Nakon filozofa Žarka Puhovskog i njegovih čuvenih procrnogorskih izjava danih više puta u posljednje 3-4 godine, čime si je priskrbio titulu consiglierea aktualne crnogorske vlasti, prvo se pred nepuna dva tjedna, otvoreno zastupajući procrnogorske interese, u hrvatskim medijima javio povjesničar Hrvoje Klasić, a pred tjedan dana, s gotovo identičnih pozicija, javio se u crnogorskim medijima politolog Dejan Jović.
Jović je u podužem intervjuu crnogorskoj agenciji MINA (9. kolovoza 2026.) iznio svoje viđenje problematike ulaska novih država u članstvo Europske unije. A to viđenje redakcija MINA-e sažela je u naslov sljedećeg sadržaja: “Jović: Smisao proširenja EU treba da bude rješavanje problema, a ne ponižavanje susjednih država.“ (podvukao M.M.)
U samom intervjuu izrekao je mnoštvo više-manje spornih stavova s kojima bi se moglo, ili trebalo, polemizirati. Neka to čine Jovićevi sveučilišni kolege, ja na to neću gubiti vrijeme. Kao slobodni novinar i aktivno pratim procese pridruživanja drugih država Europskoj uniji, a posebno odnose Hrvatske i Crne Gore i želju susjedne države da što prije uskoči u zajednicu europski država
Budući da je Jović pred kraj svog intervjua izjavio kako “prati događaje u Crnoj Gori jer to spada u uži krug njegovih profesionalnih interesa, budući da istražuje i predaje balkansku politiku i da o njoj piše“, sa žaljenjem mogu konstatirati da očito ništa što je u posljednjih 12 godina objavljeno na Maxportalu, a što se odnosi na Crnu Goru, nije pročitao. A objavljeni su brojni, vrlo sadržajni tekstovi, koji se u Crnoj Gori pažljivo čitaju i komentiraju.
Ako mu portal koji uređujem nije relevantan, jer je možda po njegovom sudu previše „desno“, evidentno je da mu ni brojni drugi portali i tiskovine u Hrvatskoj, drugačijih političkih preferencija, u kojima pišu moji ugledni kolege novinari, također nisu relevantni jer ih očito ne prati.
Ili ih prati, ali ima svoju agendu, svoje „poslanje“, neku svoju mantru tipa “mi ti se kunemo da s tvoga puta ne skrećemo“. Svejedno što je u pozadini njegovog javnog, političkog i znanstvenog djelovanja, rezultat je, u pravilu, otvoreno prosrpski i procrnogorski, te nepogrešivo – antihrvatski!
Oni stariji, koji duže pamte i prate političku scenu u Hrvatskoj, sjećaju se mlađahnog Dejana, „bojovnika“ i strastvenog pobornika „lika i djela“ Stipe Šuvara, svog ideološkog oca! Već tada su se mnogi upitali: „Na koga se uvrglo ovo dijete?“
Iako je rođen u mješovitom braku od oca Bore Jovića, podoficira JNA, rođenog 5. veljače 1944. u općini Vladičin Han, Srbija, i majke Nade, djevojački Dobrinec, rođene 20. lipnja 1946. u Gradni, općina Samobor, Hrvatice i građanske osobe na službi u JNA, po svemu sudeći prevladali su geni zastavnika Jovića.
Naš Dejan rodio se 1968. godine, u travnju mjesecu, za dva dana izbjegavši nositi doživotnu traumu proslave svojih rođendana na jedan za Srbe vrlo traumatičan datum!
Oboje roditelja, i Bora i Nada, radili su na Tehničkoj vojnoj akademiji, kasnije Centru vojnotehničkih škola Kopnene vojske „General armije Ivan Gošnjak“, na Črnomercu, na istoj lokaciji gdje se sada nalazi Hrvatsko vojno učilište „Dr. Franjo Tuđman“, na kojem hrvatskim kadetima povremeno predaje prof. Dejan Jović.
Dok je bio dijete Dejan je često boravio na radnom mjestu svojih roditelja, igrajući se po širokom krugu prepunom pitomaca i zanimljivih sportsko – vojnih sadržaja. No, najdraže mu je bilo igrati se u blizini statue konja na kojem je sjedio dječak s „titovkom“ na glavi (na tom mjestu odavno više nema ni statue konja ni dječaka, a danas je to prostor velikog ružičnjaka ispred objekta broj 58).
