Dejan Jović obuzdava hrvatske jastrebove, a zaboravlja tko je 1991. rušio Dubrovnik

Dejan Jović, profesor međunarodnih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, u intervjuu za crnogorski Žurnal poziva Andreja Plenkovića da obuzda hrvatske „sokole, orlove i jastrebove”, koji navodno ugrožavaju europski put Crne Gore inzistiranjem na neriješenim bilateralnim pitanjima.

Crna Gora, doduše, također bi trebala prihvatiti kompromise, ali iz Jovićeve argumentacije ostaje prilično jasan dojam: hrvatski su zahtjevi politički problem, a povijest koja ih objašnjava uglavnom je smetnja koju bi valjalo što prije ostaviti iza sebe.

Tu počinje problem s Jovićevom tezom. Profesor vrlo rado analizira hrvatski nacionalizam, hrvatske političke motive i opasnost od zloupotrebe europskog veta, ali u toj konstrukciji gotovo da nema mjesta za činjenicu koja bi svakoj ozbiljnoj raspravi o hrvatsko-crnogorskim odnosima morala biti polazište: u jesen 1991. JNA, uz obilno sudjelovanje crnogorskih rezervista, napala je dubrovačko područje, Konavle su okupirane, Cavtat je dospio pod okupaciju, a jug Hrvatske pretrpio je razaranja, pljačku i progon stanovništva.

Čovjek bi očekivao da profesor međunarodnih odnosa, kada govori o hrvatskim zahtjevima prema Crnoj Gori, barem podsjeti čitatelje na taj kontekst. Ne zato da bi današnje građane Crne Gore proglasio kolektivno krivima za ratne zločine, nego zato što se međunarodni odnosi ne mogu ozbiljno analizirati tako da se povijesne činjenice koje ne odgovaraju vlastitoj tezi jednostavno ostave izvan kadra.

Jović, međutim, hrvatske jastrebove vidi vrlo jasno. Dubrovnik u njegovoj argumentaciji ostaje gotovo nevidljiv. Hrvatska politika podvrgnuta je povećalu, dok se politička i vojna pozadina crnogorske uloge u ratu ne razmatra s jednakom ozbiljnošću. Tako se dobiva zgodna, ali nepotpuna slika: Hrvatska je država koja navodno politizira prošlost, a Crna Gora država koja samo želi u Europu.

Samo što Europa ne počinje onda kada se prestane govoriti o prošlosti. Počinje onda kada se činjenice priznaju, odgovornost razjasni, a otvorena pitanja riješe. Ako se od Hrvatske očekuje da bude europski konstruktivna, onda se od Crne Gore može očekivati da bude jednako konstruktivna prema hrvatskim žrtvama, pravima i zahtjevima. To nije hrvatski nacionalizam. To je minimum političke i pravne dosljednosti.

Jovićeva je metoda posebno zgodna: najprije se hrvatske zahtjeve smjesti u okvir nacionalizma, zatim ih se prikaže kao prijetnju europskoj budućnosti susjedne države, a potom se od Zagreba zatraži politička suzdržanost. U takvoj konstrukciji hrvatska je strana unaprijed osumnjičena za zlu namjeru, dok se crnogorska strana pojavljuje ponajprije kao žrtva tuđe nepopustljivosti. Povijest se tako pretvara u neugodan detalj, a posljedice agresije u smetnju diplomatskom komforu.

Ali bilateralni odnosi nisu seminar na kojemu se neugodna činjenica može izostaviti zato što kvari elegantnu teoriju. Hrvatska nije dužna svoje zahtjeve prilagođavati tuđoj potrebi da se izbjegne suočavanje s prošlošću. Nije dužna ni pristati na to da se svako inzistiranje na neriješenim pitanjima automatski proglasi nacionalističkim pritiskom. Ako je zahtjev opravdan, njegova se opravdanost ne mijenja ovisno o tome izgovara li ga političar kojega Jović simpatizira ili onaj kojega ne podnosi.

