Ivan Kozlica: Laži o srpskim snajperistima nova je ofenziva na Domovinski rat

Hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu veliki je trn u oku svim poslijeratnim srbijanskim političkim strukturama, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, mnogim institucijama, medijskim kućama i „junačinama“ svih srpskih poraza devedesetih. Traže se načini kako ublažiti bol poraženoga, izvlače teme iz Drugoga svjetskog rata, izbacuju izmišljene brojke o stotinama tisuća ubijenih u Jasenovcu.

Njihovu agresiju na Hrvatsku od 1990. pokušavaju prikazati kao građanski sukob, a poraz u operaciji Oluja obilježavaju kao nepravedno stradanje u „najvećem etničkom čišćenju u Europi poslije Drugog svjetskog rata“. Cilj – Hrvatsku prikazati kao zločinačku državu i odgovornost za rat prebaciti na nju, u najmanju ruku tu odgovornost izjednačiti.

Taj narativ po diktatu iz Beograda prate srpske organizacije u Hrvatskoj na čelu sa Srpskom pravoslavnom crkvom, Srpskom demokratskom samostalnom strankom i Srpskim narodnim vijećem. Obnavljaju se spomenici partizanskoj borbi, sve više komemoriraju stradanja često s preuveličanim brojem žrtava, srpska pobuna u Srbu 1941. obilježava se kao dan ustanka u Hrvatskoj iako ni jedan Hrvat u njoj nije sudjelovao!?

U svakoj mogućoj prilici najznačajnije operacije Hrvatske vojske i policije u Domovinskom ratu ocjenjuju se kao etničko čišćenje Srba, što bi značilo da ih smatraju zločinačkima!? Da paradoks bude još veći, sve njihove navedene i druge aktivnosti plaćaju se iz hrvatskoga državnog proračuna!!!

„Pete kolone i snajperista nije bilo“

Početkom godine u časopisu Tragovi objavljen je „izvorni znanstveni članak“ autora Marka Fabera pod naslovom Snajperisti u hrvatskim gradovima 1991. godine: stvarne posljedice jedne fantomske prijetnje. To je časopis za „srpske i hrvatske teme“, a izdaje ga Srpsko narodno vijeće i Arhiv Srba u Hrvatskoj, glavni i odgovorni urednik je profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dejan Jović. 

Sredinom lipnja u Novostima, tjedniku i portalu Srpskog narodnog vijeća, objavljen je razgovor s Faberom pod naslovom U arhivu MUPA-a nema ništa što potvrđuje tezu o postojanju snajperista. Potom je portal Dnevno.hr donio tekst Snježane Vučković Suradnik Novosti tvrdi da ’91. u Hrvatskoj nije bilo snajperista: pričali smo s ljudima koji su ih lovili.

U tekstu se ukazuje na svjesno kriminaliziranje Domovinskog rata i donose svjedočanstva o postojanju snajperista i pete kolone.

U prostoru Srpskog privrednog društva „Privrednik“ 30. lipnja održana je tribina u organizaciji tog društva i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba „Srpski snajperisti“ 1991. – pozadina jedne opasne laži“. Gosti su bili Marko Faber i Zoran Pusić, tribinu je vodio Saša Kosanović.

Na najavu tribine reagirala je stranka Hrvatski suverenisti čije su priopćenje prenijeli neki portali. U priopćenju su ukazali na zlonamjerne pokušaje krivotvorenja novije povijesti, negiranja postojanja „pete kolone“ i pucanja po hrvatskim gradovima.

Tko su i što su Srpsko narodno vijeće, Arhiv Srba u Hrvatskoj, „Privrednik“, Zoran Pusić i Saša Kosanović poznato je, o tome ne treba zboriti, ali tko je taj Marko Faber? Mladac za kojega kažu da je geograf i povjesničar, stalni je suradnik srpskih Novosti i aktivan član Mreže antifašista Zagreba, suradnik više ljevičarskih portala. Rad o snajperistima otvorio mu je novi medijski prostor, o čemu više u nastavku.

