Kategorije Premium sadržaj

Četvrt stoljeća apsurda na Prevlaci: Vrijeme je da se hrvatski vojnik vrati na Puntu Oštro

Širi dalje

Postoje teritoriji koji su toliko strateški važni da njihova obrana ne može biti predmet beskonačnih diplomatskih improvizacija. Prevlaka je upravo takav slučaj. Poluotok koji zatvara ulaz u Bokokotorski zaljev, nadzire jedan od najosjetljivijih pomorskih prilaza istočnom Jadranu i predstavlja hrvatsku južnu stratešku točku već gotovo četvrt stoljeća živi u nekoj vrsti vojnog karantena.



Hrvatska je ondje suverena, ali se ponaša kao da joj je netko iz međunarodne zajednice izdao privremenu dozvolu za korištenje vlastitog teritorija, uz napomenu da se ne smije previše razmahati. To je, blago rečeno, politički neobično, a strateški prilično stupidno.

Dana 10. prosinca 2002. hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula i tadašnji jugoslavenski ministar Goran Svilanović potpisali su Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu između Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije.

Sporazum je trebao smiriti napetosti, omogućiti normalizaciju odnosa i stvoriti uvjete za konačno rješavanje graničnog pitanja. U to vrijeme postojao je razumljiv politički interes da se nakon ratnih godina ukloni mogućnost incidenta na prostoru koji je bio pod nadzorom međunarodne zajednice. Ali privremena rješenja imaju jednu neugodnu osobinu: političari ih potpisuju na nekoliko godina, a birokracije ih potom čuvaju desetljećima, kao da su pronašle novu verziju vječnog života.

U međuvremenu se promijenilo gotovo sve. SRJ više ne postoji, Srbija i Crna Gora razdvojile su se, Crna Gora postala je neovisna država, Hrvatska je ušla u Europsku uniju i NATO, a obje su države danas članice istog vojnog saveza. Promijenila se i sigurnosna situacija na Jadranu, promijenila se tehnologija nadzora mora, promijenila se geopolitička karta Europe. Jedino se nije promijenila hrvatska vojna odsutnost s Prevlake, tog hrvatskog Gibraltara.

Protokol je, naime, Hrvatskoj nametnuo vrlo ozbiljna (samo)ograničenja. Članak 10. predviđa demilitarizaciju kopnenog područja u dubini od pet kilometara, dok je za jugoslavensku stranu predviđen pojas od (svega) tri kilometra. Članak 12. zabranjuje razmještaj vojnih postrojbi i oružanih sustava, a dodatne odredbe uređuju uklanjanje vojnih utvrda, oružja i ljudstva te ograničavaju nazočnost hrvatskih ratnih brodova u određenom morskom prostoru.

Drugim riječima, Hrvatska je prihvatila da se na vlastitom teritoriju odrekne dijela uobičajenih obrambenih mogućnosti!? I sada, gotovo 24 godine poslije, treba postaviti jednostavno pitanje: zbog čega?

Je li Hrvatska još uvijek u stanju ratne opasnosti s Crnom Gorom? Nije. Je li Crna Gora neprijateljska država? Nije. Postoji li mogućnost da bi povratak hrvatskih vojnika na Prevlaku automatski ugrozio sigurnost Bokokotorskog zaljeva? Ne postoji nikakav ozbiljan razlog da se to unaprijed pretpostavlja. Hrvatska i Crna Gora članice su NATO-a, a sigurnost Jadrana zajednički je saveznički interes. No članstvo u NATO-u ne znači da Hrvatska treba ukinuti vlastitu obrambenu logiku i prepustiti drugima da odlučuju gdje će i kako nadzirati njezin teritorij.

Prevlaka nije bilo kakav komad kamena na kraju Konavala. Rt Oštro, s kojeg se pruža pogled prema ulazu u Bokokotorski zaljev, nalazi se na položaju koji ima iznimnu geografsku i vojnostratešku vrijednost. Tko kontrolira nadzor tog prostora, ima vrlo važnu poziciju u praćenju pomorskog prometa, prilaza zaljevu i aktivnosti na tom dijelu Jadrana. To ne znači da Hrvatska treba nekoga provocirati, nego da mora znati što se događa u njezinu neposrednom pomorskom susjedstvu.

Upravo zato povratak hrvatskog vojnika na Prevlaku ne bi bio nikakva ratna demonstracija, nego normalizacija hrvatske državne prisutnosti. Hrvatska ne mora ondje graditi tvrđavu, postavljati topove ili organizirati vojnu paradu za potrebe televizijskih kamera. Potrebna je razumna, suvremena i profesionalna vojna prisutnost: stalna nadzorna točka, radarski i elektronički sustavi, senzori za nadzor pomorskog prostora, komunikacijska infrastruktura i odgovarajuća postrojba koja bi osiguravala objekt i provodila zadaće nadzora. Takav sustav mogao bi biti povezan s hrvatskim pomorskim operativnim središtima i NATO-ovom pomorskom slikom situacije.

U vremenu bespilotnih letjelica, dalekometnih senzora, elektroničkog izviđanja i sve sofisticiranijih sredstava pomorskog nadzora, bilo bi doista apsurdno da Hrvatska na jednoj od najvažnijih geografskih točaka svoje obale nema vlastitu vojnu infrastrukturu. Nadzor mora nije samo pitanje ratnog broda koji prolazi ispred obale. To je sustav informacija, radara, komunikacija, senzora i ljudi koji znaju što promatraju. Prevlaka bi u takvom sustavu trebala imati sasvim prirodno mjesto.

