Intervju Kusturice i Putina: “Ponekad se čini da Rusija graniči samo s Bogom”

21 studenoga, 2026 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ruski predsjednik  edsjednik Vladimir Putin dao je opširan intervju redatelju Emiru Kusturici za njegov dokumentarni projekt pod nazivom “Naše krštenje. Patrijarh”, objavio je  Kremlj. Čovjek koji dnevno šalje u smrt stotine ljudi najveći dio intervjua pričao o crkvi, religiji i pravoslavlju

Riječ je o filmu koji Kusturica snima u Rusiji povodom 80. rođendana moskovskog patrijarha Kirila (rođenog 20. studenoga 1946.), a kroz koji redatelj, poznat po bliskim vezama s Moskvom i kritikama Zapada, tematizira ulogu Ruske pravoslavne crkve i ruske civilizacije u suvremenom svijetu.



Razgovor je od samog početka bio snažno obilježen religijskim porukama. Na Kusturičino pitanje može li ruska civilizacija postati svojevrsna “arka” za spas svih koji vjeruju u Krista, Putin je odgovorio potvrdno, pozvavši se na stoljetnu doktrinu prema kojoj je “Moskva Treći Rim, a četvrtog neće biti”. U nastavku prenosimo intervju kako je objavljen na stranicama Kremlja.

Emir Kusturica: Hvala vam što ste sudjelovali u filmu. Mislim da će biti odličan. Bit će to dobar film. Evo mog prvog pitanja. Možete li reći da, kako vaš mandat na čelu države odmiče, nastavljate otkrivati ​​Rusiju kao čudo i misterij, koji od svog vođe zahtijeva vjeru i molitvu?

Vladimir Putin:  Znate, Rusija je stara više od tisuću godina, ima vrlo dugu povijest. Mnogo je toga rečeno i napisano o njoj tijekom tog vremena: plitke i površne stvari, kao i bitne, ozbiljne i temeljne stvari; ali i smiješne stvari.

U 18. stoljeću  živio je feldmaršal Christopher Minich [rođen kao Burkhard Christoph von Münnich]; jednom je primijetio (ili se barem ta fraza pripisuje njemu): „Rusija je zemlja kojom izravno upravlja Bog, jer ako to ne čini, nije jasno kako nastavlja postojati.“

Tada je car Aleksandar II., mislim, gotovo sto godina kasnije, u 19. stoljeću , kada su ga pitali kako je uspio vladati Rusijom, zemljom tako ogromnom i raznolikom, odgovorio: „Vladati Rusijom uopće nije teško: ali je potpuno beskorisno.“

Emir Kusturica: Jedan njemački pjesnik, Rainer Maria Rilke, jednom je napisao da je Rusija zemlja koja graniči s Bogom.

Vladimir Putin:  Ozbiljno govoreći, rekao bih to ovako: ako ne smatramo svakog čovjeka samo biološkom supstancom od kože i kostiju, već se slažemo da je bit svakog čovjeka, glavna stvar, duša, dar koji nam je Gospodin dao, a ljudska duša je vječna i besmrtna, poput Svemira. To vrijedi i za ruski narod, za sve ljude koji žive u Rusiji. I u tom smislu, naravno, ovdje, a i u Rusiji, sigurno postoji čudo i misterij.

Emir Kusturica: Siguran sam da je sada jedan od onih transcendentalnih trenutaka kada će Rusija postati blagoslov za cijelo čovječanstvo. Zahvaljujem vam na tome, jer kada projekt bude gotov, istaknut će vrijednosti koje se ovdje u Rusiji poštuju i napore koje Ruska pravoslavna crkva i ruska civilizacija ulažu u očuvanje tih vrijednosti.

Vladimir Putin:  To je istina.

Emir Kusturica: Danas je Ruska pravoslavna crkva zastupljena u više od stotinu zemalja svijeta, a ruska država je temelj cijele ruske civilizacije. Mislite li da ruska civilizacija može postati svojevrsna ‘arka’ koja može spasiti sve one koji vjeruju u Krista?

Vladimir Putin: Može. Apsolutno.

Kažem to s takvim samopouzdanjem ne samo zato što je ruska teološka i filozofska misao usredotočena na jedan koncept koji datira stoljećima unatrag: Moskva je Treći Rim, četvrtog neće biti.

Što to znači? To znači da je kršćanstvo nastalo u starom Rimu, zatim je Rim pao, a kršćanstvo se preselilo u Bizant, Istočno Rimsko Carstvo. Konstantin je postao prvi car koji je prešao na kršćanstvo. Bizantsko Carstvo je također palo, ali do tada se kršćanstvo već proširilo na rusko tlo i stiglo do Moskve. Tako je Moskva naslijedila tu vjeru i te tradicije. Na neki način postala je Treći Rim, duhovni čuvar tih svetih vrijednosti, te baštine.