Faberove ključne teze iz „izvornog znanstvenog rada“ i razgovora za Novosti najbliže su ovima: snajperista nije bilo, nije postojala nikakva „peta kolona“, to su izmišljotine koje su trebale poslužiti kako bi se hrvatske gradove očistilo od Srba, pljačkalo i otimalo njihove stanove i drugu imovinu! Istina, Faber na jednome mjestu piše:

„Naime, naprosto je nemoguće s apsolutnom sigurnošću ustvrditi da nitko, nigdje, ni u kojem trenutku nije iz svoga ili tuđeg stana ispalio pokoji metak na civile ili pripadnike oružanih snaga RH s ciljem ranjavanja ili stvaranja panike“ (s ciljem ranjavanja ili stvaranja panike, ubojstvo isključeno, bravo Faber). Ipak, na kraju „znanstvenoga rada“ piše: „Nekritičko ponavljanje neprovjerenih priča o raširenosti civilnih snajperista prikriva pravu pozadinu fenomena ‘snajperizma’: ratnu histeriju poticanu od strane huškačkih medija, zbog koje su ispaštale tisuće nedužnih pripadnika manjinskih skupina“. Napominjemo da je u istome vremenu ispaštalo više milijuna Hrvata zbog sulude srbijanske agresije, o čemu u Faberovom radu nema spomena.

Iako autor spominje događanja od 2. srpnja 1991. u Zagrebu i dojave o snajperistima koje opisuje kao neistinite, nije naveo da je upravo tog dana u blizini tadašnje vojarne „Maršal Tito“, od pucnja s jedne obližnje zgrade smrtno stradao pripadnik Narodne zaštite Raveno Čuvalo, a ranjeno je još devet civila (to je mogao pročitati u Večernjem listu za koji tvrdi da ga je pregledao). Stotine dojava o pucanjima iz zgrada nisu puka laž kako to kazuje Faber i sudionici spomenute tribine, to najbolje znaju suvremenici toga vremena iz Zagreba i drugih hrvatskih gradova. Bilo je to vrijeme kada se u gradovima još nalazila potpuno srbizirana JNA koja je razarala Dubrovnik, Vukovar, Gospić, Pakrac, Osijek i druge gradove i sela. Bilo je pitanje dana kada će izići iz vojarni i nastaviti realizaciju konačnog plana – zbacivanja hrvatske vlasti i povratak Jugoslavije prema srpskim željama. 

Faber često spominje podatke koji su pristizali u centre za obavješćivanje. Sasvim krivo piše da su ti centri bili u sastavu Civilne zaštite MUP-a RH. Ni Civilna zaštita ni centri za obavješćivanje nisu bili u MUP-u nego u sekretarijatima za narodnu obranu! U njihovim se arhivima nalazi mnoštvo dokaza koji ruše sve Faberove teze.

Zanimljivo je da poticatelji ovakvih „znanstvenih radova“ inzistiraju na popisima žrtava i počinitelja zločina, materijalnim činjenicama, policijskim uviđajima, sudskim odlukama, izvornim dokumentima kako bi osporili „neutemeljena“ svjedočanstva, nepostojanje imena snajperista i petokolonaša i sl. To im ne nedostaje kada je npr. broj žrtava logora Jasenovac u pitanju, ne trebaju im ni kosti ni dokumenti. Tada je to „nedopušteni“ povijesni revizionizam i sl.

U razgovoru za Novosti Faber kaže: „Dojave o snajperistima bile su carte blanche za pretres stanova i maltretiranje građana srpske nacionalnosti ili jugoslavenske orijentacije“. Opasna je to teza na koju bi danas trebale reagirati hrvatske nadležne institucije, jednako kao i na druge tvrdnje koje Domovinski rat čine kriminalnim.

Faber Narodnu zaštitu naziva paravojnom organizacijom, iako je ona utemeljena od strane ovlaštenih državnih tijela. Djelovanje predsjednika Kriznog stožera Garda Zagreba Mladena Vedriša ocjenjuje štetnim, jednako kao i ono Vladimira Šeksa na slavonsko područje. Vedriš je bio na čelu grada u najtežim trenucima kada mu je prijetilo strašno razaranje, posao je odradio na zadovoljstvo svih stanovnika, pa i srpske nacionalne zajednice. Danas ga prozivati na način kako to rade Faber i Kosanović je za svaku osudu.

Na spomenutoj tribinu sudionici su bili potpuno na tragu Faberovih teza. Voditelj Kosanović je kazao da je priča o srpskim snajperistima jedna velika laž, da je zagrebačkim ulicama vladala antisrpska histerija, a Pusić da je stvarana atmosfera da za Hrvatsku treba lagati. 

