“Jadran” kao pomorska trauma i mogući trijumf na splitskoj rivi

Postoje brodovi koji prevoze teret, brodovi koji nose topove i brodovi koji prevoze uspomene. „Jadran“ pripada ovoj trećoj, najrjeđoj kategoriji. Zato njegov poželjni povratak pod hrvatsku zastavu ne bi bio tek administrativni čin ni diplomatska fusnota. Bio bi to trenutak u kojem se jedna pomorska nacija ponovno susreće s dijelom vlastite biografije.

Zamislimo prizor. Sunčano jutro u Splitu. Na ulazu u luku pojavljuju se bijela jedra i visoki jarboli koji su desetljećima bili odsutni iz hrvatskih voda. Sirene brodova, još sa rute od Punte Oštro, Cavtata i Dubrovnika, pozdravljaju povratnika. U zraku je osjećaj da se nešto prirodno vraća na svoje mjesto.

I lako je zamisliti da bi ga splitska riva i cijela Hrvatska dočekala kao Gorana Ivaniševića nakon osvajanja Wimbledona — kao nešto što je dugo čekano, već gotovo otpisano, a onda se vraća u trijumfu koji je istodobno i emocionalni, i nacionalni i intimni. Nema tu kalkulacije, samo čista erupcija radosti.

Jer „Jadran“ nije relikt prošlosti, kako misle neki gordi ljudi. Njegova najveća vrijednost nalazi se u budućnosti.

U desetljeću koje dolazi Hrvatska će graditi modernu mornaricu, nabavljati nove korvete, uvoditi besposadne sustave i sofisticirane senzore. Sve je to nužno. Ali ni najmoderniji radar ne može stvoriti pomorca. To i dalje rade more, vjetar i mjeseci provedeni na palubi. „Jadran“ bi postao škola karaktera za nove generacije hrvatskih časnika, kadeta i pomoraca. Ono što je i nekoć bio.

Istodobno, mogao bi postati najljepši hrvatski ambasador. Dok druge zemlje ulažu milijune u promotivne kampanje, Hrvatska bi posjedovala simbol koji govori svim jezicima svijeta. Kad veliki jedrenjak uplovi u stranu luku, ljudi ne dolaze samo gledati brod. Dolaze gledati priču.

A malo koja europska država ima priču tako snažno povezanu s morem kao Hrvatska. Mogli bismo ga ponovno gledati u Veneciji, Barceloni, Lisabonu, Pireju i Aleksandriji.

Na njegovoj bi palubi mladi kadeti učili navigaciju, a strani gosti upoznavali hrvatsku kulturu, gastronomiju i pomorsku tradiciju. Svako njegovo putovanje bilo bi putovanje Hrvatske.

No možda je najvažnije nešto drugo. Povratak „Jadrana“ bio bi znak da male države ne moraju odustati od velikih simbola. U vremenu kada se sve mjeri troškovnicima i ekonomskim pokazateljima, jedan bi stari jedrenjak podsjećao da postoje vrijednosti koje se ne mogu izračunati. Ponos. Tradicija. Kontinuitet.

Zato budućnost „Jadrana“ ne vidim uz stalni vez na nekoj rivi niti pod staklenim zvonom pomorskog muzeja. Vidim ga na otvorenom moru. Vidim ga kako svake godine ispraća novu generaciju kadeta. Vidim ga kako pod hrvatskom zastavom ulazi u svjetske luke. Vidim ga kao brod koji će, gotovo stoljeće nakon porinuća, ponovno raditi ono za što je stvoren. Ploviti.

I možda baš u tome leži njegova najveća simbolika. Nakon svih političkih sporova, promjena država i zastava, nakon svih oluja dvadesetog stoljeća, „Jadran“ bi se vratio onome što je oduvijek bio — hrvatski brod na hrvatskom moru, okrenut prema horizontu. 

M. Marković/