Naravno, postoji pravni problem. Hrvatska ne može jednostavno poslati vod vojnika na Oštro, podići zastavu i proglasiti da je sve riješeno. Protokol iz 2002. nije nestao raspadom SRJ, a Crna Gora smatra se njegovom pravnom sljednicom i nastavlja se pozivati na njega. Jednostrano zanemarivanje njegovih odredbi otvorilo bi ozbiljan međunarodnopravni spor. Zato Vlada mora najprije napraviti temeljitu pravnu analizu, utvrditi mogućnosti prestanka ili izmjene privremenog režima i pokrenuti diplomatsku inicijativu prema Podgorici.

Privremeni režim ne može se pretvoriti u trajnu zabranu raspolaganja vlastitim obrambenim kapacitetima. Ako sporazum nema jasno definiran rok trajanja, to ne znači da ga Hrvatska mora prihvaćati do sudnjega dana. Ako je njegova svrha bila privremeno smirivanje situacije, onda je nakon gotovo četvrt stoljeća sasvim legitimno postaviti pitanje ispunjava li još uvijek svoju svrhu. Hrvatska mora tražiti novi režim koji će uvažavati činjenicu da je Prevlaka hrvatski teritorij i da hrvatska država na njemu mora imati pravo organizirati obranu.

Pritom je posebno važno da se pitanje kopnene vojne prisutnosti ne pomiješa s neriješenim pitanjem morske granice. Privremeni režim iz 2002. ne predstavlja konačno razgraničenje, niti bi njegov prestanak automatski riješio granicu u Bokokotorskom zaljevu. Hrvatska mora inzistirati na konačnom razgraničenju, a ako bilateralni pregovori ne daju rezultate, razmotriti međunarodnopravni postupak. Nema razloga da se ta dva pitanja drže u istom političkom paketu i da se zbog neriješene morske granice odgađa rasprava o normalnoj obrambenoj prisutnosti na hrvatskom kopnu.

Uostalom, zanimljivo bi bilo čuti kako bi izgledala reakcija neke druge članice NATO-a kada bi joj netko objasnio da na vlastitom strateški važnom poluotoku ne smije imati vojnike, radare ili vojnu infrastrukturu zato što je prije gotovo četvrt stoljeća potpisala privremeni sporazum s državom koja više ne postoji. Hrvatska bi u takvoj situaciji vjerojatno prva drugima objašnjavala da je suverenitet neodvojiv od odgovornosti za obranu vlastitog teritorija. Zašto onda sama ne primjenjuje takvu logiku?

Crna Gora pritom ne bi trebala glumiti iznenađenje niti cijelu stvar predstavljati kao hrvatski teritorijalni revanšizam. Hrvatska ne traži tuđi teritorij i ne osporava crnogorsku državnost. Traži ono što bi svaka normalna država trebala imati: mogućnost da na vlastitom teritoriju rasporedi odgovarajuće obrambene kapacitete, uz poštovanje međunarodnog prava i savezničkih obveza.

Posebno je važno da se Hrvatska pritom ne ponaša kao da se boji vlastite inicijative. Ako je Prevlaka hrvatska, onda se to mora vidjeti i u stvarnom funkcioniranju države, a ne samo u zemljišnim knjigama, katastarskim kartama i svečanim govorima na obljetnicama. Suverenitet nije dekoracija koja se izvlači iz ormara za državne praznike. On podrazumijeva odgovornost, nadzor, infrastrukturu i sposobnost obrane.

Zato bi Vlada trebala pokrenuti reviziju Protokola iz 2002. i pripremu novog sigurnosnog režima za Prevlaku. Ministarstvo obrane i Glavni stožer trebali bi izraditi konkretan plan povratka stalne vojne prisutnosti, s naglaskom na nadzor mora, radarsko pokrivanje, zaštitu pomorske infrastrukture i integraciju u NATO-ov sustav nadzora. Diplomacija bi istodobno trebala ponuditi Crnoj Gori dogovor koji neće ugrožavati njezinu sigurnost, ali neće ni trajno ograničavati hrvatski suverenitet.

Dobrosusjedski odnosi ne zahtijevaju da država sama sebi veže ruke. Naprotiv, ozbiljne države najbolje surađuju kada znaju gdje su im granice, što im pripada i kako štite vlastite interese.

Hrvatski vojnik ne treba se vratiti na Prevlaku zato da bi nekoga plašio, nego zato što je ondje njegovo mjesto u sustavu obrane Republike Hrvatske. Četvrt stoljeća privremenog režima više nije privremenost. To je postala navika, a loše navike u državnoj politici obično su skuplje od loših ugovora.

Prevlaka ne traži ratobornu Hrvatsku. Traži Hrvatsku koja zna što joj pripada i koja se ne mora ispričavati zato što želi nadzirati i braniti vlastiti teritorij.

M. Marković/Foto: D. S. 


Širi dalje
Komentiraj
Podjeli
Objavljeno od

Najnovije

Otkazan koncert Dine Merlina! Šuta: Splitski Advent bit će najbolji u zemlji

Dino Merlin ipak neće zapjevati na splitskoj Rivi tijekom ovogodišnjeg Adventa. Koncert planiran za 30.…

4 sata prije

Glavaš dobio Bernardića na sudu, lijepu će mu svotu keširati

Županijski sud u Rijeci djelomično je prihvatio žalbu Branimira Glavaša i preinačio presudu Općinskog građanskog…

6 sati prije

Penava o prosvjedu: “Nisu to naši mladi, naši su bili u Vukovaru i Škarbnji”

Predsjednik Domovinskog pokreta i potpredsjednik Sabora Ivan Penava komentirao je današnji štrajk učenika i studenata…

7 sati prije