Crna Gora je trideset i pet godina živjela u ugodnom uvjerenju da je povijest nešto poput hotelskog minibara: uzmeš što ti se sviđa, zatvoriš vrata i poslije se više nitko ne sjeća što je unutra bilo.
Onda je u Morinj došao Gordan Grlić Radman i, između vijenca, Berlinskog procesa i europske diplomatske frazeologije, izvadio račun. Ne račun za jednu kavu. Nego račun na više od 2,7 milijardi dolara. To je otprilike 2,4 milijarde eura.
I odjednom se pokazalo da priča o floti JRM-a koja je 1991. odvučena iz Hrvatske nije sentimentalna rasprava dvojice susjeda o jednom lijepom jedrenjaku nego pitanje brodova, podmornica, silne vojne tehnike i čitavog inventara vojne mase koja po sukcesijskim pravilima pripadala – Hrvatskoj. To više nije rasprava o tome tko se čega sjeća. To je inventura, a inventura je u politici uvijek neugodna stvar jer papir ima jednu osobinu koju crnogorski političari izrazito ne vole: ne stari zajedno s njihovim objašnjenjima.
Simbolika je gotovo pretjerano uredna. Ministar naše diplomacije Grlić Radman govorio je u Morinju 1. listopada 2026., na trideset petu godišnjicu otvaranja logora u kojem su 1991. Mučeni hrvatski zarobljenici s dubrovačkog područja. Istodobno je otvorio i pitanje vojne imovine odnesene iz Hrvatske u vrijeme agresije Srbije i Crne Gore.
Kao da je netko nakon trideset pet godina pokucao na vrata i rekao: “Gospodo, večera je odavno završila. Vrijeme je za račun.”
Tu je zapravo politička važnost Radmanove poruke. Nije on u Podgoricu došao s novom poviješću. Došao je s porukom da stara povijest još ima otvorene stavke. U restoranu se može tri sata raspravljati je li konobar bio simpatičan, je li juha bila hladna i tko je naručio drugu bocu vina. Ali kad stigne račun, postoji jedna vulgarno jednostavna rubrika – konzumirano.
Hrvatska raspolaže dokumentacijom o onome što je iz njezinih luka i vojnih objekata otišlo početkom devedesetih. Grlić Radman to nije opisao diplomatskim eufemizmom. Govorio je o imovini koja je bila oteta, prodana ili predana drugima te rekao da Zagreb zna kada je i kamo odlazila.
To je sasvim druga vrsta razgovora od razgovora o “Jadranu”. Brod je fotogeničan. Dvije milijarde i sedamsto milijuna dolara nisu.
Uz važnu napomenu. To je iznos na dan 30. prosinca 1990. godine što je, službeno, posljednji dan funkcioniranja jugoslavenske Federacije. Po indeksaciji Središnje banke SAD-a (Federal Reserve System) taj iznos je danas je 6,92 milijarde dolara ( index 2,54).
Indeksacija nije rađena po rastu BDP-a ( index 4,9) ili po američkom burzovnom indeksu, nego koliko bi danas trebao novca za kupiti isto što i 1990. godine.
| Scenarij | Faktor rasta | Vrijednost danas (2,7 mlrd USD) |
|---|---|---|
| Inflacija (CPI) | ≈ 2,5× | ≈ 6,9 mlrd USD |
| Američki BDP | ≈ 4,9× | ≈ 13,2 mlrd USD |
| Zlato | ≈ 5,2× | ≈ 14,0 mlrd USD |
| S&P 500 | ≈ 16,6× | ≈ 45,0 mlrd USD |
Da je 2,7 milijardi dolara iz 1990. samo pratilo inflaciju, danas bi vrijedilo oko 6,9 mlrd, da je raslo kao američki BDP bilo bi oko 13,2 mlrd, da je išlo u zlato oko 14 mlrd, a da je završilo u S&P 500 – eksplodiralo bi na gotovo 45 milijardi dolara. (S&P 500 je lista 500 najvećih američkih kompanija koje kotiraju na burzi.)
Godinama je brod “Jadran” savršen je predmet spora: bijela jedra, stare fotografije, mornarička tradicija, Split, zastave, emocije. Sve što televizija voli. Ali Radman je sad poručio da je “Jadran” samo jedna stavka.
Spominju se vojna plovila, razarači, podmornice i ostala tehnika koju je JRM iz hrvatskih luka baziranja odvukla u Crnu Goru tijekom ratne agresije. Službeni Zagreb pritom pitanje stavlja u kontekst sukcesije bivše SFRJ. I zato je račun politički zanimljiviji od broda, jer Crna Gora, ne tako davni ratni agresor, danas želi dovršiti pregovore s Europskom unijom. Tu Zagreb više nije susjed kojem možete kazati da ćete problem riješiti na nekom budućem bilateralnom sastanku. Hrvatska je članica kluba u koji Crna Gora želi ući.
Hrvatska državna politika traži da se pregovaračka poglavlja ne zatvaraju mehanički i da se ozbiljno provjere pitanja vladavine prava, restitucije i drugih otvorenih problema. U Podgorici na to gledaju drukčije. Tamošnji ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović rekao je da zahtjev za 2,7 milijardi dolara njemu nikada nije službeno stigao te da bilateralna pitanja treba odvojiti od europskog pristupnog procesa.
I tu počinje prava politika. Ne oko toga postoji li račun. Nego na kojem će se stolu platiti. Bilo bi, međutim, pogrešno ovu priču svesti na to da se hrvatski ministar jednog jutra probudio, pogledao prema Lovćenu i izmislio cifru s devet nula. Službeni Zagreb godinama raspolaže obilnom, konkretnom dokumentacijom o rasporedu i kretanju imovine JRM-a još iz 1990. i 1991. godine.
Politički učinak brojke od 2, 7 milijardi već je proizveden. Trideset pet godina jedna tema može izgledati arhivska dok netko ne otvori fascikl.
Crna Gora sad ima problem mnogo veći od “Jadrana”. Zagreb je javno poručio da se pitanje otete vojne flote smatra otvorenim i da iza njega namjerava staviti dokumentaciju. To mijenja atmosferu. Neka to nije nimalo milo…
Crnogorska politika je desetljećima počivala na jednostavnom tehnološkom rješenju: problem koji dovoljno dugo ne rješavaš s vremenom počne izgledati kao da ne postoji. Hrvatski ministar vanjskih poslova im je pokvario taj mehanizam. Probudio je Podgoricu iz drijemeža koji traje trideset pet godina i na stol spustio račun. Na njemu zasad ne piše „platiti odmah“. Piše nešto politički neugodnije – otvorena stavka.
Kad država želi u Europsku uniju, otvorene stavke imaju ružnu naviku da se ponovno pojave upravo pred zatvaranje računa.
M. Marković/Foto: mvepX