Zašto navodimo ove detalje? Zašto su oni bitni? Strpljenja malo, idemo redom!
U spomenutom intervjuu prof. Jović sva opravdana hrvatska potraživanja prema Crnoj Gori proglašava “ponižavanjem susjedne države“. Iz tako tvrdog i nerazboritog stava proizlazi da bi rasprava s prof. Jovićem o Crnoj Gori bila obično „gubljenje vremena“, jer niti jedan od osam zahtjeva koje je crnogorskoj strani početkom lipnja o. g. iznio premijer Plenković, prof. Jović zasigurno ne bi uvažio.
Ipak, da ne ispadne kako mu nitko s hrvatske strane nije oponirao, podsjetit ću prof. Jovića na dvije stvari koje najviše „žuljaju“ crnogorsku, ali još više i srpsku stranu. Radi se o problematici sukcesije vojne imovine i povrata školskog broda „Jadran“, što pratim više od dva desetljeća i o čemu sam napisao mnoštvo tekstova.
Spletom životnih i profesionalnih okolnosti imao sam privilegiju u više navrata razgovarati s pokojnim Božom Marendićem, prvim predstojnikom Ureda Vlade RH za poslove sukcesije. Ovaj podatak sam više puta do sada javno spomenuo. U dva – tri navrata u njegovom sam uredu zatekao i prof. Zvonka Lerotića (našeg zajedničkog profesora s FPZ-a), a znao nam se pridružiti i prof. Vladimir Đuro Degan. Obojica su bili Marendićevi savjetnici: Lerotić za politička pitanja, a Degan za međunarodno-pravna i sukcesijska pitanja. Od njih trojice dobio sam i određenu stručnu literaturu koja mi je pomogla da kvalitetnije sagledam složenu sukcesijsku materiju.
Na konkretna pitanja odgovarali su mi primjerima. Jedan od njih odnosio se na Crnu Goru i hrvatska potraživanja po osnovi protupravno prisvojene diobene mase Jugoslavenske ratne mornarice, u kojoj je Marendić, kao pričuvni časnik intendantske struke, proveo kraće vrijeme na stažiranju. Vjerojatno mu je zato mornarica bila bliska za objašnjavanje.
Kao danas sjećam se da je iz svog ormara izvadio podeblji elaborat o sukcesiji JRM-a koji su napravili eksperti za pitanja sukcesije iz Splita. Pokazivao mi je tablice i grafikone koji su egzaktno pokazivali razmjere srpsko-crnogorske pljačke vojne imovine koja je trebala pripasti Republici Hrvatskoj. Brojke su bile frapantne i vrlo pamtljive, tako da ih se sjećam i danas.
Sjećam se grafikona koji je pokazivao da je prije rata u akvatoriju Republike Hrvatske baziralo oko 90 % cjelokupne Flote JRM-a, a u akvatoriju Crne Gore oko 10 % Flote. Za šest mjeseci ratovanja, uz pomoć Srbije i JNA, Crna Gora je došla u posjed oko 85 % Flote, a u Hrvatskoj je ostalo tek 15 %.
Eksperti HRM-a u tabelarnim prikazima doslovno su pobrojali sva plovna sredstva koja su bila u akvatoriju Hrvatske i Crne Gore. To je dokument koji nitko na ovome svijetu ne može osporiti, kao niti potraživanja Republike Hrvatske veća od dvije milijarde US dolara.
Zanimljivo, do sada nitko iz Crne Gore nije javno osporavao te podatke. Svi šute k’o zaliveni i prave se mutavi po naputku velikog consiglierea aktualne crnogorske vlasti Žarka Puhovskog, koji Crnogorcima otvoreno šalje poruke “pustite hrvatske pse neka laju, a vaša će karavana polako prema Europskoj uniji“.
Puhovskom se nedavno pridružio Hrvoje Klasić koji je u svom tekstu svako malo prozivao hrvatsku vlast za „licemjerje“, a najlicemjerniju od svih svojih licemjernih rečenica ostavio je za sam kraj teksta, napisavši: „Najlicemjernije od svega je prijetiti Crnoj Gori blokiranjem pregovora, i to na način koji smo mi svojevremeno zamjerali Slovencima“.
