Postoje datumi kada pristojne države šute. Postoje datumi kada diplomacija, ako već nema što pametno reći, barem pokaže elementarni osjećaj za povijest. Osamnaesti studenoga jedan je od takvih datuma.
Toga dana Hrvatska se prisjeća Vukovara i Škabrnje, dvaju mjesta koja su 1991. postala simboli razaranja, ubijanja i politike teritorijalnog osvajanja.
Upravo toga dana, 35 godina poslije, crnogorski ministar pravde i glavni pregovarač s Europskom unijom Bojan Božović odlučio je hrvatskoj diplomaciji objasniti kako Crna Gora ne može prihvatiti hrvatski prijedlog kopnene granice kao uvjet svojega europskog napretka. Kakva nevjerojatna diplomatska slučajnost! Ili, preciznije, kakav demonstrativan nedostatak političkog takta.
Jer kada država, Crna Gora, koja je 1991. sudjelovala u agresiji na hrvatski jug danas ponovno otvara pitanje teritorija međunarodno priznate Hrvatske, onda to nije obična bilateralna nesuglasica. To je pitanje povijesnog kontinuiteta jedne političke ambicije.
Naravno, danas nema tenkova. Nema mobilizacijskih poziva, nema ratnih pokliča, nema kolona rezervista prema Konavlima i Dubrovniku. Danas postoje pisma, pregovaračka poglavlja, međunarodne arbitraže i pažljivo odabrana terminologija. Ali teritorij je opet tema, a to je ono što bi nas trebalo zanimati.
Godine 1991. s crnogorskog teritorija krenule su snage JNA i crnogorski rezervisti u napad na dubrovačko područje. Dubrovnik je bio pod opsadom, Konavle su gorjela, a agresija je u tadašnjoj službenoj propaganda Podgorice predstavljana kao obrambena operacija.
Normalan čovjek bi pomislio da će nakon takvog povijesnog iskustva Crna Gora biti osobito oprezna kada govori o hrvatskom teritoriju, ali ne. Sada se od Hrvatske očekuje da raspravlja o vlastitoj kopnenoj granici pod uvjetima koje Podgorica smatra prihvatljivima, dok se svaki hrvatski zahtjev pokušava prikazati kao nedopušteno uvjetovanje europskih integracija.
Valja pritom biti precizan. Božović, kao, ne odbacuje Badinterova načela i predlaže pregovore ili međunarodno pravno rješenje. To samo po sebi nije dokaz da današnja Crna Gora planira prisvajanje hrvatskog teritorija. Ali jest politički legitimno pitanje zašto, nakon 35 godina, Podgorica još nije spremna nedvosmisleno potvrditi kopnenu granicu kakvu Hrvatska izvodi iz nekadašnjih republičkih granica. I zašto je upravo Prevlaka, taj strateški komadić hrvatskog teritorija na ulazu u Boku kotorsku, ponovno postala predmet diplomatskog natezanja? Ne radi se ovdje o komadu bezvrijednog krša. Radi se o načelu.
O tome može li se granice nastale raspadom Jugoslavije stalno iznova otvarati kada jednoj strani odgovara drukčije tumačenje. Božović tvrdi da bilateralni sporovi ne bi smjeli zaustavljati europski put Crne Gore. Vrlo zgodno.
Dakle, Crna Gora želi ući u Europsku uniju, ali Hrvatska ne bi smjela koristiti svoje pravo da od buduće članice traži jasno i trajno rješenje pitanja zajedničke granice. Drugim riječima, kandidat bi postavljao političke uvjete postojećoj članici!? To je zanimljivo shvaćanje europske integracije.
Europska unija nije turistički aranžman u kojem se dobije soba s pogledom na Bruxelles, a susjedima ostave neriješeni imovinskopravni odnosi. Ona je zajednica država koje bi morale poštovati suverenitet, međunarodno pravo i načelo dobrosusjedskih odnosa. Ako je Hrvatska dužna poštovati Crnu Goru kao suverenu državu, onda i Crna Gora mora razumjeti da hrvatska granica nije predmet političkog cjenkanja za brži ulazak u Uniju.
Međunarodno pravo postoji upravo zato da granice ne bi ovisile o tome tko je trenutačno diplomatski spretniji. A hrvatsko inzistiranje na Badinterovim načelima nije izraz nekakve povijesne osvete. To je zahtjev da se logika teritorijalnog razgraničenja iz 1991. poštuje i danas. Posebno je intrigantan datum. Osamnaesti studenoga.
Dan kada Hrvatska oplakuje žrtve Vukovara i Škabrnje. Dan kada se prisjeća kamo je vodila politika prema kojoj su granice bile privremena prepreka velikim nacionalnim projektima. I baš tada Podgorica otvara pitanje prihvaćanja hrvatske kopnene granice. Možda netko u crnogorskoj diplomaciji doista nije pogledao kalendar. Možda je riječ o birokratskoj nespretnosti. Ali politika se ne procjenjuje samo prema deklariranim namjerama, nego i prema porukama koje proizvodi. A ova je poruka ispala – katastrofalno.
