U Drnišu se jutros ne govori normalnim glasom. Grad je utihnuo, a kroz tišinu se probijaju samo tri osjećaja: tuga, šok i pravedna ljutnja. Ljutnja jer je mladi život ugašen rukom čovjeka koji nikada nije smio biti na slobodi. Ljutnja jer se tragedija mogla spriječiti. Ljutnja jer je sustav opet zakazao — i to na najgori mogući način.
Luka Milovac, maturant. Sin. Mladić pred životom. Dijete koje je tek trebalo sanjati, voljeti, raditi, stvarati obitelj, živjeti.
Otišao je pošteno raditi, dostavljati pizzu, zaraditi svoj džeparac. Nije se vratio kući. Umjesto zagrljaja, roditelji su dočekali vijest koju nijedan roditelj ne bi smio čuti.
Umjesto budućnosti, ostala je tišina. Umjesto mature, planova i života — ostala je rana koja se ne može zatvoriti.
Luka nije smio biti još jedna vijest. Nije smio biti još jedna žrtva sustava koji reagira tek kad je prekasno. Nije smio pasti od ruke čovjeka koji iza sebe ima nasilje, zatvor, prijave i oružje.
Dok se mi pitamo “kako je moguće?”, jedna obitelj više nikada neće biti ista. Jedna majka više nikada neće zagrliti svoga sina. Jedan otac više nikada neće čuti njegov glas. Jedan mladi život ugašen je na pragu života.
I zato ne smijemo šutjeti. Jer ako nakon ovoga opet okrenemo glavu, onda nismo samo svjedoci tragedije – nego društvo koje je pristalo da mu djecu odnosi nečija neodgovornost, nečiji propust, nečiji nemar.
Počivao u miru Božjem, Luka. Obitelji iskrena i duboka sućut.
R.I./Foto: PA