Pa ipak, ova teološka ili filozofska ideja, koju, kao što sam rekao, Rusija njeguje stoljećima, nije ovdje glavna poanta. Sve se vrti oko današnjice.

Danas, na primjer, vidimo slučajeve – znam da to nije rašireno – ali vidimo slučajeve kada se ljudi doseljavaju u Rusiju iz drugih zemalja, uključujući i europske zemlje. Kad povremeno razgovaram s njima, kažu da je glavni pokretač, glavni razlog zašto su se doselili u našu zemlju bila njihova želja da sačuvaju svoje vrijednosti, svoje obitelji i budućnost, osiguraju budućnost svojoj djeci, koja, kako vjeruju, trebaju imati pravo odrastati i biti odgojena u tradicionalnim vjerskim vrijednostima.

Dakle, kada pitate može li Rusija postati ‘arka’ za spašavanje ljudi, rekao bih da to ne bi bilo samo za pravoslavne kršćane, i zapravo ne samo za kršćane.

Kao što znate, u Rusiji imamo četiri tradicionalne religije: budizam, judaizam, islam i pravoslavlje, a svi njihovi sljedbenici razvijaju se i evoluiraju rame uz rame. Zapravo, imamo iste tradicionalne vrijednosti, bez obzira koliko se neki sljedbenici tih religija trude naglasiti razlike. Uvijek će postojati razlike, ali temeljne vrijednosti su iste. Stvaranjem poticajnog okruženja za razvoj tih tradicionalnih vrijednosti, Rusija pruža prostor u kojem ljudi mogu živjeti u skladu s tim vrijednostima. Naravno, u tom smislu, Rusija bi mogla postati ‘arka’ o kojoj govorite.

Sada, u mnogim društvima, posebno na Zapadu, svjedočimo borbi za ljudska prava u koju su uključene razne manjine. Je li to išta novo? Ništa – povijest se ponavlja, ovo je staro kao i samo čovječanstvo. Samo što su sada određene skupine postale agresivnije, sve više traže svoja prava i tako dalje.

Vidite, mi ne pokušavamo nikoga ni u čemu ograničavati. Ali ideja koju podržava Ruska pravoslavna crkva, kako naš patrijarh uvijek javno potvrđuje, a i ruska državna politika, jest da se čovjek, ljudska duhovnost, i, što je ključno, ako smijem tako reći, čovjek kao biološka vrsta, trebaju očuvati. To nastojimo osigurati našom državnom politikom i podržati Crkvu u njezinim naporima, naravno, u skladu s današnjim zahtjevima, sa zahtjevima moderne civilizacije. To je glavni fokus našeg zajedničkog rada s Crkvom.

Dakle, da, u tom smislu, Rusija i pravoslavno kršćanstvo mogli bi poslužiti kao ‘arka’ koju ste spomenuli.

Emir Kusturica: I kako se sve to slaže sa stvarnošću na Zapadu, u kojoj kršćanska crkva ne uspijeva igrati veliku ulogu koju pravoslavlje igra u Rusiji?

Vladimir Putin:  Mislim da to ima veze s činjenicom da… Mi zapravo s poštovanjem postupamo s našom braćom i sestrama u Europi i, zapravo, pokušavamo ih podržati kada vidimo da se određene grane kršćanstva očito maltretiraju ili uznemiravaju. Ali bojim se da nazadovanje tih crkava, njihovo određeno odstupanje od kanona ne jača njihov položaj u društvu, već djeluje obrnuto. Možda, odstupajući od utvrđenih kanona i načela, nastoje nešto ažurirati, učiniti to lakšim za razumijevanje i prilagoditi našem svakodnevnom životu. Ali u stvarnosti, mislim da je upravo zato slab utjecaj kršćanskih ideja i crkve na društvo, na umove.

Emir Kusturica: U proteklih pet godina, Sjeverna Amerika je svjedočila 1,5 milijuna novopreobraćenih na pravoslavno kršćanstvo.

Vladimir Putin:  Upravo o tome govorim. Pravoslavno kršćanstvo, naprotiv, privlači ljude jer štiti vrijednosti koje sam spomenuo.

Emir Kusturica: Kako biste definirali rusku civilizaciju, kao koncept?

Vladimir Putin:  To je škakljivo pitanje. Da, govorimo o ruskoj civilizaciji i pretpostavljam da je tako mi to zapravo vidimo. Ne daj Bože, da ovo nije neka vrsta taštine ili arogancije.