O istome uvijek isto

Upravo zato Jovićev poziv Plenkoviću da obuzda hrvatske „jastrebove” zvuči manje kao nepristrana analiza, a više kao politička lekcija upućena samo jednoj strani. Gdje je jednako odlučan poziv crnogorskim političarima da obuzdaju vlastite nacionalističke refleksе?

Gdje je zahtjev da se prestane relativizirati ratna uloga Crne Gore, da se jasno govori o napadu na Dubrovnik i okupaciji Konavala te da se bez diplomatskog okolišanja poštuju hrvatske žrtve? Gdje je barem podsjetnik da europski put ne briše obvezu suočavanja s onim što se događalo prije nego što su današnji političari počeli govoriti jezikom Bruxellesa?

Nije dovoljno reći da i Crna Gora mora prihvatiti kompromise. To je diplomatska formula koja zvuči uravnoteženo, ali ne znači mnogo ako se ne kaže kakvi su to kompromisi, koja pitanja treba riješiti i tko je za njihovo rješavanje dosad pokazivao političku volju. Kompromis nije čarobna riječ kojom se od oštećene strane traži da odustane od svojih zahtjeva kako bi se druga strana mogla pohvaliti napretkom prema Europskoj uniji. Kompromis se postiže između strana koje priznaju činjenice i preuzimaju odgovornost, a ne tako da se od jedne traži da zaboravi, dok se drugoj omogućuje da zaborav predstavi kao europsku zrelost.

Stabilna Crna Gora je i hravtski interes

Crnogorski europski put, naravno, nije nešto čemu bi Hrvatska trebala unaprijed stajati na putu. Naprotiv, stabilna i uređena Crna Gora u hrvatskom je interesu. Ali jednako je tako u hrvatskom interesu da susjedstvo ne počiva na prešućivanju agresije, selektivnom pamćenju i očekivanju da će Zagreb, radi dobrosusjedskih odnosa, odustati od legitimnih zahtjeva.

Hrvatska može podržavati europske integracije Crne Gore, a istodobno tražiti odgovore o nestalima, sudbini opljačkane imovine, ratnim zločinima, odštetnim pitanjima i drugim neriješenim posljedicama rata. Te dvije stvari nisu u sukobu. U sukobu su jedino s politikom koja bi htjela europske pogodnosti bez neugodnih obveza.

Tu je i pitanje Morinja, koje se ne može svesti na fusnotu u odnosima dviju država. Logor u kojem su bili zatočeni i zlostavljani hrvatski zarobljenici nije apstraktna epizoda iz prošlosti, nego konkretan dokaz da se ratna odgovornost ne može otpisati općenitim pozivima na pomirenje. Crnogorsko suočavanje s tim nasljeđem važno je upravo zato što pokazuje postoji li spremnost da se priznaju patnje ljudi i odgovornost za ono što im je učinjeno. Vijenac, komemoracija i prigodna izjava mogu biti koraci naprijed, ali nisu zamjena za sustavno suočavanje s prošlošću.

Jović bi, kao profesor međunarodnih odnosa, morao znati da europske integracije nisu proces u kojem se prošlost uklanja iz političkog prostora kako bi pregovori tekli glatko. Europska unija počiva na vladavini prava, poštovanju ljudskih prava i odgovornosti institucija. Ako se od Hrvatske očekuje da ne zloupotrebljava svoje članstvo, onda se od Crne Gore može očekivati da otvorena pitanja ne tretira kao nepristojne teme koje susjed treba prestati spominjati. Pravila ne mogu vrijediti samo kada odgovaraju slabijoj strani u pregovorima, kao što ni povijesne činjenice ne mogu postati nevažne zato što su politički neugodne.