Iz svega što se moglo pročitati ili čuti o snajperistima, petoj koloni, deložacijama, nema se što drugo zaključiti nego da odgovornost za rat nije podijeljena, naprotiv, Srbi su napadani bez ikakvih osnova, hrvatske vlasti, mediji i uopće hrvatska strana, krivci su za rat i srpske patnje. Ni jedne riječi o pravim uzrocima rata, o agresiji na Hrvatsku kao jedinom povodu za sva zla koja su se u ratu događala.

 

O tome da se pucalo iz vojnih zgrada u Zagrebu u svojim su knjigama pisali tadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora Žarko Domljan i predsjednik Vlade RH Franjo Gregorić. Ako Faber relevantnim uzima izjave tadašnjega ministra Živka Juzbašića i ne postavlja pitanje drugih dokaza, zašto ne vjeruje Domljanu i Gregoriću? On je zapravo samo „potvrdio“ izjave svoga šefa Milorada Pupovca o „lažnim pričama“ o snajperistima i petoj koloni.

Pupovac i njegovi istomišljenici Žarko Puhovski i Anto Nobilo takve su stavove iznijeli 2002. u filmu Paviljon 22, autora Nenada Puhovskog, prikazanom na HRT-u 2013. Milorad Pupovac je tvrdio da „nikada nitko nije našao dokaz o jednoj jedinoj, ne jednoj jedinoj žrtvi nego jednom jedinom snajperistu u ovom gradu“.

U filmu su iznesene tvrdnje da je „lažna priča“ o snajperistima plasirana kako bi se lakše izvršila „.potpuna mobilizacija stanovništva, da se stanovništvo osjeti ugroženim pa da onda može lakše krenuti u rat“, stvaralo „negativno raspoloženje prema svima koji su srpske narodnosti“, da su vršeni masovni pretresi stanova zbog potrage za snajperistima i oružjem što je bio povod za „pljačku ili tjeranje srpskog stanovništva iz stana kako bi netko drugi sutradan ušao u taj stan tko je bacio oko na njega. A pogotovo ako se radilo o obiteljima oficira JNA.“!!!

Pete kolone i snajperista je bilo

Da je mladi Faber htio ozbiljno istražiti priču o snajperistima i petoj koloni, zahvatio bio daleko više arhivske građe, periodike, svjedočanstava. No, on se zadovoljio jednim arhivskim fondom, nekoliko novina i građe iz nekih gradova te sastavio „izvorni znanstveni rad“ po želji šefa Pupovca, a pod mentorstvom Dejana Jovića.

Ovdje nam nije namjera dublje ulaziti u pobijanje Faberovih teza jer za to treba više vremena i prostora. Donosimo samo nekoliko tekstova iz neprijateljskih izvora koji nesporno potvrđuju da su snajperisti i peta kolona postojali, da su djelovali dok je JNA bila u hrvatskim gradovima i da se najveći broj njih povukao s JNA ili poslije toga. Tijekom rata iz Zagreba je otišlo oko 17 000 Srba, sigurno da su među njima bili mnogi petokolonaši.

Sreća da se Zagrebu nije desio Vukovar ili Gospić, tada bi sigurno vidjeli tko je sve bio spreman „braniti“ Zagreb od ustaša. Kad već raščlanjuje policijske arhive, neka mladi autor provjeri koliko je policajaca srpske nacionalnosti pobjeglo iz Zagreba s oružjem i opremom koju su dužili. Neka provjeri koliko ih se nakon oprosta vratilo i sasvim bezbrižno živjelo u Zagrebu, ili drugim gradovima. Koliko je Zagrebu pomogla široka organizacija obrane koju Kosanović šeretski ismijava, najbolje pokazuju slijedeći podatci.

Obavještajac JNA Mihajlo Knežević u knjizi Rat u Hrvatskoj iz pera obavještajca piše: „Birali smo ciljeve u planiranju odbrane. Birali smo one objekte u kojima su se u prizemlju nalazile prodavnice konfekcije i mešovite robe, knjižare, bifei i sl. Cilj nam je bio da dejstvom po tim objektima izazovemo požare i sprečimo dejstvo strelaca na krovovima“. 

Srpski general Milisav Sekulić u knjizi Jugoslaviju niko nije branio a Vrhovna komanda je izdala piše o centru JNA na zagrebačkom Črnomercu: „Ekipa koja rukovodi odbranom Centra naređuje obrazovanje svojih snajperskih gnezda na zgradama u kasarni i angažovanje sopstvenih snajperista“. Postrojbe za osiguranje sastavljene su od oficira, oni su osmatrači, stražari, snajperisti. Postojanje snajperista u kasarnama potvrđuje oficir iz tog Centra pukovnik Ratko Miljanović u knjizi Poslednji raport iz Zagreba.