Priznajemo da je ruska civilizacija velika civilizacija. I znamo da postoje i druge – kineska civilizacija, na primjer, koja datira tisućama godina unatrag. I sjećamo se povijesti. Recimo, Mongoli su vodili duge ratove protiv Kine i na kraju uspostavili vlastitu, mongolsku dinastiju u Kini. I kamo ih je sve to na kraju odvelo? Kinezi su ih apsorbirali.

Emir Kusturica: Pravoslavno kršćanstvo je tu odigralo veliku ulogu.

Vladimir Putin:  Da, na to ciljam. Potpuno ste u pravu.

Pa, kineska država i kineska nacija su jednostavno apsorbirale te osvajače. I to je to, asimilirali su se.

Ili uzmimo, za promjenu, indijsku civilizaciju, koja je najstarija. Vrlo je zanimljiva. Što više o njoj saznajem, to me više zanima.

Nedavno sam, dok smo razgovarali, pitao premijera Modija: „Koliko Indijaca govori primarni jezik?“ Odgovorio je: „Oko 600 milijuna.“ – „A koliki je broj stanovnika zemlje?“ – „Milijardu i pol“. Samo trećina govori jezikom titularne nacije. „A što je s preostale dvije trećine?“ – „I oni govore svojim jezicima.“ Ne čini li vam se ovo iznenađujućim? Zaista jest!

Ali što je to što rusku civilizaciju čini toliko drugačijom? Znate, stalno o tome razmišljam. I evo mog zaključka: ruska civilizacija nikada nije preuzela druge. Omogućila je evoluciju ruskog naroda, ruske etničke pripadnosti, ali je također osigurala uvjete za razvoj drugih naroda i etničkih skupina koje su činile dio Ruskog carstva, obitelji koju je formirala ruska država. Omogućila je razvoj svih, uključujući njihov suvereni duhovni razvoj, religiju, tradicije i jezike. To je, možemo reći, jedinstvena značajka ruske civilizacije.

Vraćajući se na vaše prvo pitanje o misteriju, o jedinstvenosti Rusije, Dostojevski je dao vrlo dobar opis ruskog čovjeka. Prema njemu, ruski čovjek lako komunicira s drugima, živi uz druge i prilagođava se svemu što je drugačije. I, općenito govoreći, ruski čovjek ima vrlo snažan ‘panhumanitaristički’ instinkt. To je ono što razlikuje rusku civilizaciju.

Emir Kusturica: Kao vođa ruske države, smatrate li Rusku pravoslavnu crkvu njezinim bitnim, sveti, duhovnim stupom? Kakvi su vaši odnosi s patrijarhom Kirilom?

Vladimir Putin:  Počet ću od kraja. Imamo sjajne odnose istinskog prijateljstva. A odnosi između države i Crkve su vrlo stabilni, kako ja to vidim. Oni su zaista jedinstveni, jer čak i u vrijeme Ruskog carstva, car – car, vladar – nikada nije bio, strogo govoreći, glava Crkve, već se smatrao njezinim čuvarom, zaštitnikom itd.

Dakle, nije bilo onako kako je bilo u Engleskoj, u Velikoj Britaniji, gdje su imali kraljicu kao poglavara Anglikanske crkve. Mi nismo imali takvu izravnu podređenost. Pa ipak, uvijek je postojao međusobni odnos između šefa države i Crkve. On je igrao važnu ulogu. Zatim, imali smo institucije poput Sinode, koja je bila vrhovna crkvena vlast u zemlji, i Ober-Prokuratora Svete sinode, koji je bio neklerikalni državni dužnosnik.

U sovjetskom razdoblju, vlasti SSSR-a proglasile su odvojenost Crkve od države. No, zapravo je postojalo vijeće za vjerska pitanja i njegova lokalna pomoćna tijela, koja su upravljala – ili barem pokušavala kontrolirati – vjerski život u zemlji. Mogu samo nagađati tko je zapravo bio utjecajniji.

Znate, kada sam započeo svoju karijeru u tijelima državne sigurnosti, imali smo tamo specijalne jedinice odgovorne za domaću oporbu. Crkva je u sovjetsko vrijeme bila jedina legalno priznata oporba državi, jer je podržavala alternativnu ideologiju. Zanimljivo je da su svi časnici KGB-a koje osobno poznajem, oni koji su služili u tim jedinicama, bili kršteni: tako da se nije moglo sa sigurnošću reći tko je na koga utjecao: država i KGB utjecali su na Crkvu ili samo obrnuto. Uvijek bi donosili uskrsna jaja i  kuliče svima nama ostalima u drugim odjelima i slično. Pa ipak, bilo je pokušaja utjecaja na duhovni život ljudi.

