Grlić Radman i domaća industrija zavisti

Hrvatska ima osebujan odnos prema bogatstvu. Voli bogataše, pod uvjetom da nisu političari. Voli političare, pod uvjetom da nisu bogati. A kada se pojavi ministar koji je bio bogat prije ulaska u politiku, nastaje gotovo nepodnošljiv društveni incident. Gordan Grlić Radman savršen je objekt te neuroze.

Najnovija priča emisije “Provjereno” odnosi se na njegovu kuću na obroncima Medvednice, u imovinskoj kartici procijenjenu na 95.000 eura, dok za emisiju angažirani stručnjak smatra da bi mogla vrijediti između 220.000 i 300.000 eura. Razlika je velika i zahtijeva objašnjenje.

Ali postoji jedna činjenica koja bitno mijenja karakter cijele priče: Grlić Radman kuću nije kupio kao ministar. Dobio ju je od oca, prije ulaska u Vladu. Dakle, nije riječ o tajnoj vili na Cipru ili obali ženevskog jezera, kao što nije riječ ni o neobjašnjivoj kupnji. Riječ je o poznatoj, prijavljenoj obiteljskoj imovini čija je procijenjena vrijednost sporna. A pogrešna procjena nekretnine nije automatski dokaz korupcije.

Tržišna vrijednost kuće, uostalom, nije matematička konstanta. Ona ovisi o stanju objekta, zemljištu, lokaciji, mogućnosti gradnje te, ono najvažnije, stvarnoj tržišnoj potražnji. Na obroncima Medvednice ti parametri nisu nevažni. Jedno je izračunati koliko bi kuća mogla vrijediti, a sasvim drugo pronaći kupca koji će taj iznos doista platiti. Procjena stručnjaka može biti uvjerljivija od ministrove, ali ni ona nije konačna tržišna cijena.

Ono što ovu priču čini posebno zanimljivom jest činjenica da Grlić Radman nikada nije skrivao da pripada imućnoj obitelji. Njegovo bogatstvo nije nastalo otkrićem nekog novinarskog istraživanja. Ono je javno poznato, povezano s obiteljskim poslovanjem i kapitalom koji je postojao prije njegova ministarskog mandata. U normalnom kapitalističkom društvu to ne bi trebalo predstavljati ideološki problem.

U Hrvatskoj, međutim, bogat političar unaprijed je sumnjiviji od siromašnoga. Kao da čovjek koji nema ništa nužno ima i manje razloga za korupciju, dok onaj koji već posjeduje milijune mora neprestano dokazivati da ih nije ukrao. To je ostatak jedne duboko ukorijenjene socijalističke psihologije, u kojoj se bogatstvo istodobno obožava i prezire. U kojoj se luksuz želi, ali se njegov vlasnik moralno osuđuje. I u kojoj je gotovo nezamislivo da čovjek može ući u politiku već materijalno ostvaren.

Novinarka “Provjerenog”, valjda, misli da je siromaštvo moralna legitimacija!?

Grlić Radman mora biti podvrgnut jednako strogoj kontroli kao svaki drugi dužnosnik. Njegovi poslovni interesi, mogući sukobi interesa i točnost imovinskih podataka legitimna su pitanja. Ali upravo zato treba inzistirati na činjenicama, a ne na dojmovima.

Ako je problem u sustavu prijavljivanja imovine, država treba uspostaviti jasnu i provjerljivu metodologiju procjene nekretnina. U protivnom će svaka imovinska kartica ostati pozornica za nadmetanje subjektivnih procjena, medijskih kvazisenzacija i političkih obračuna. Hrvatska je desetljećima gledala političare koji su zahvaljujući vlasti postajali bogati. Sada ima ministra koji je bio bogat prije vlasti, pa mu se i ta okolnost pretvara u otegotnu okolnost.

U zemlji u kojoj se politička karijera prečesto doživljavala kao najunosniji oblik poduzetništva, možda je najveća provokacija upravo političar kojemu ministarska plaća nije životna financijska ambicija. Njegovu sposobnost treba ocjenjivati prema rezultatima diplomacije, a njegov integritet prema stvarnim postupcima.

No kuća naslijeđena od oca, koliko god vrijedila, sama po sebi nije dokaz političke korupcije. To je možda razočaravajuće za industriju moralnog zgražanja, ali činjenice su činjenice ma koliko šutjeli o njima. 

M. Marković/getty