Više od dva desetljeća nakon potpisivanja Protokola o privremenom režimu, teritorijalni spor između Hrvatske i Crne Gore oko poluotoka Prevlake i pripadajućeg mora ostaje neriješen te predstavlja ozbiljnu prepreku crnogorskom pristupanju Europskoj uniji.
Dok službeni Zagreb smatra da je kopnena granica neupitna te da treba utvrditi isključivo granicu na moru, u Podgorici nema jedinstvenog stava, a dio političke scene osporava i kopneno razgraničenje pozivajući se na povijesne argumente.
Rješavanje spora dodatno otežavaju potencijalna ležišta nafte i plina u podmorju na ulazu u Boku kotorsku. Zbog neriješenih bilateralnih pitanja, uključujući Prevlaku, Hrvatska je krajem 2024. godine blokirala zatvaranje crnogorskog pregovaračkog poglavlja 31.
Tijekom 2025. i 2026. godine održani su novi krugovi konzultacija, a Zagreb je dostavio i službeni popis uvjeta kako bi se spor riješio prije planiranog ulaska Crne Gore u Europsku uniju.
“Hrpa kamenja zlata vrijedna”
Prevlaka je poluotok smješten na samom ulazu u Boku kotorsku. Taj komad kopna, dug 2,6 kilometara i na najširem dijelu širok svega 500 metara, zajedno s okolnim akvatorijem, unatoč skromnoj površini, predmet je dugogodišnjeg teritorijalnog spora. Poetski ga se opisuje kao “hrpu kamenja zlata vrijednog”.
Tijekom raspada Jugoslavije, Prevlaka je zbog blizine Dubrovnika i strateškog položaja bila poprište sukoba između jugoslavensko-srpsko-crnogorskih i hrvatskih snaga. Već gotovo tri desetljeća na tom području vlada mir, no spor još uvijek nije konačno razriješen na diplomatskoj razini.
Prije više od 23 godine vlade Republike Hrvatske i bivše Savezne Republike Jugoslavije potpisale su Protokol o privremenom režimu duž južne granice. Riječ je o privremenom dokumentu čiji je cilj bio omogućiti pronalazak trajnog rješenja, no pitanje konačne granice – sada između Hrvatske i Crne Gore – i dalje ostaje otvoreno.
Ključno je neslaganje u tome što Zagreb pitanje kopnene granice smatra riješenim te inzistira isključivo na tehničkom utvrđivanju granične crte na terenu i razgraničenju na moru. S druge strane, u Podgorici ne postoji politički konsenzus, a utjecajni crnogorski političari dovode u pitanje postojeću kopnenu liniju. Dodatnu prepreku rješavanju morske granice predstavljaju potencijalna ležišta nafte i plina u podmorju.
Povijest spora i pregovora
Godinu dana nakon završetka Domovinskog rata, u rujnu 1996. godine, potpisan je Sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SR Jugoslavije. Prema članku 1. tog dokumenta, stranke poštuju neovisnost i suverenitet jedna druge kao ravnopravne države unutar svojih međunarodnih granica.

Protokol o privremenom režimu na južnoj granici 2002. godine potpisali su ministari vanjskih poslova Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije Tonino Picula i Goran Svilanović
Pregovori o Prevlaci započeli su 1998. godine, ali ih je 1999. prekinula intervencija NATO-a protiv SR Jugoslavije. Dijalog Zagreba i Beograda nastavljen je 2000., a godinu dana kasnije osnovano je Mješovito međudržavno diplomatsko povjerenstvo za rješavanje graničnih pitanja.
Strane su 10. prosinca 2002. potpisale Protokol o privremenom režimu duž južne granice. Kopneno razgraničenje pratilo je administrativnu granicu bivših republika SFRJ (prema načelu Uti possidetis), dok je pitanje mora ostalo otvoreno jer unutar bivše države republičke morske granice nisu postojale.
Protokolom je Hrvatskoj pripao kopneni dio poluotoka uz ograničeni morski pojas na ulazu u Boku kotorsku, dok je dio akvatorija bliže crnogorskom Igalu proglašen zonom bez vojne prisutnosti.