Danas su Crkva i država doista odvojene: država se ne miješa u crkvene poslove, što priznaje i naš patrijarh. To ima svoje velike prednosti: kada je Crkva bila dio državnog aparata, javne vlasti i upravljanja, povremeno se suočavala s kritikama zbog postupaka i rezultata za koje su država i vlada bile odgovorne, dijeleći tako odgovornost.

Crkva se smatrala dijelom državnog stroja. Postojalo je razdoblje, u prvim godinama nakon Revolucije 1917., kada je Crkva bila progonjena, i to doista brutalno. Zašto? Zato što je Crkva bila potiskivana kao element države koja je nestajala.

Više nemamo taj problem. Mislim da je to vrlo dobro i ispravno. Na taj način Crkva se može slobodno razvijati, u skladu sa svojim unutarnjim pravilima.

Što se tiče uloge i mjesta religije i Crkve u povijesti ruske države, to je apsolutno jedinstveno. Jasno je da su duhovni život i crkva važni u svakom društvu, što god ljudi mislili o tome. Ali od posebne je važnosti u povijesti ruske države. Zašto? Sjetite se što smo imali prije 988. godine, prije krštenja Rusije od strane kneza Vladimira. Nije postojala jedinstvena ruska država, niti je postojao ruski narod kao zasebna etnička skupina.

Postojalo je oko 15, ako dobro razumijem, slavenskih etničkih skupina: Drevljani, Poljani, Kriviči, Vjatiči… i bilo je drugih plemena na sjeverozapadu. Ukupno oko 15. Ali nije bilo Rusa. Već je postojala isključiva vlast kneza, postojalo je jedinstveno tržište, kako ga danas zovemo, mislim, postojao je jedinstveni ekonomski sustav i postojao je jedan zajednički jezik – ruski, što je vrlo važno. Ali nije bilo zajedničke religije. Sve te skupine bile su pogani; ponekad su štovali ista božanstva, a ponekad različita. Ali nije bilo zajedničke religije.

I onda je došlo vrijeme za ovaj konačni potez. Uspostavljena je jedinstvena religija, utrvši put jedinstvenom ruskom narodu i centraliziranoj ruskoj državi.

U tom smislu, Ruska pravoslavna crkva odigrala je jedinstvenu ulogu u oblikovanju ruske nacije i ruske državnosti.

Zato je naš odnos prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi poseban. RPC je uvijek stajala uz svoj narod pred najtežim iskušenjima.

Nije slučajno da je tijekom Drugog svjetskog rata, mislim 1943. godine, kada su završile Staljingradska i Kurska bitka, Staljin odlučio obnoviti patrijarhat. Jer bez obzira koliko su brutalni bili progoni protiv Pravoslavne crkve, protiv religije općenito, unutar zemlje, u Sovjetskom Savezu, unatoč naporima da se eliminira svećenstvo, baš onog dana kada su teškoće Velikog domovinskog rata zadesile našu zemlju, Crkva je bez oklijevanja ustala u obranu naše Domovine.

Emir Kusturica: Crkva je sačuvala svoje temelje i svoje kanone netaknutima 1500 godina. A sada dolazi novi čovjek, toliko tehnološki i biološki napredan, a ipak će crkvu smatrati temeljnim elementom života. Možda je to razlog zašto u Americi postoje ljudi koji žele preći na pravoslavlje jer je ono ostalo nepromijenjeno 1500 godina.

Vladimir Putin:  Da. Slažem se s vama. O tome sam i govorio. Naravno da moramo ići naprijed, ne smijemo biti sputani, ne smijemo se osjećati sputano u svom razvoju. Ali postoje temeljni čimbenici koji nas čine ljudima i koji osiguravaju nastavak ljudske rase. Oni čine temeljne vrijednosti pravoslavnog kršćanstva.

Emir Kusturica: Pravoslavno kršćanstvo i čovječanstvo?

Vladimir Putin:  Upravo tako.

Emir Kusturica: Više ste puta rekli da su Rusi i Ukrajinci jedan narod koji su njihovi neprijatelji uvukli u bratoubilački rat. Koju biste poruku željeli prenijeti Ukrajincima? Zašto mislite da je pobjeda Rusije u njihovom interesu?

Vladimir Putin:  Naišli ste na vrlo osjetljivo pitanje. Ne znam trebam li odgovoriti na vaše pitanje ili ne.