Time je samo pokazao da ništa ne razumije, kao i to da se time uopće „ne zamara“; štoviše, uspio je u svom pokvarenom naumu jer je hrvatskoj javnosti, putem hrvatskog medija poslao izrazito antihrvatsku poruku s lažnom tezom o „licemjerju“ hrvatske vlast, a koju su, naravno, s veseljem dočekali u Crnoj Gori!
Ako prof. Jović nije pročitao moj odgovor Klasiću skrećem mu pozornost na link: https://www.maxportal.hr/vijesti/ klasicev-tekst-o-brodu-jadran-je-antologija-neznanja-i-gluposti/
Tekst sadrži i jedan kraći odlomak koji ću ponoviti i u ovom tekstu, a koji je posvećen hrvatskim intelektualcima tzv. „lijeve orijentacije“ kojima je Jugoslavija i dalje na srcu pa uporno:
“... lažu, obmanjuju, laprdaju. Zastupaju tuđe, a ne hrvatske nacionalne interese. Nude nakaradna rješenja za probleme koje ne razumiju, a na koje se potom love crnogorski istomišljenici. Svima njima u cilju je zaštititi lopova od sankcija, a otetu imovinu proglasiti jugoslavenskim dobrom i zadržati u Crnoj Gori.
Ne znaš tko je gori – crnogorski lopov koji je oteo hrvatsku imovinu ili hrvatski znanstvenik, koji javno nudi modalitete kako da crnogorski lopov zauvijek zadrži otetu hrvatsku imovinu! Interesantno, znatan broj tih hrvatskih jebivjetara, u pravilu lijevog svjetonazora, kiti se znanstvenim titulama, a što bi, kao, trebalo dati posebnu važnost njihovim razmišljanjima i prijedlozima.“
Za razliku od Klasića kojeg doista držim za „idiota, budalu i šupka“, kako sam i naveo u gore spomenutom tekstu, jer smatram da živi sretan u „blaženom neznanju“, to isto se ipak ne odnosi na prof. Jovića! On živi nesretan u savršenom saznanju da Jugoslavije više nema i da je više nikada neće biti! I ta spoznaja čini ga duboko nesretnim! U Hrvatskoj se može tek jedna osoba koja je nesretnija od njega jer živi u Lijepoj našoj.
Toliko nesretnim da očajnički izjavljuje kako “smisao proširenja EU treba biti rješavanje problema, a ne ponižavanje susjednih država“!!!
D je takvu glupost izjavila Benčićka, Oreškovićka ili Ivana Kekin, uopće ne bih reagirao, jer to je njihova svakodnevna razina političkog promišljanja.
Žalosno je što prof. Jović očito ne vidi nikakav problem u tome što Crna Gora desetljećima uporno odbija sjesti s Hrvatskom za stol i početi rješavati brojne bilateralne probleme nagomilane od početka ’90-ih godina. Iako je samo na mojem portalu objavljeno više stotina tekstova na tu temu, a da ne pričam o drugim portalima i tiskovinama u Hrvatskoj, prof. Jović uporno ignorira svu do sada prezentiranu hrvatsku argumentaciju i bezobrazno podmeće tvrdeći da insistiranjem na svojim opravdanim potraživanja Hrvatska „… ponižava susjednu državu“!
Dovoljno da se svi skupa zapitamo kakav je to um koji negira argumentirana potraživanja svoje države, kako bi zaštitio lopovske interese susjedne države, ne tako davno agresora na Republiku Hrvatsku!? Kojim se to „znanstvenim“ metodama služi prof. Jović kada može amnestirati evidentnu pljačku imovine bazirane na hrvatskom teritoriju i akvatoriju te na koju pravo vlasništva polaže hrvatska država i – abolirati njene počinitelje!
Kao netko tko pažljivo “prati događaje u Crnoj Gori jer to spada u uži krug njegovih profesionalnih interesa, budući da istražuje i predaje balkansku politiku i da o njoj piše“, pitamo se, opravdano, što to prof. Jović predaje svojim studentima na Fakultetu političkih znanosti te kadetima na Hrvatskom vojnom učilištu? Koje to moralne i etičke poruke prenosi mladim naraštajima? Koje političke poruke usađuje u razmišljanja ovih mladih ljudi? Vodi li itko o tome računa?