Stjecanjem neovisnosti 21. svibnja 2006. godine, Crna Gora naslijedila je granični spor iz vremena državne zajednice sa Srbijom. Iako je Podgorica deklarativno zagovarala mirno rješenje, nije odustajala od svojih zahtjeva vezanih uz poluotok i morski pojas.
Godine 2008. tadašnji predsjednici vlada, Ivo Sanader i Milo Đukanović, dogovorili su se u Zagrebu da će se spor iznijeti pred Međunarodni sud pravde (ICJ) u Haagu, nadajući se pravednoj presudi koja će zamijeniti privremeni režim.
Nakon što je Hrvatska ušla u NATO (2009.) i Europsku uniju (2013.), a Crna Gora postala članicom NATO-a (2017.), dinamika pregovora se mijenjala. Godine 2013. crnogorski ministar vanjskih poslova Igor Lukšić zagovarao je bilateralni dogovor, dok je premijer Đukanović 2016. ponovno pozvao na međunarodnu arbitražu. Međutim, međudržavno povjerenstvo nije se sastalo gotovo cijelo desetljeće.
Nakon promjene vlasti u Crnoj Gori 2020. godine i odlaska Demokratske partije socijalista (DPS) u oporbu, ministri vanjskih poslova Gordan Grlić Radman i Đorđe Radulović najavili su 2021. obnovu rada povjerenstva. O tom su pitanju u rujnu 2023. u Zagrebu razgovarali i predsjednici Zoran Milanović i Jakov Milatović, ali bez konkretnih pomaka.
Suprotstavljeni pogledi na kopno i more
Bivši crnogorski premijer Zdravko Krivokapić u travnju 2021. javno je potvrdio dubinu razilaženja. Istaknuo je kako Hrvatska smatra da Protokol iz 2002. otvara prostor isključivo za utvrđivanje granice na moru, dok Crna Gora smatra da su sporne i kopnena i morska granica.
Miodrag Lekić, jedan od veterana jugoslavensko-crnogorske diplomacije i političar koji je sudjelovao u pregovorima o Prevlaci od 1992. do 1994. godine, uvjeren je da protokol potpisan 2002. godine između tadašnje Savezne vlade i Hrvatske ne pomaže rješavanju pitanja granice između Crne Gore i Hrvatske, pa tako ni na kopnu.
„Ako Crna Gora konačno izgubi Prevlaku, Boka kotorska će postati zajednički zaljev sa zajedničkim pravima – to će biti državni poraz Crne Gore”, izjavio je Lekić.
Prema njegovu mišljenju, Crna Gora ima pravo smatrati Prevlaku svojim teritorijem zbog takozvanih „prirodnih” ili „povijesnih” granica.
U kolumni koju su posljednjeg dana 2024. godine objavile najtiražnije crnogorske dnevne novine Vijesti, Lekić piše: „Smatramo… da zaljev ima jednog vlasnika. Zapravo, tako je uvijek bilo u povijesti Jadranskog mora, pa i u povijesti same Boke (Boke kotorske)… U vrijeme Venecije i Austrije, koje su najduže dominirale jadranskom obalom… situacija oko Prevlake je bila jasna. Tko je držao Boku kotorsku, držao je i Prevlaku kao sastavni dio Boke kotorske.”
Na te je tvrdnje u dnevniku Vijesti oštro reagirao Časlav Pejović, profesor emeritus na Pravnom fakultetu Sveučilišta Kyushu u Japanu.
Pejović je podsjetio na primjer Piranskog zaljeva, koji dijele Hrvatska i Slovenija, čime je opovrgnuo tezu da zaljev može imati samo jednog vlasnika. Naglasio je kako je pozivanje na povijesne granice pravno neutemeljeno, a na Balkanu i iznimno opasno, osobito u trenutku kada su odnosi s Hrvatskom narušeni, a Crna Gora čeka ulazak u EU.
Prepreka europskim integracijama
Europski parlament (2015.) i Europska komisija (2018. i 2023.) u više su navrata jasno poručili da zemlje Zapadnog Balkana moraju riješiti bilateralne granične sporove prije punopravnog članstva u Europskoj uniji. Krajem 2024. godine to je pitanje postalo opipljiva prepreka za Podgoricu.