Postoji dobro poznata latinska izreka ‘zavadi pa vladaj’. Što ona znači? To je načelo Senata u starom Rimu. I vrlo je jednostavno: ako se pojavi i raste nešto veliko, moćno, učinkovito i utjecajno, to se smatra prijetnjom Rimu: tada se to mora podijeliti i vladati, da bi služilo interesima Rima.

Povijest naše zemlje obiluje takvim primjerima. Čim je Rusija ojačala, odmah su se pojavile sile koje su htjele podijeliti pa vladati.

Usput, sve takve invazije na Rusiju u modernoj povijesti su, po mom mišljenju, također povezane s ovim: Napoleonova invazija, Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, naš Veliki domovinski rat, nacistička invazija. Vjerujem da su ideološka razmatranja tu igrala apsolutno sporednu ili tercijarnu ulogu. Najvažniji čimbenici bili su pitanja geopolitičkog interesa i mentalitet ‘zavadi pa vladaj’.

Isto se dogodilo s Rusijom u davna vremena, kada je, kao rezultat niza okolnosti (nemojmo ovdje ulaziti u detalje), postala fragmentirana. Nakon što su se ruske zemlje počele konsolidirati nakon takozvanog mongolskog jarma, dio teritorija Drevne Rusije, naime Kijev, okolna područja, današnje Černigovska i Žitomirska oblast, postao je dio Rusko-litavske države, a zatim je, kao rezultat unije s Poljskom, postao dio Poljske, Poljsko-litavske Zajednice, s Poljacima u dominantnoj ulozi. I, naravno, započeli su politiku polonizacije, što uopće ne čudi, pokušavajući sve dovesti pod isti kišobran prema njihovim vlastitim interesima; to je dovelo do prvih promjena u jeziku i tako dalje.

Usput, što se tiče današnjih Rusa, Ukrajinaca koji su tada živjeli na tim teritorijima i identificirali se kao Rusi u to vrijeme, prema svima njima se postupalo prilično grubo, da ne kažem okrutno, i smatrani su ljudima drugog reda. I onda se to nastavilo prije Prvog svjetskog rata, i tako dalje.

Ali o tome sada ne govorim. Bilo to ispravno ili pogrešno, jednostavno se tako dogodilo. A ono što sada vidimo je nastavak iste politike ‘zavadi pa vladaj’ i nastojanje da se oslabi potencijal Rusije, učini je poslušnijom i u konačnici, na ovaj ili onaj način, u jednom ili drugom obliku, da služi njihovim interesima.

Svi bi trebali razumjeti i biti svjesni ovoga, uključujući i one koji žive u Rusiji – a mi to znamo, razumijemo, osjećam to i vidim to u našem društvu – ali i oni koji žive na području današnje Ukrajine, ljudi bi trebali shvatiti da sve što se događa i svi koji ih podržavaju, uključujući i trenutni sukob s Rusijom, to ne čine u interesu Ukrajine, već u vlastitom interesu s ciljem slabljenja svih, cijepanja, razbijanja na odvojene dijelove i podređivanja njihovoj volji. Svjesni toga, mislim da bismo svi trebali težiti postizanju jedinstva, uključujući i one koji trenutno žive u Ukrajini. Možda ne kao dio jedne države, o tome apsolutno ne govorim, već jedinstvo u najširem smislu riječi.

U sovjetsko vrijeme, prema popisu stanovništva provedenom 1986. godine, ako se ne varam, na području današnje Ukrajine živjelo je 51 ili 52 milijuna ljudi, što ju je činilo jednom od najvećih industrijski razvijenih regija Europe. A što se dogodilo nakon raspada Sovjetskog Saveza i stjecanja neovisnosti Ukrajine? Izgubila je sve; nestala je brodogradnja, proizvodnja zrakoplova i svemirskih letjelica. Došlo je i do pada broja stanovnika, te je u nekoliko desetljeća stanovništvo prvo procijenjeno na 41 milijun ljudi, zatim se smanjilo na 31 milijun, a sada, kažu, na teritoriju Ukrajine ima samo oko 20 milijuna ljudi; a i deindustrijalizacija – sve se raspalo. Nije se dogodilo sada, ne u proteklih nekoliko tjedana kao posljedica odmazde ruskih raketnih snaga. Ne, raspalo se samo od sebe.

Zašto? Zato što vlast u Ukrajini nisu preuzeli njezini domoljubi, već nacionalisti. Razlika između domoljublja i nacionalizma, kao što znate, jest u tome što domoljubi vole svoju zemlju, dok nacionalisti mrze druge narode. To je razlika. Ali s takvom mržnjom prema drugim narodima nećete daleko dogurati.