Evo nešto što pokazuje da su Zagrepčani s pravom bili u strahu. Pukovnik Vaso Predojević iz sastava Pete vojne oblasti u knjizi U procjepu – dnevničke zabilješke o razbijanju Partije, Armije i Države napisao je: „General Kolšek je na sastanku kolegija komande Pete vojne oblasti 1. srpnja 1991. pustio snimak razgovora kojeg je vodio s Kadijevićem kada mu je ovaj kazao: ‘Što ne pucate? Što je s topovskim oruđima? Hoćete li da nas ponize do kraja?’ Kada se Kolšek pozvao na Antu Markovića, Kadijević mu je kazao: ‘Pusti ti Antu. Ante je kurvino kopile’. Na tom su sastanku bili generali iz SSNO-a, čula se vika i galama, deranje, bacanje fotelja. Kolšek je smireno kazao: ‘Imate avijaciju i artiljeriju i rušite sve što hoćete, ali i preuzmite odgovornost na sebe. Ja to neću narediti. Dajte mi elemente za vojne, a ne za civilne ciljeve, pa onda tražite moju odluku“. Poslije sastanka Kolšeku je naređeno da odmah doleti u Beograd, smijenjen je, a na njegovo mjesto postavljen je general Života Avramović. S Kolšekom je odletio i komandant Petog vazduhoplovnog korpusa general Marjan Rožič, i on je smijenjen, na njego mjesto postavljen je general Ljubomir Bajić. Kolšek i Rožič su Slovenci, Avramović i Bajić su Srbi.

Predojević je još nešto posvjedočio, prevažno za ovu temu. Pomoćnik komandanta za moralno-političko „vaspitanje“ u 10. korpusu JNA u Zagrebu, pukovnik Milanko Đurković, 3. srpnja 1991. izvijestio je komandu Pete vojne oblasti: „penzionisani generali i oficiri iz Zagreba dolaze u našu komandu i traže oružje, kako bi se organizovali i branili sebe i svoje porodice po naseljima (već ima oko 20 borbenih grupa); oko 160 vojnih obveznika nudi nam da ih povučemo iz Zagreba, jer ne žele biti mobilisani u MUP Republike Hrvatske, odnosno, u ZNG“. Kakve su to borbene grupe bile i koliko ih je još bilo? Zar to nije peta kolona? Snajperisti možda? Mladi Faber nije spomenuo poznatu terorističku skupinu „Labrador“, samo jednu od otkrivenih kojima se broj ne zna. Njezin član Vladimir Jadrijević u jednom je razgovoru potvrdio kako je Zagreb trebao letjeti u zrak: „Trebalo je minirati vozila funkcionera, sabornicu, u vatrogasne aparate trebalo je puniti eksploziv koji je nuđen svima, svi smo vršili pripreme. Neki su to odmah odbili, neki smo sabotirali. Da smo to napravili u Zagrebu ne bi ostao kamen na kamenu, tko nije Hrvat. Sve počinje s ratom u Sloveniji, kao da se izgubio razum u vojnom vrhu koji je nama dirigirao. Mi smo pripadali 5. VaK-u [vazduhoplovni korpus], centrala je bila u Zemunu pod dirigentskom palicom pukovnika Rakočevića. Jedan dan smo dobili zadatak da se kutije prve pomoći u vozilima pune plastičnim eksplozivom i da se to putem satnih mehanizama aktivira“. Treba li ovome što dodati!

Ovih tek nekoliko priznanja s neprijateljske strane nesporno potvrđuje da Pupovac, Kosanović, Pusić, Faber i drugi, promiču opasne teze o neopravdanom progonu urbanih Srba, pljačkaškom i razbojničkom karakteru pripadnika hrvatskih snaga. Sa svih Srba skidaju bilo kakvu odgovornost za zlu činidbu ili namjeru. Daleko ozbiljnije treba istražiti osjetljive događaje, a ne ih koristiti za promidžbu laži i podvala. Za očekivati je da će se slični narativi promicati u srpskim kulturnim centrima koji niču kao gljive poslije kiše, uz svesrdnu pomoć hrvatskih vlasti!?

Ivan Kozlica/ Hrvatski tjednik