Hodak: Srpski žiri je bio iskren. Ne vole nas ni kad pjevamo

Preživjeli smo vrijeme komunističkog “ponosa i slave”. A sad ovih dana “slavimo” osamdeset i jednu godinu od predaje hrvatske vojske na tragičnom Bleiburgu. Po mnogima je to najveći pokolj Hrvata u cjelokupnoj povijesti.

Igrom povijesnog slučaja tamo se nisu zatekle naše partizanke Sandra Benčić i Katarina Pejović. Nesvjesne svoje gluposti naslikavale su se na Trnjanskim krijesovima u partizanskoj uniformi sa šajkačama na kojima se ističe petokraka. Njima to nije samo zafrkancija nego i provokacija.

No, vratimo se tim tragičnim vremenima iz 1945.g. Taj krvavi svibanj 1945. godine nemoguće je zaboraviti i potisnuti iz svijesti svakog normalnog čovjeka. Bila je to klaonica bez presedana koja u svakom slučaju nosi Titov potpis. Imao je poziciju da odlučuje o životu i smrti.

U vrijeme tih tragičnih obračuna naš “dragi” Titek bio je predsjednik Vlade DFJ, generalni sekretar KPJ, vrhovni zapovjednik armije… itd.  Imao je punu kontrolu nad vojskom i represivnim aparatom. Bio je u danonoćnoj vezi s Kostom Nađom, zapovjednikom egzekutorske III. armije.

Beogradski autor Pero Simić, koji se bavio tom tematikom, napisao je kako je Tito potpukovniku Jefti Šašiću dao kratku i jezgrovitu zapovijed koja je glasila: “Pobiti!”

A sad čitamo o Terezinim suzama i oduševljenju Titom, o “Trnjanskim krijesovima” kojima se slavi ubijanje na kraju rata kao i o ”sukobima ideologija” i drugim izlikama kako bi se relativizirala strahota tadašnjih događaja. Imaju li ti zaljubljenici u Tita i Jugu ijednu suzu za one koji su tih poratnih godina izgubili živote, bez suda i bez ikakvih dokaza o krivnji? Gdje je tu osjećaj za “ljudska prava” i “prava svih žrtava rata”? To su za njih samo parole koje vrijede kad se radi o “njihovima”, a ne poštuju ih kao univerzalne ljudske vrijednosti koje važe za svih. Evo samo jedne anegdote iz 1948.

Na općina Jarun u Zagrebu oko osam stotina ljudi dobilo je poziv da se hitno jave u prostorije Općine radi davanja određenih informacija. Neki bi rekli “Pa što, uobičajena birokracija”. Jest, osim što je više od polovice njih u tom trenutku kad su im stigli pozivi da se hitno jave u Općinu već bilo streljano.

U tvrde glave ljubitelja Tita, partizana i bivše Juge ne ulazi istina kako su se antifašisti na ovim našim prostorima borili protiv fašizma samo zato kako bi se dokopali vlasti pa potom sami provodili najžešći fašizam, prvenstveno protiv Hrvata. Zato danas, kad su već mnoga njihova zlodjela izašla na vidjelo, slaviti Tita i partizane jednako je slavljenju fašističkih metoda kojima su se eliminirale stotine tisuća ljudi zbog ideologije.

Po svemu sudeći, mi “Hrvateki” još nismo došli do kraja naše borbe za punu povijesnu istinu. Ako jednog lijepog dana otvorimo vrata povijesnoj istini i napokon raskrstimo s tim tamnim danima naše povijesti, tek ćemo tada doći u fazu da gradimo svjetliju zajedničku budućnost.

Do tada će prešućena istina i dalje navirati kroz frustracije onih koji ju znaju, a laž i povijesno sljepilo i dalje će se šepuriti i izazivati sukobe u društvu. Do tada se možemo osloniti samo na pojedinačnu savjest bez ideološke opterećenosti, s izraženim osjećajem za istinu. A sve što nije istina nije pravedno. Od tuda dolazi pobuna onih koji, boreći se za istinu, zapravo se bore za pravedni odnos prema naših predcima i njihovoj povijesti.

Niccolo Machiavelli je rekao: “Ljudi su po naravi spremniji na osvetu zbog nepravde nego na zahvalnost zbog dobročinstava.”

Rusi su ove godine opet slavili svoju pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Svi komentari kažu kako je bila znatno skromnija i bljeđa u odnosu na ranije parade. Je li to bilo doista samo zbog nesigurnosti da bi Ukrajinci mogli napadima poremetiti proslavu ili i zbog toga što je Rusiju rat u Ukrajini bitno vojno oslabio tako da im danas u XXI stoljeću preostaje samo još slaviti daleku pobjedu iz 1945. Putinove izjave na paradi kako se “Rusija ponovno bori protiv nacizma”, mada su služile za motiviranje domaće javnosti, u osnovi pokazuju kako Putin, baš kao i naši ljevičari, i dalje živi u prošlosti iskorištavajući pobjedu u Drugom svjetskom ratu za današnje potrebe ratovanja.

Međutim, svijet se od 1945.g. iz temelja promijenio pa slavljenje Dana pobjede teško više može bilo koga motivirati za nove ratove. Iako je Putin nastojao pobjedničkim govorom uvjeriti sudionike parade i cijeli svijet kako Rusija uvijek pobjeđuje, pa će to biti i u Ukrajini, to nije djelovalo nimalo uvjerljivo.

