitko ne smije ništa dirati, nego živi gospodarski i ekološki sustav koji se mora prorjeđivati, obnavljati, mijenjati i povezivati s prostorom koji ga okružuje. Ako je određena vrsta prije stotinu godina bila racionalan izbor, to ne znači da je danas svaka sastojina iste vrste, iste dobi i iste gustoće jednako racionalna, pogotovo kada se oko nje promijenio cijeli društveni i gospodarski krajolik.

Jer u međuvremenu je nestao čovjek koji je toj šumi nekada bio jedan od najboljih prirodnih regulatora.

Nestala je stoka, nestali su pastiri, nestala je tradicionalna poljoprivreda, a s njima su nestali i otvoreni prostori koji su nekada presijecali šumske površine. Livada nije bila samo livada, nego je predstavljala svojevrsnu protupožarnu barijeru; pašnjak nije bio samo mjesto na kojemu je stoka pronalazila hranu, nego prostor koji se redovito održavao i na kojem se nije mogla razviti jednaka količina zapaljive vegetacije kao na potpuno napuštenoj parceli. Kada čovjek ode, priroda ne vraća nužno neki romantični „prirodni poredak”, nego često dobivamo gustu šikaru koja predstavlja gotovo idealan materijal za požar.

Dovoljno je pogledati što se dogodilo na prostorima nekadašnjih pašnjaka i livada u Gorskom kotaru i drugim područjima koja su demografski ispražnjena. U manje od nekoliko desetljeća otvoreni prostori mogu se pretvoriti u šikaru, a šikara u gustu vegetaciju koju nitko ne održava, upravo zato što više nema ni ljudi ni gospodarske potrebe koja bi ih prisiljavala da taj prostor održavaju. To je demografski problem jednako koliko je šumarski i protupožarni, a Hrvatska ga uporno pokušava promatrati kao tri međusobno nepovezana problema, iako su zapravo dijelovi iste priče.

Što su protupožarni putevi?

Još je zanimljivija situacija s protupožarnim putovima, jer se upravo na njima vidi razlika između stvarnog upravljanja prostorom i administrativnog zadovoljavanja forme. Ako kroz požarno ugroženo područje prolazi put koji se službeno vodi kao protupožarni, onda bi bilo logično očekivati da je projektiran tako da vatrogasna vozila njime mogu sigurno prolaziti, da postoje mjesta za njihovo mimoilaženje i okretanje, da se može organizirati prihvat opreme, da postoje pristupne točke vodi i da cijeli sustav ima smisla u stvarnoj situaciji kada se vatra približava naselju.

Ako put služi prvenstveno tome da se automobilom dođe do neke privatne parcele, a tek se nakon toga proglasi protupožarnim, onda nije teško razumjeti zašto u stvarnom požaru njegova korisnost može biti mnogo manja nego što piše u dokumentaciji.

Tu bi se, dakle, trebalo postaviti nekoliko vrlo jednostavnih pitanja: tko je projektirao takve putove, tko ih je financirao, tko je nadzirao njihovu izvedbu, tko ih održava i prema kojim kriterijima se uopće određuje da je neki put protupožarni? A ako se već ulaže javni novac u infrastrukturu na područjima izloženima požarima, zašto se ne bi projektirala tako da istodobno bude korisna vatrogascima, šumarima, hitnim službama i stanovništvu, umjesto da se nakon svake katastrofe ponovno otkriva kako bi na pojedinim dionicama dobro došlo proširenje, okretište ili pristup vodi?

Posebno je besmisleno očekivati da će država ozbiljno upravljati požarnim rizikom dok istodobno ne zna riješiti vlasničke odnose nad zemljištem. Ako je parcela desetljećima zapuštena, ako je zarasla i predstavlja ozbiljnu požarnu opasnost, onda vlasnik mora imati jasnu zakonsku obvezu njezina održavanja, ali država prije toga mora znati tko je vlasnik, gdje se parcela nalazi, što je na njoj dopušteno i tko je za nju odgovoran. Hrvatski problem s katastrom i zemljišnim knjigama zato nije neka dosadna birokratska tema koja se može odgađati još jednu generaciju; u požarno ugroženim područjima to postaje pitanje javne sigurnosti.

Ako se želi uvesti porez ili druga financijska obveza za zapuštene i neodržavane parcele, takav bi sustav imao smisla samo ako bi bio dio šire politike uređivanja prostora, a ne još jedan porezni namet kojim država ubire novac bez rješavanja problema. Prije toga treba urediti prostorne planove, jasno odrediti što je građevinsko, što poljoprivredno, što šumsko zemljište, spriječiti da se poljoprivredne površine desetljećima drže kao potencijalne građevinske rezerve i omogućiti da se zemljište koje ima gospodarsku vrijednost ponovno stavi u funkciju.