Hrvatska je u prosincu blokirala zatvaranje crnogorskog pregovaračkog poglavlja 31 (Vanjska, sigurnosna i obrambena politika), navodeći niz otvorenih pitanja, među kojima je i izostanak napretka oko Prevlake.
Početkom 2025. godine pokrenut je novi krug diplomatskih aktivnosti. Nakon sastanka ministara vanjskih poslova 13. siječnja, u Zagrebu su 27. siječnja održane bilateralne konzultacije na razini državnih tajnika.
Hrvatski ministar Grlić Radman ponovio je da je kopnena granica neupitna, dok se o morskoj može pregovarati. S obzirom na ambiciju Crne Gore da uđe u EU do kraja desetljeća, pritisak za konačno zatvaranje ovog pitanja iz devedesetih godina sve je snažniji.
Pravni aspeki spora
Načelo Uti possidetis iuris: Ovo je temeljno načelo međunarodnog prava primijenjeno prilikom raspada SFRJ, potvrđeno mišljenjima Badinterove komisije. Prema njemu, bivše republičke administrativne granice postaju međunarodne granice novonastalih država. Hrvatska na tome temelji svoj stav da je kopnena granica na Prevlaci neupitna jer je poluotok u SFRJ bio dio SR Hrvatske.
Konvencija UN-a o pravu mora (UNCLOS): Budući da u bivšoj Jugoslaviji morske granice između republika nisu bile povučene, razgraničenje na moru mora se provesti prema međunarodnom pravu mora. Ključno je pitanje kako povući crtu razgraničenja na ulazu u Boku kotorsku – primjenom crte sredine (ekvidistance) ili uzimanjem u obzir „posebnih okolnosti“, poput geografske konfiguracije zaljeva i sigurnosnih interesa Crne Gore.
Pravna priroda Protokola iz 2002.: Protokol je izričito definiran kao privremeni i ne prejudicira konačno rješenje. Međutim, u praksi je stvorio status quo u kojem Hrvatska ima punu suverenost nad kopnom, dok je morski režim asimetričan i osmišljen primarno radi demilitarizacije i sigurnosti plovidbe.
Povijesni naslovi nasuprot pozitivnom pravu: Pozivanje na granice iz doba Mletačke Republike ili Austro-Ugarske, kao što čini Miodrag Lekić, nema pravnu snagu pred međunarodnim sudovima (poput ICJ-a u Haagu) kada postoje noviji, jasno definirani pravni akti i administrativne granice iz razdoblja prije stjecanja neovisnosti.
Politička dinamika i strateški interesi
Asimetrija moći (članica EU-a nasuprot kandidatkinji): Ulaskom u Europsku uniju 2013. godine Hrvatska je stekla snažan diplomatski alat. Kao što je pokazala blokada poglavlja 31 krajem 2024., Hrvatska može uvjetovati napredak Crne Gore rješavanjem otvorenih bilateralnih pitanja (Prevlaka, odšteta logorašima, školski brod Jadran, pitanje nestalih).
Unutarnjopolitička nestabilnost u Crnoj Gori: Dok je Hrvatska imala stabilan i nepromijenjen vanjskopolitički stav od 1990-ih do danas, Crna Gora je nakon 2020. godine ušla u razdoblje čestih promjena vlada i heterogenih koalicija.
Prisutnost prosrpskih i nacionalističkih struja u crnogorskoj vlasti otežava postizanje kompromisa jer bi svako popuštanje oko Prevlake bilo iskorišteno za unutarnje političke obračune i optužbe za „izdaju nacionalnih interesa“.
Geostrateški i ekonomski interesi: Prevlaka kontrolira ulaz u Boku kotorsku, jedinu dubokovodnu luku i pomorsku bazu Crne Gore. Iako su obje države danas članice NATO-a, čime je vojni sigurnosni aspekt znatno ublažen, ekonomski interes – potencijalna nalazišta ugljikovodika (nafte i plina) u južnom Jadranu te kontrola pomorskog prometa i turizma – ostaje snažan motiv za tvrde pregovaračke pozicije.