I zato, ako govorimo o Ukrajincima – a volio bih da to čuju – bez obzira na to što se sada događa, bez obzira na tragedije koje se danas odvijaju, trebali bismo razmišljati o budućnosti, o budućnosti naše djece i trebali bismo shvatiti da ako želimo biti jaki, moćni i dobro pozicionirani za pozitivan razvoj, svakako moramo biti ujedinjeni, odnosno trebali bismo udružiti napore kako bismo postigli zajedničke ciljeve.

Što se tiče ukrajinskih vojnika, već sam spomenuo, ne želim reći da bi se trebali predati, jer to zvuči pomalo ponižavajuće. Uostalom, oni se bore, nastavljaju se boriti. Želio bih im reći da pređu na našu stranu, jer je to naša zajednička strana – i prava strana povijesti.

Emir Kusturica: A sada jedno moje vrlo posebno pitanje, u vezi s Nikolajem Trubetskojem. Ovo izvorno nije bilo planirano.

Vladimir Putin: Da, u redu.

Emir Kusturica: Nikolaj Trubetskoj je jednom napisao da je brzina mongolskog konja takozvani ‘kod pobjede’ nad Rusijom. Hoće li brzina projektila biti najvažniji faktor sada, u ovom ratu, ili pravoslavni duh? Kada razmišljamo o njegovom kraju, o pobjedi, hoće li to biti brzina projektila ili duhovna snaga ruskog naroda i ruski jezik kao tajni kod ove civilizacije?

Vladimir Putin: Znate, po mom mišljenju, ono što je danas vrlo važno i temeljno nije brzina projektila, već brzina misli. Vojni stručnjaci kažu da su do nedavno tehničke komponente modernog naoružanja bile od najveće važnosti, ali danas je važno matematičko znanje, jer je tempo promjena u vojno-tehničkoj sferi nevjerojatan. I tko jasnije razmišlja i brže reagira na aktualne događaje i izazove, taj pobjeđuje.

Što se tiče duhovnog temelja, snage duha – pa, to se podrazumijeva; ništa se u tom pogledu nije promijenilo.

Emir Kusturica: Osjećate li da se ljudi u vašoj zemlji mole za vas?

Vladimir Putin: Nema načina da to znam. Naravno, ponekad čujem o tome kada dođem u crkvu, u katedralu, a svećenici i kler mi ponekad o tome govore. Ali to ne mogu sa sigurnošću znati. Ali ono što znam jest da se svaki dan molim i za Rusiju i za naš narod.

Znate, kao što sam već spomenuo, primijetio sam nešto iznenađujuće kod sebe. Kad gledam postignuća naših znanstvenika, umjetnika, sportaša ili čak običnih ljudi koji su svojim rukama učinili nešto jedinstveno ili požnjeli neku fantastičnu žetvu koja nikada prije nije bila požnjevena – ni u Sovjetskom Savezu, ni u carskoj Rusiji, znate, osjećam neizmjernu radost, kao da to ne rade ljudi koje osobno ni ne poznajem, već da su ti talentirani, izvanredni i prekrasni ljudi netko tko mi je jako blizak, gotovo dio moje obitelji. Osjećam se kao moj osobni uspjeh, osobna pobjeda. I to je vrlo ugodan osjećaj.

Ali naravno da sam svjestan podrške našeg naroda i na tome sam istinski zahvalan, jer bez te podrške ne samo da bi bilo nemoguće raditi, već bi sigurno bilo nemoguće postići bilo kakve rezultate, ostvariti naše zajedničke ciljeve u ime i za dobrobit Rusije.

Emir Kusturica: Kao što je Fjodor Dostojevski jednom rekao, ruska država temelji se na simfoniji, simfoniji vjernika koji kao dio nje oblikuju društvo. Funkcionira li ta formula još uvijek?

Vladimir Putin: Naravno. Mislim da ova formula, uglavnom, funkcionira za sva društva. A ako nije tako ili ako ne funkcionira, onda se i društvo i država suočavaju s problemima.

Mislim da se ne radi samo o huliganima koji danas divljaju po većim europskim gradovima; to je znak određenih općih problema. Ne želim sada sol na ranu; svaka je država imala svoj udio takvih incidenata u svojoj povijesti, a ponekad čak i ozbiljnijih s daleko većim posljedicama. Ali ipak, ovo je manifestacija određenih unutarnjih problema i znak narušavanja te simfonije, te ravnoteže. Sigurno bi ljudi nekako trebali reagirati na ovo, barem oni koji su odgovorni za stanje društva.