Uostalom, Hrvatska ne traži da Crna Gora prihvati kolektivnu krivnju. Takav bi zahtjev bio nepravedan i politički besmislen. Traži se nešto drugo: da se činjenice ne relativiziraju, da se žrtve ne zaborave, da se odgovornost konkretno utvrđuje i da se otvorena pitanja rješavaju umjesto da se njihovo postojanje proglašava preprekom europskoj budućnosti.

To je razlika koju bi Jović, ako želi biti ozbiljan analitičar, morao jasno napraviti. U protivnom, njegova kritika hrvatskih „jastrebova” postaje zgodna zamjena za mnogo teže pitanje: zašto se od Hrvatske očekuje da bude povijesno obzirna prema Crnoj Gori, dok se od Crne Gore ne traži jednako jasna obzirnost prema hrvatskim žrtvama?

Jovićev je pristup, naposljetku, simptom šire intelektualne navike: hrvatsku politiku promatrati kao trajno sumnjivu, hrvatske nacionalne interese kao nešto što zahtijeva posebno opravdanje, a zahtjeve Zagreba kao potencijalnu ucjenu čak i kada se odnose na neriješene posljedice rata. Takav pogled nije neutralan. To je selektivna optika koja jednoj strani dodjeljuje ulogu moralnog policajca, a drugoj ulogu vječnog osumnjičenika. U njoj se hrvatska odlučnost tumači kao nacionalizam, a crnogorska neodlučnost kao potreba za kompromisom.

Ne treba Hrvatskoj nikakav poseban moralni monopol da bi inzistirala na istini o Dubrovniku. Ne treba joj ni povijesna povlastica da bi tražila rješavanje otvorenih pitanja. Dovoljno je da se primijene kriteriji koje Europska unija svakodnevno ističe: vladavina prava, odgovornost i poštovanje žrtava. Ako su ti kriteriji legitimni u Bruxellesu, onda su legitimni i u Zagrebu. Ako vrijede za države koje žele postati članice Unije, ne mogu prestati vrijediti čim postanu neugodni za neku susjednu vladu.

Obuzdavanje jastrebova

Prije nego što počne obuzdavati hrvatske jastrebove, Jović bi zato trebao odgovoriti na jednostavno pitanje: zašto u njegovoj priči o europskom putu Crne Gore gotovo da nema mjesta za Dubrovnik, okupirane Konavle i ratnu ulogu crnogorskih rezervista? Zašto se hrvatska politika secira do posljednjeg detalja, a crnogorska prošlost ostaje izvan fokusa? I zašto bi upravo Hrvatska trebala biti ta koja će, u ime europske budućnosti susjeda, prva spustiti glas i skloniti vlastite zahtjeve sa stola?

Dubrovnik nije bio napadnut zbog hrvatskih jastrebova. Napala ga je srpska i crnogorska vojska s ciljem uništenja. Konavle nisu bile okupirane zbog hrvatske politike prema europskim integracijama. Okupirane su u ratu koji je imao svoje zapovjednike, svoje sudionike i svoje žrtve. Sve dok se te činjenice ne budu mogle izgovoriti bez diplomatskog uvijanja i analitičkog prešućivanja, pozivi na kompromis zvučat će kao zahtjev da žrtva bude razumnija od onih koji još nisu do kraja razjasnili vlastitu prošlost.

Jović može kritizirati hrvatsku politiku koliko god želi. To je legitimno. Ali ako želi biti uvjerljiv, mora primijeniti isti kriterij na sve strane i početi od činjenica koje su prethodile današnjim sporovima. U protivnom, njegovo „obuzdavanje jastrebova” neće biti ozbiljna analiza, nego salonsko filozofiranje na daljinu i politički udoban način da se odgovornost za neriješene odnose prebaci na Zagreb. A to nije ni znanost ni europska dosljednost. To je jednostrana lekcija iz povijesti, u kojoj se od Hrvatske očekuje da pamti manje kako bi Crna Gora lakše napredovala.

M. Marković/Foto: press