Je li prof. Jović, hipotetski, bilo kada tijekom svojih predavanja kadetima na HVU otvoreno rekao neosporne činjenice o sebi i nekadašnjem Centru vojnotehničkih škola Kopnene vojske „General armije Ivan Gošnjak“:
– poštovane kolege, ovdje sam se kao dijete igrao; ovo je bila najrenomiranija tehnička akademija na prostoru bivše države, i zasigurno najbolja tehnička vojna akademija u ovom dijelu Europe. Ponosan sam što su ovdje radili i moji roditelji. Pred rat Centar je zapošljavao oko 1.100 oficira, podoficira i civilnih osoba na službi u JNA.
Među njima bilo je preko 50 doktora znanosti i 110 magistara. Na raznim oblicima i razinama školovanja nalazilo se preko dvije tisuće pitomaca, učenika i studenata;
– onda je, poštovane kolege, izbio rat! Zalaganjem tadašnjeg ministra vanjskih poslova Budimira Lončara, kojeg sam osobno dobro poznavao (zajedno smo bili savjetnici predsjedniku RH Ivi Josipoviću), Hrvatskoj je uveden embargo na uvoz naoružanja (Rezolucija 713 Vijeća sigurnosti Organizacije ujedinjenih naroda od 25. rujna 1991.). Prethodno je Republika Hrvatska razoružana jer joj je JNA otela oružje Teritorijalne obrane RH koje su platili hrvatski građani;
– no, uvažene kolege, hrvatski porezni obveznici su ogromnim doprinosom iz svojih plaća financirali cjelokupno naoružanje i vojnu opremu JNA. Dakle, imali su pravo na barem dio naoružanja i vojne opreme. Stoga su, u rujnu 1991., postrojbi Zbora narodne garde započele blokade vojarni. Sukobi su kulminirali do kraja studenog 1991., odnosno do potpisivanja Sporazuma o premještanju JNA s teritorija RH (potpisan 22. studenog u Zagrebu između ovlaštenih pregovarača generala Rašete i pukovnika Agotića).
JNA nije poštivala potpisani sporazum nastojeći pritom u osjetnoj mjeri uništiti ili onesposobiti sve naoružanje i vojnu opremu koju nije mogla izmjestiti. U tome je bila izuzetno uspješna i po drugi puta je razoružala Hrvatsku Također, uništavala je i vojne nekretnine kako bi iste bile što duže vremena izvan upotrebe za potrebe Hrvatske vojske;
– vjerojatno vas, uvažene kolege, zanima kako je u svemu tome prošao „Gošnjak“! Gledajući s hrvatske strane rezultati pregovora završili su loše, kao i za sve ostale nastavno-obrazovne resurse i kapacitete JNA stacionirane u Republici Hrvatskoj. Realno gledajući, kad pregovaraš s nekim tko ti drži „nož pod vratom“ – ne možeš pregovarati! Tako se, od sveukupno procijenjenih nastavno-obrazovnih resursa i kapaciteta JNA na prostoru bivše SFRJ u iznosu od 1,3 milijarde US dolara (na dan 31. 12. 1990.), na teritoriju Hrvatske nalazilo procijenjene vrijednosti oko 300 milijuna US dolara.
Bila su tu: dva centra za obuku (Pula i Požega), jedna samostalna vojna akademija (Zemunik) te pet centara vojnih škola (Split, Zagreb, Zadar, Karlovac, PVO – Zadar). Dakle, od 300 milijuna USD do kraja 1991. na teritoriju Hrvatske ostalo je samo 38 milijuna USD ili tek 2,9 % sveukupne vrijednosti nastavno-obrazovnih resursa i kapaciteta JNA na prostoru bivše SFRJ;
– uvažene kolege, najbolniju spoznaju, čije posljedice i vi osjećate na svojim „leđima“, ostavio sam za kraj ovoga izlaganja! Naime, JNA je uspjela u svom zločinačkom naumu maksimalno onemogućiti na teritoriju Hrvatske bilo kakvo uspostavljanje sofisticiranijih nastavno-obrazovnih, znanstveno-istraživačkih, vojno-industrijskih, organizacijskih, informacijskih i drugih složenih sustava, kako softwarea i lifeware na kojem počiva, gradi se i razvija jedna oružana sila. Za Hrvatsku vojsku u nastajanju u ratnim je uvjetima takav software i lifeware bio iznimno važan;