Razvoj događaja tijekom 2025. i 2026. godine
Tijekom 2025. i 2026. godine pitanje Prevlake i drugih otvorenih sporova između Hrvatske i Crne Gore preraslo je iz višedesetljetnog zastoja u izravan uvjet za završetak crnogorskih pristupnih pregovora s Europskom unijom. Podgorica nastoji zatvoriti sva pregovaračka poglavlja do kraja 2026. godine kako bi postala članica EU-a 2028. godine, dok Zagreb koristi pregovarački proces za rješavanje otvorenih bilateralnih pitanja.
Ključni događaji u 2025. godini
Obnova bilateralnih konzultacija: Nakon što je Hrvatska u prosincu 2024. blokirala zatvaranje Poglavlja 31 (Vanjska, sigurnosna i obrambena politika), ministarstva vanjskih poslova dviju država održala su dva kruga konzultacija na razini državnih tajnika u siječnju i svibnju 2025. godine.
Zastoj oko Prevlake: Iako su sastanci bili usmjereni na postizanje konkretnih pomaka oko svih otvorenih pitanja, tijekom 2025. nije došlo do proboja oko granice zbog suprotstavljenih polazišta o kopnenom razgraničenju.
Razvoj situacije u 2026. godini
Službeni popis osam hrvatskih uvjeta: Sredinom rujna 2026. godine Hrvatska je Crnoj Gori i institucijama EU-a dostavila službeni popis od osam bilateralnih zahtjeva koje treba riješiti prije ulaska Crne Gore u Uniju. Šest zahtjeva vezano je uz Poglavlje 23 (odšteta logorašima iz Morinja, očuvanje spomen-ploče, preimenovanje bazena u Kotoru, pitanje nestalih, procesuiranje ratnih zločina i imovinska prava), dok su dva izravno vezana uz Poglavlje 31: povratak školskog broda Jadran i rješavanje graničnog spora.
Preciziran zahtjev za Prevlaku: Prema dokumentu iz rujna 2026., Zagreb od Podgorice traži službenu potvrdu poštovanja bivše republičke granice prema načelu Uti possidetis iuris te potpisivanje ugovora o kopnenoj granici na temelju triju postojećih karata. Hrvatska je najavila da će nakon potvrde kopnene granice redovito sazivati povjerenstva za utvrđivanje granice na moru.
Djelomični ustupci Crne Gore: U listopadu 2026. godine Vlada Crne Gore ispunila je dva od osam hrvatskih zahtjeva donijevši odluke o promjeni naziva kotorskog bazena i zaštiti spomen-ploče u Morinju. Međutim, najosjetljivija pitanja, uključujući Prevlaku i brod Jadran, ostala su neriješena.
Nove blokade poglavlja u studenom 2026.: Zbog izostanka napretka oko Prevlake (posebno morske granice i pitanja istraživanja ugljikovodika) te preostalih zahtjeva, Hrvatska je u studenom 2026. godine ponovno zaustavila zatvaranje dijela pregovaračkih poglavlja. Umjesto planirana četiri poglavlja, Crnoj Gori je odobreno zatvaranje samo dvaju, dok je Zagreb blokirao Poglavlje 14 (Prometna politika) i Poglavlje 15 (Energetika).
Trenutačni status i perspektiva
Pritisak Bruxellesa i vremenski tjesnac: Europska komisija želi da Crna Gora završi pregovore do kraja 2026. godine, no Hrvatska ustraje na tome da bilateralna pitanja moraju biti riješena prije zatvaranja ključnih poglavlja.
Političke prepreke u Podgorici: Dok premijer Milojko Spajić pokušava pronaći kompromis kako ne bi ugrozio planirani ulazak u EU 2028. godine, dio crnogorske javnosti, oporbe i koalicijskih partnera – uključujući predsjednika Jakova Milatovića koji naglašava stratešku važnost rta Oštro – protivi se bilo kakvom rješenju koje bi se protumačilo kao jednostrani ustupak Zagrebu.
M. Marković/Foto: pxll





























