Uoči svake godišnjice Oluje iz Srbije stižu isti zahtjevi: Hrvatska se treba ispričati zbog zločina nad Srbima. Tražio je to Boris Tadić 2008. godine. Nije ju dobio.
Hrvatska Vlada i sve političke stranke smatraju da isprika nije potrebna. Hrvatska je bila napadnuta, Hrvatska se branila i obranila. Vojnom akcijom je porazila agresora i oslobodila svoju zemlju. To je okvir koji se ne mijenja, bez obzira koliko puta netko iz Beograda pokušava krivotvoriti povijest.
Kroz proteklo vrijeme bilo je pokušaja „simboličnih isprika“. Stjepan Mesić se 2003. ispričao za zločine na području bivše Jugoslavije. Njegovoj isprici prethodila je isprika Svetozara Marovića, tadašnjeg predsjednika Srbije i Crne Gore.
Marović je u Beogradu rekao: “Želim se kao predsjednik ove državne zajednice ispričati za sva zla koja je bilo koji građanin Srbije i Crne Gore učinio bilo kome u Hrvatskoj.“
Mesić je odgovorio: „Prihvaćam ovu simboličnu ispriku, a ja sa svoje strane mogu reći da se ispričavam svima onima kojima su građani Hrvatske u bilo koje vrijeme nanijeli bol i štetu.“
Milanović je jučer u Kninu rekao da „nije nužno da svatko povijest vidi na isti način, ali isto tako mislim da ne bismo trebali reagirati na svaku verbalnu besmislicu koja dođe preko Dunava, a dolazit će cijelo vrijeme“.
Nije ni Milanović u svemu u krivu, ne treba odgovarati na sve gluposti Beograda, ali zbog međunarodne javnosti, zbog onih koji ne znaju tko je koga napao, zbog onih koji misle da je Hrvatska raketirala Beograd i slala tenkovske kolone prema Šumadiji – povijesne istine ne treba zanemarivati. Treba ih ponavljati jer se laž ponavlja, a povijest se ne brani šutnjom.
Na pitanje treba li se Hrvatska ispričati Srbiji, odgovor je – treba. Evo teksta isprike:
“Republika Hrvatska ovim putem upućuje ispriku Republici Srbiji.
Ispričavamo se za sve granate koje smo ispalili na Beograd, za svaki projektil koji je pogodio Niš, za svako raketiranje Novoga Sada i Kragujevca.
Ispričavamo se za kolone hrvatskih tenkova koje su tutnjale prema Šumadiji, za hrvatske avione koji su nadlijetali Pančevo, za diverzante koji su rušili mostove na Dunavu.
Ispričavamo se za brigade koje su opkolile Valjevo, za postrojbe koje su se probile do Užica, za topove koji su tukli Kraljevo i za snajperiste koji su držali Zemun pod opsadom.
Ispričavamo se što smo uništili vojni aerodrom na Batajnici i razorili kemijsku industriju ‘Zorka’ u Šapcu.
Ispričavamo se i za sve drugo što se nikada nije dogodilo, a moglo je.
Ispričavamo se što smo se branili jer za rat je uvijek kriv onaj što se brani. Ispričavamo se što smo preživjeli Vukovar, obranili Dubrovnik, vratili Škabrnju, izdržali Gospić, dočekali Bljesak i Oluju. Ispričavamo se što smo slomili kičmu agresoru i oslobodili svoju zemlju.
Ispričavamo se i zbog toga što međunarodna javnost ponekad povjeruje u priče o hrvatskom raketiranju Beograda, tenkovskim kolonama prema Šumadiji, opsadi Valjeva i rušenju mostova na Dunavu.
Ispričavamo se što moramo ponavljati očite činjenice, jer se preko Dunava uporno ponavljaju očite laži.
Ispričavamo se i što smo potvrdili povijesnu istinu: “Nema rata bez Srba – nema tko izgubiti.“
Ispričavamo se i što smo potvrdili povijesnu istinu: “Nema rata bez Srba – nema tko izgubiti.”
M. Marković /Foto: MORH/ F. Klen