Na stranu činjenica da je Rusija nakon Drugog svjetskog rata izgubila sve ratove koje je vodila (Afganistan i Čečenija), četverogodišnji rat u Ukrajini pokazao je svu njenu slabost da kao jedna od supersila osigura brzu pobjedu. Zato je parada u Moskvi bila više kamuflaža slabosti nego li demonstracija snage.

Nije čudo što se je našao u neobranom grožđu. Bio je još zelen.

Oscar Wilde je jednom rekao: “Vlast degradira kako onoga tko je provodi, tako i one nad kojima se provodi.”

Treba se samo malo podsjetiti kako je riješen Gordijski čvor?

I dok je Putin slavio ruske pobjede iz XIX stoljeća, u Pekingu su se sastali Trump i Xi. Uz grandiozan doček Trumpa, dva su predsjednika dviju najvećih gospodarstava svijeta nastojali obnoviti kinesko-američke odnose koji su već dulje vrijeme prilično zategnuti zbog sukoba ekonomskih i političkih interesa.

Kamen spoticanja i dalje ostaje budućnost Tajvana. Kinezi ustraju da je to njihov teritorij. Kina je danas već prava supersila, ne samo gospodarski nego i vojno, pa se Xi nije suzdržao poručiti Trumpu da ako ne nađe ”pravi odgovor” za Tajvan, ”dvije zemlje će se sukobiti”.

Trump mora pokazati u nastavku diplomatskih razgovora u jesen svu svoju pregovaračku sposobnost da riješi taj Gordijski čvor. Trump je u Kinu došao s idejom da nagovori Kinu kako bi dobio njenu podršku u okončanju rata u Iranu. Međutim, Kinezi su mu to uvjetovali Tajvanom. Time se Kina pozicionirala kao ravnopravni politički pregovarač SAD-u. Izgleda da je Trump shvatio tu poruku kineskog kolege.

Odmah po povratku u SAD rekao je Fox Newsu: “Ne želimo da itko proglašava neovisnost. Ne želimo da itko kaže: Proglasimo neovisnost jer nas Sjedinjene Države podržavaju”, dodavši ipak kako se američka politika prema Tajvanu ne mijenja. Vidjet ćemo kako dugo.

Treba se samo malo podsjetiti kako je riješen Gordijski čvor? Rješenje je bilo nađeno u maču tj. oružju. Ako diplomacija ne zna i ne može naći rješenje, opet ostaje oružje kao konačno rješenje. Xi je to anticipirao u svom govoru. I Hitler se zanosio “konačnim rješenjem”. Dok sam nije bio “konačno riješen“.

Tajvan je davno postao sofisticirani američki “nosač aviona“. A nema tog nosača aviona koji se ne može potopiti – prije ili kasnije. Kad se podvuče crta i pogleda “zajednički nazivnik“ onda je logičan i mudar potez Hrvatske uzimanje 1,7 milijardi eura za kupnju Leopard tenkova, haubica, kamiona i streljiva. Dok još traju ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku, čuli smo upravo najave mogućih novih ratova. Za to vrijeme NATO slabi i ako ostane bez američke podrške, svi mi u Europi ostat ćemo prepušteni sami sebi i svojoj obrani.

Oscar Wilde je rekao: ”Svatko može stvarati povijest, ali samo velikim ljudima dano je da povijest pišu.”

Je li čovjek pametan može se otkriti po njegovim odgovorima. Može li mudar se vidjeti po njegovim pitanjima. Ja bih dodao i po njegovim djelima.

I na kraju samo par riječi o show događanju kojim nas je televizija uveseljavala tri večeri – Izboru pjesme Eurovizije. Naše Lelekice su bile dobre, ali neuspješne. Stigle su tek do 15 mjesta. To je jako daleko od Baby Lasagne koji je, iskreno govoreći, nepravedno završio drugi jer mu je pjesma bila najbolja.

Je li Izbor za pjesmu Eurovizije politiziran?  Mnogi će reći da itekako jest, a da se to najbolje vidi po glasovanju nacionalnih žirija. Tako su naši ljevičari u žiriju dali 12 bodova pjesmi iz Srbije, a njihovi nula bodova našoj pjesmi. Srpski žiri je bar bio iskren. Ne vole nas ni kad pjevamo.

Naš žiri je po običaju bio poltronski. Nije da je srpska pjesma bila loša, ali bugarska je očito bila puno bolja. Međutim, ”stručnjaci” u našem žiriju nisu to prepoznali. Opet je na djelu bilo ”bratstvo i jedinstvo” pa nek’ ”našima” ode 12 bodova bili najbolji il’ ne bili.

To me podsjeća na onaj vic kad Mara i Štefa ugledaju na prijemu dvije dame lascivnog morala. Kaže Mara: ”Ova prva je ljubavnica onog našeg susjeda, a za drugu nisam sigurna čija je”. Na to će Štefa: ”Ma to ti je fufa mog muža. Al’ pogledaj, naša je ipak ljepša.”

Bogati ljudi imaju na robi natpis brenda, a sretni  fleke od vina i pečenja.

Zvonimir Hodak/Foto: FaH