Kad god Hrvatsku pogodi tragedija, paralelno se dogodi još jedna — eksplozija gluposti, podvala i izmišljotina koje se šire brže od vatre. Dok vatrogasci gase požare, društvene mreže pale svoje. Dok ljudi spašavaju domove, drugi spašavaju klikove.
I tako se, usred stvarne katastrofe, pojavi nova “vijest”: Novak Đoković donirao 300 tisuća eura za Omiš, a Thompson poslao samo molitvu. Velika laž za stvaranje kaosa. I savršeni primjer kako se hrvatska nesreća uvijek pretvori u tuđi sadržaj, tuđi rat, tuđu manipulaciju.
Glupa podvala koja više govori o onima koji je izmišljaju i dijele nego o ikome drugom. Laž o Thompsonu i Đokoviću došla je iz radionice jednog od botova stranke Možemo koji na društvenim mrežama laži promovira pod imenom Dom Hobodad.
A slične budale šire vijest jer im njen sadržaj odgovara, jer ga priželjkuju i prizivaju. Manje je važno vjeruju li da je točan, presudno je da im politički odgovara.
To je ista matrica koja se ponavlja godinama – od naslađivanja nad hrvatskim tragedijama do izmišljanja sukoba tamo gdje ih nema. Jedni to rade kroz “umjetničke provokacije”, drugi kroz senzacionalističke naslove, ali poruka je ista: Hrvatska je uvijek zgodna meta za jeftine poene.
Matrica je uvijek ista: lažna vijest se pojavi na Facebooku s lažnog profila, najčešće iz radionice srpskih obavještajnih botova ili domaćih podrivača, a onda je kao po komandi šire ekstremni ljevičari i ekstremni desničari koji obožavaju sve što dolazi sa srpskih portala.
U sekundi se aktivira rulja koja jedva čeka pljuvati po Hrvatskoj, po domoljublju, po vjeri, po bilo čemu što im je zgodna meta. Komentari su uvijek isti: mržnja, kompleks, frustracija i beskrajna potreba da se svaki hrvatski simbol zgazi, a svaki srpski uzdigne. To je mehanizam jednostavan, primitivan, ali učinkovit i zato takve podvale eksplodiraju brže od stvarne vijesti.
Takve podvale ne nastaju slučajno. One se lansiraju baš u trenutku tragedije, kad je najlakše manipulirati emocijama. Kad gori šuma, gori i javni prostor. Kad ljudi spašavaju domove, drugi spašavaju klikove. I zato se izmišljaju donacije, izmišljaju poruke, izmišljaju sukobi koji ne postoje. Nije bitno što je vijest lažna bitno je da zapali atmosferu, da izazove bijes, da se tragedija pretvori u poligon za ideološko prepucavanje.
To je najniži oblik medijskog parazitizma. U trenutku kad vatrogasci riskiraju živote, kad ljudi bježe iz kuća, kad se borba vodi za svaki metar šume, netko sjedi za ekranom i smišlja kako od toga napraviti podvalu. To je moralni pad koji je opasniji od same laži jer normalizira cinizam u trenucima kad bi jedino trebalo biti važno spašavanje ljudi i imovine.
Zato treba reći jasno: ovo nije priča o Đokoviću ni o Thompsonu. Zbog uspjeha u poslu kojim se bave, ali i humanitarnim akcijama, obojica zaslužuju poštovanje i zahvalnost.
Ovo je priča o onima koji iz tuđe nesreće rade vlastiti sadržaj. O onima koji se hrane kaosom i koji požar koriste da zapale javnost.
M. Marković/Foto: Press