Emir Kusturica: Dakle, tamo su koristili logiku liberalnih sustava, a ovdje – komunističku. Ovdje vidimo simfoniju koja funkcionira, dok tamo – onu koja se teško može smatrati uspješnom.

Vladimir Putin: Da. Ali, znate, Sovjetski Savez je također bio izgrađen na određenoj simfoniji, na temelju onoga što kažete. Zašto? Pa, uostalom, sama socijalistička ideja bila je vrlo popularna u cijelom svijetu, zapravo. Bila je vrlo popularna, stvarno popularna u svijetu. Sama ideja je vrlo dobra, slična je kršćanstvu, s istim osjećajem bratstva i tako dalje. Znate, imala je mnogo pristaša diljem svijeta nakon Prvog svjetskog rata, tako da je, do određene mjere, ovo doista bila simfonija unutar Rusije.

Istina, kasnije se to pretvorilo u represije, gušenje drugačijeg mišljenja, koncentracijske logore i tako dalje, ali u ranim fazama, upravo je tako i bilo, bila je to svojevrsna simfonija. To je, usput rečeno, objašnjavalo ogroman uspjeh sovjetske obavještajne službe u to vrijeme. Jer, kako je primijetio jedan od istraživača, ti su ljudi bili svim srcem odani svojoj ideološkoj domovini. To je bila ideja koju su svi dijelili, a ideja je najmoćnije oružje.

Emir Kusturica: Kršćanstvo je oduvijek bilo religija, ali je došlo i do, recimo to tako, društvenog napretka.

Vladimir Putin: Apsolutno.

Emir Kusturica: Druge religije nemaju puno toga.

Vladimir Putin: Zašto? Još jednom, to su zajedničke vrijednosti, svi se slažu oko toga. Ali postoje određene osobitosti koje su se pojavile na određenim mjestima u određeno vrijeme kao odgovor na određene izazove s kojima su se ljudi suočavali.

Emir Kusturica: Mislim da podrijetlo leži kod Justinijana, u Bizantskom Carstvu; kako su kasnije znanstvenici pisali, renesansa se temeljila na znanosti i zakonima koji su nastali u Bizantskom Carstvu i sjevernoj Italiji; i to je bilo u srži ove enigme, ove misterije o kojoj raspravljamo.

Navodno vas je krstio otac Mihail, koji je otac sadašnjeg patrijarha i, zapravo, vaš duhovni otac. Takvo ispreplitanje sudbina teško se može smatrati slučajnošću. Što biste poželjeli patrijarhu povodom njegove 80. obljketnice?

Vladimir Putin: Nemamo puno prilika susresti se ili razgovarati s patrijarhom. Ali mogu reći da je on, prije svega, vrlo zanimljiva osoba, intelektualac, i uvijek je zanimljivo razgovarati s ljudima koji su upućeni, obrazovani i inteligentni.

Gledajte, sada slavimo njegovu 80. obljetnicu što znači da je rođen 1946. godine i, ako se ne varam, 1974. godine postao je rektor Lenjingradske teološke akademije. Godine 1974., oduzimajući 1946., imao je 28 godina. Postao je rektor Akademije – čak ne ni sjemeništa, nego Akademije. Znate da je to vrlo cijenjena institucija, škola teologije i filozofije koja nudi uistinu fundamentalno obrazovanje. I on, budući da je bio vrlo mlad čovjek, preuzeo je tu dužnost i služio je, koliko ja znam, tamo najmanje 10 godina. To jest, nitko mu nije rekao za godinu ili čak pola godine: “Znaš, premlad si za ovo; zašto ne nađeš nešto drugo da radiš neko vrijeme?” Ne, on je tamo uspješno radio 10 godina. Dakle, ukratko, on je intelektualac i uvijek je zanimljivo razgovarati s njim. Održavamo kontakt i naši razgovori su mi uvijek vrlo korisni i zanimljivi.

Što se tiče priče koju ste spomenuli. Da, znate, zapravo sam o tome već pričao. Sjetili ste se toga jer ste to već negdje čuli. Moja majka mi je ispričala priču o mom krštenju. Sve se dogodilo tajno, bez očeva znanja, jer je bio član Komunističke partije, koja je bila ateistička organizacija. A u to vrijeme smatralo se neprikladnim imati bilo kakvu vezu s crkvom, a također se u tim krugovima smatralo neprikladnim izražavati bilo kakvu osobnu simpatiju prema crkvi.