Jer Hrvatska na 18. studenoga ne može zaboraviti 1991., kao što ne može zaboraviti ni da su u napadu na njezin jug sudjelovale snage iz Crne Gore. Zato je politički groteskno da upravo na taj datum iz Podgorice stiže upozorenje kako hrvatski teritorijalni zahtjevi ne smiju usporavati njezin europski put. Povijesno pamćenje nije prepreka europskim integracijama. Ono je jedan od razloga zbog kojih su europske integracije uopće nastale.
Današnja Crna Gora nije ona iz 1991. godine. Obnovila je neovisnost, članica je NATO-a i ima dio građana i političkih snaga koje se otvoreno suprotstavljaju ratnoj politici devedesetih. To treba priznati. Ali upravo zato njezina državna politika ima još veću obvezu jasno se distancirati od svakog teritorijalnog refleksa koji podsjeća na to razdoblje. Problem nije u crnogorskom narodu. Problem je u političkoj logici prema kojoj se hrvatski teritorijalni suverenitet ponovno pojavljuje kao otvoreno pregovaračko pitanje.
Godine 1991. političke pretenzije pratile su vojne operacije. Godine 2026. teritorijalni spor vodi se diplomatskim notama i europskim argumentima. To nisu iste metode i ne treba ih izjednačavati, ali povijesna usporedba nameće se sama: jesu li se teritorijalne ambicije doista ugasile ili su tek naučile govoriti jezikom međunarodnih konferencija? Na to pitanje Podgorica još duguje uvjerljiv odgovor.
Hrvatska nema razloga protiviti se europskoj budućnosti Crne Gore. Naprotiv, demokratska, stabilna i proeuropska Crna Gora nesumnjivo je hrvatski strateški interes, ali europska budućnost ne može se graditi na zahtjevu da se neugodne lekcije iz prošlosti zaborave, a otvorena teritorijalna pitanja ostave za neka bolja vremena. Hrvatska ne mora nikome dokazivati svoju europsku vjerodostojnost odustajanjem od vlastitih pravnih pozicija. Niti je dužna prihvatiti političku konstrukciju prema kojoj je obrana utvrđenih granica znak nedostatka europskog duha.
Crna Gora ima pravo iznijeti svoje pravne argumente. Hrvatska ima jednako pravo inzistirati na svojim granicama i tražiti njihovo formalno potvrđivanje prije ulaska susjedne države u zajednicu kojoj već pripada. Ako Podgorica smatra da se Hrvatska mora odreći toga zahtjeva kako bi dokazala prijateljstvo, onda je nešto ozbiljno pobrkala.
Prijateljstvo se ne dokazuje odricanjem od teritorija. Najveća ironija ove priče jest u tome što Crna Gora danas želi pripadati političkoj Europi kakvu je Hrvatska 1991. pokušavala dosegnuti dok je istodobno branila vlastiti teritorij.
Hrvatska je u međuvremenu postala članica Europske unije i NATO-a. Crna Gora sada želi dovršiti isti put. To je dobro. Ali civilizacijski napredak ne mjeri se samo zatvorenim pregovaračkim poglavljima, nego i sposobnošću da se jasno kaže gdje završava vlastita država i počinje tuđa. Trideset pet godina nakon razaranja Dubrovnika, iz Podgorice bi se očekivala maksimalna obzirnost prema hrvatskim granicama, a ne diplomatska ofenziva baš na dan kada se Hrvatska prisjeća svojih mrtvih.
Prevlaka nije ratni plijen. Nije pregovarački žeton. Nije suvenir iz raspada Jugoslavije koji se može ponovno izvaditi na stol kada se ukaže povoljna europska prilika. I zato pitanje nije može li Hrvatska zaustaviti europski put Crne Gore.
Pitanje je zašto Crna Gora, 35 godina nakon 1991., još nije uspjela zatvoriti teritorijalno pitanje koje s hrvatske strane izaziva tako duboko i opravdano povijesno nepovjerenje. Jer u Europu se možda može ući s neriješenim pitanjima, ali teško s političkim mentalitetom koji tuđe granice i dalje doživljava kao temu za pregovore.
A ako se poruka o tome šalje baš na dan Vukovara i Škabrnje, onda Podgorica ne bi trebala biti iznenađena kada se u Hrvatskoj ponovno spomene 1991. Povijest se možda ne ponavlja doslovno, ali ponekad se njezini stari argumenti vrate u novom, europskom odijelu.
M. Marković/Dnevnik. hr/gov.me