– da pojasnim: pri izvlačenju JNA iz RH, odnošenjem upravo te opreme ili uništavanjem takve infrastrukture, onemogućene su temeljne funkcije obrazovanja novih, nužnih kadrova za veći broj sljedećih generacija, znatno je usporen razvoj potrebnih kapaciteta vojne industrije u okolnostima embarga na uvoz naoružanja i vojne opreme, te je poremećena potpora organizacijskih, informacijskih i drugih složenih sustava ključnih za razvoj i funkcioniranje mlade Hrvatske vojske;
– dobro upamtite, uvažene kolege, takvim nasilnim prelijevanjem opreme, softwarea i lifeware u Srbiju povećani su njezini ionako dominantni kapaciteti i sposobnosti koje su obilno korištene u agresiji na Hrvatsku. U takvim nastojanjima stratezi povlačenja JNA s teritorija RH (bez obzira da li se pri tome radilo o Srbima, ili međunarodnim „mentorima“ sa strane) imali su velikog uspjeha, a posljedice njihova djelovanja su dugotrajne i obrambeni sustav Republike Hrvatske osjećat će ih još desetljećima;
– na kraju, no ne manje bitno, uvaženi kolege, trebate znati i biti ponosni na činjenicu da su brojni generali Hrvatske vojske tehničke struke, njih više od 20, te brojni visoki časnici HV-a tehničke struke, njih više od 200, završili ovu renomiranu visokoškolsku vojnu ustanovu. Zahvaljujući znanju stečenom u ovoj ustanovi uspješno su obnašali najsloženije zadaće tijekom Domovinskog rata i pridonijeli njegovom pobjedonosnom završetku. Još tijekom rata, a zahvaljujući znanjima stečenim na nekadašnjem „Gošnjaku“, gotovo „iz pepela“ sagradili su novi sustav časničkog i dočasničkog obrazovanja, koji imamo danas i koji stalno nadograđujemo i usavršavamo;
– stoga se od vas, uvažene kolege, očekuje se još više napora i znoja! Kao što vidite postoje ratoborni pojedinci u našem najbližem susjedstvu koji nam prijete „drugim poluvremenom“! Ne trebam vam objašnjavati što to znači!
Na kraju predavanja prof. Jović preporučio je kadetima dodatnu literaturu iz koje mogu dobiti više kvalitetnih informacija na temu današnjeg predavanja.
Tako im je predložio da pročitaju časopis „Polemos“ broj 17 / 2006. (tematski broj) te knjigu „Posljednji raport iz Zagreba“, autora Ratka T. Miljanovića, Beograd, 2016. godine. Spomenuvši ovu knjigu nasmijao se i dobacio kako će njegove Srbe javno „guslanje“ o tome kako su pljačkali i opljačkali Hrvatsku kad-tad doći glave!
Kao primjer naveo je tekst na Maxportalu o srpskom „guslanju“ na temu pljačke cjelokupne Flote JRM-a, kojeg uvaženi kadeti mogu pogledati na linku:
Vratimo se u stvarnost!
Ovakvo predavanje prof. Jović ne bi mogao održati niti da se najede „ludih gljiva“! Ono što bi on mogao napraviti je da „ekipi“ Ratka Miljanovića čestita na odlično obavljenom poslu. Za to ima priliku svake godine u prosincu na tradicionalnom okupljanju „ekipe“ u nekom beogradskom restoranu radi obilježavanja uspješnog proboja iz „ustaškog obruča“.
I nakon što netko od prisutnih raportira pukovniku Miljanoviću: „Druže pukovniče, gotovo sva oprema (99 %) koja se može djelotvorno upotrijebiti u visokoškolskoj nastavi i naučnom radu spakirana je i spremna za transport u Beograd“ – može zapljeskati!
Što se tiče sukcesije vojne imovine Crnogorci su u banani. Morat će vratiti školski brod „Jadran“ i platiti preko 2,5 milijarde US dolara za otetu vojnu imovinu! Uskoro će u banani biti i Srbi. Morat će platiti najmanje tri putaviše od Crnogoraca!
U pomoć će im priskočiti dežurni hrvatski intelektualci. Filozof Puhovski će savjetovati da se “ne obaziru na lajanje hrvatskih pasa“; povjesničar Klasić poručit će Hrvatima da su „licemjerni“, a politolog Jović prekorit će Hrvate jer „ponižavaju susjedne države“.
Nitko od njih neće promijeniti ni dlaku, ni ćud! I bit će nesretni jer žive u Hrvatskoj. I prezirati sretne ljude.
M. Marković/Foto: rts/Srbi.hr