Dakle, kako mi je kasnije rekla, to se dogodilo u tajnosti od mog oca, zajedno s našom susjedom iz zajedničkog stana u kojem smo živjeli. Krštenje se održalo u Preobraženjskoj katedrali, nedaleko od mjesta gdje smo živjeli. I tako su me, zajedno s Babom Anjom, kako sam zvao našu susjedu, došli krstiti. Svećenik je rekao: „Vjerojatno bi bilo ispravno da svom sinu date ime Mihail jer je danas dan Svetog Mihovila (bio je 21. studenog), a i ja se zovem Mihail.“ – „Oče, žao mi je, ali već smo djetetu dali ime Vladimir, po njegovom ocu“, rekla je moja majka. Svećenik je rekao: „To je sjajno, divno. To je naš svetac koji je krstio Rusiju. Pogledaj“, rekao je pokazujući prema gore, „tu će biti tvoja mala ikona.“ I znaš, kasnije sam je pronašao. To je bareljef na zidu Preobraženske katedrale. I to je otprilike sve.

Onda, jednog dana dok smo razgovarali s patrijarhom, pitao sam ga što ga je dovelo u crkvu. A on je odgovorio da mu je otac bio svećenik. Rekao sam: „Stvarno? I gdje je služio?“ Rekao je: „U Lenjingradu.“ Pitao sam: „Gdje točno u Lenjingradu?“ A on je odgovorio: „U Preobraženjskoj katedrali.“

Već sam se u tom trenutku malo pribrao, pa sam upitao: „Kako se zvao vaš otac?“ Rekao je: „Mihail.“ „Je li u to vrijeme bilo još Mihaila?“ upitao sam. Rekao je: „Ne.“ I govorio je s takvim samopouzdanjem! Imajte na umu da nije bio uopće svjestan priče koju mi ​​je majka ispričala. Rekao je: „Ne, nije bilo drugih Mihaila.“ – „Znate, Vaša Svetosti, čini se da me je vaš otac krstio“, rekao sam. Tada je počeo izgledati iznenađeno. I ispričao sam mu cijelu priču.

Pogledajte gdje ste počeli. Vaše prvo pitanje bilo je o Rusiji, možda je to neka vrsta čuda koje se odvija preda mnom, nešto sveto. Ali ovo je, naravno, nevjerojatna priča: njegov [patrijarha Kirila] otac krstio je običnog dječaka iz radničke obitelji, u pravom smislu te riječi, dok je njegov vlastiti sin [sin svećenika Mihaila, budućeg patrijarha Kirila] napustio dom u dobi od 15 godina kako bi počeo živjeti samostalno…

Emir Kusturica: S 15 godina?

Vladimir Putin: S 15 godina odlučio je živjeti samostalno i postati geolog; pa je studirao kartografiju, a zatim postao geolog i član geološke ekipe.

Na kraju je njegov sin [sin svećenika Mihaila] postao patrijarh Moskovski i cijele Rusije, dok je dječak iz radničke obitelji kojeg je nekoć krstio postao predsjednik Ruske Federacije. Nije li to neka vrsta čuda?

Emir Kusturica: Život je čudo.

Vladimir Putin: Ali ovo je priča iz stvarnog života. Nije izmišljena. Kažem vam, dok smo razgovarali, pričao sam mu ovo, a onda, kada sam završio svoju priču, isprva mi je samo odgovarao, ali onda, kada sam došao do dijela o mojoj majci i priči koju mi ​​je ispričala, oči su mu se raširile i izgledao je iznenađeno.

Dakle, naravno, dijelimo posebnu, vrlo osobnu vezu. Ali ponavljam, on je vrlo zanimljiva osoba i uvijek mi je zadovoljstvo susresti se s njim i razgovarati o bilo kojoj temi koja se pojavi.

Što bih želio poželjeti? Pa, znate, naš sadašnji patrijarh se nikada nije zatvorio u crkvu, nikada se nije zatvorio unutar zidova bilo kojeg samostana. Uvijek je bio blizak ljudima, uvijek je s njima komunicirao i nastavlja to činiti. Kažem mu: „Vaša Svetosti, trebali biste se malo opustiti, možda ne morate stalno biti…“ Jer on je uvijek u pokretu, znate. U jednom trenutku je na krajnjem sjeveru, u sljedećem na jugu, a onda opet negdje drugdje – stalno se kreće. „Morate se brinuti o sebi i paziti na svoje zdravlje.“ Uvijek je blizak ljudima, baš kao što je Ruska pravoslavna crkva uvijek bila uz zemlju kroz svoju povijest.

Želim patrijarhu neiscrpnu energiju u služenju ruskom narodu i našoj Domovini, jer je on po svom položaju jedan od njezinih glavnih branitelja. Sretna godišnjica!

Emir Kusturica: I ruske civilizacije također. Puno vam hvala.

Vladimir Putin: Hvala vam.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  


-->