Jer najbolji protupožarni pojas često nije nikakav betonski zid ni skupa tehnološka naprava, nego obrađena zemlja koja se nalazi između šume i naselja. Vinograd, maslinik, voćnjak, oranica ili održavana livada mogu imati vrlo konkretnu protupožarnu funkciju, a istodobno daju prostoru gospodarsku vrijednost i vraćaju čovjeka u krajolik iz kojeg je nestao. Mediteran je stoljećima upravo tako funkcionirao: nije postojao kao beskrajna šuma između nekoliko apartmanskih naselja, nego kao mozaik šume, pašnjaka, vinograda, maslinika, suhozida, polja i sela, a taj je mozaik istodobno bio gospodarski sustav i jedan od razloga zbog kojih se požar nije mogao neograničeno širiti.

Danas smo od tog sustava napravili gotovo savršenu recepturu za katastrofu: čovjek je napustio prostor, poljoprivreda je propala, stoka je nestala, parcele su usitnjene i često vlasnički neriješene, šuma je zarasla, građevinska područja su se širila, a između svega toga ostali su protupožarni putovi čija se stvarna vrijednost često provjerava tek kada se pojavi plamen. Nakon toga slijedi poznati hrvatski ritual: stižu vatrogasci, kanaderi, ministri, gradonačelnici, izjave, snimke iz zraka i obećanja da će se sustav dodatno unaprijediti, a kada opasnost prođe, vraćamo se istom načinu upravljanja prostoru koji je i doveo do toga da požar ima toliko goriva.

Boranka kao pogrešno shvaćanje

U tom je smislu i akcija Boranka, koliko god bila simpatična kao građanska inicijativa, postala svojevrsni simbol pogrešnog shvaćanja problema. Nije problem u tome što ljudi sade drveće, nego u ideji da se šumska politika može svesti na sadnju novih stabala nakon požara, kao da je dovoljno fotografirati nekoliko stotina građana s mašklinima, posaditi sadnice i zatvoriti poglavlje.

Država koja ozbiljno shvaća šume ne bi smjela građanima prepustiti simboličnu ulogu spasitelja dok istodobno nema dovoljno učinkovitu politiku gospodarenja šumama, poljoprivrednim zemljištem, vlasničkim odnosima i protupožarnom infrastrukturom.

Umjesto toga trebalo bi napraviti ono što je daleko manje atraktivno, ali mnogo korisnije: popisati zemljište, urediti katastar i zemljišne knjige, riješiti vlasništvo, definirati obveze vlasnika, sustavno čistiti i prorjeđivati šume, graditi i održavati protupožarne putove, ponovno aktivirati poljoprivredno zemljište i planski odrediti koje će se vrste saditi na kojem prostoru. Ako za takav posao treba angažirati vojsku, ročnike ili druge državne kapacitete, onda ih treba angažirati za jasno definirane zadatke, uz stručni nadzor šumara, agronoma i vatrogasaca, a ne ih slati u simbolične akcije čiji je najveći rezultat fotografija za društvene mreže.

I konačno, trebalo bi prestati tretirati demografiju kao statističku tablicu u godišnjem izvješću Državnog zavoda za statistiku. Kada iz nekog područja nestane stanovništvo, ne nestaju samo radna mjesta, škole i trgovine; nestaje i svakodnevno održavanje prostora. Čovjek koji je obrađivao njivu, držao ovce, čistio put i održavao suhozid bio je dio neformalnog sustava zaštite prostora, i to je nešto što nijedan pravilnik ne može u potpunosti zamijeniti.

Zato nakon svakog velikog požara ne bi trebalo prvo pitati samo tko ga je izazvao, nego i zašto je taj požar imao uvjete da postane katastrofa. Policija će utvrđivati uzrok nastanka vatre, vatrogasci će gasiti posljedice, ali odgovornost za stanje prostora puno je šira i seže godinama unatrag, kroz odluke ministarstava, šumarija, lokalne samouprave, vlasnika zemljišta, prostorne planere i političare koji su desetljećima birali lakše rješenje: reagirati kada problem postane vidljiv, umjesto da ga rješavaju dok je još dosadan, skup i nevidljiv javnosti.

Omiš zato nije samo priča o požaru, alepskom boru i buri. Omiš je priča o zemlji kojom nitko ne upravlja dovoljno dobro, o prostoru iz kojega je čovjek nestao, a nije pronađen novi način njegova održavanja, te o državi koja se svake godine iznenadi istim problemom premda bi već odavno trebala znati njegovu jednadžbu.

I upravo zato nakon idućeg požara nije dovoljno ponovno zasaditi borove, organizirati humanitarnu akciju i čekati sljedeće ljeto. Treba napraviti ono što je najmanje spektakularno, ali jedino djelotvorno: urediti zemlju, urediti šumu, urediti vlasništvo, vratiti poljoprivredu tamo gdje je moguća i ponovno dovesti čovjeka u prostor.

Jer požar je prirodna pojava, ali katastrofa koja nastaje zato što smo mu desetljećima ostavljali gorivo, pristup i neuređen prostor više nije prirodna pojava. To je račun za nemar. I jednom ga netko mora platiti.

M. Marković/ Foto: Cropix