Mirjana Kasapović: Drugi bošnjački ili treći hrvatski entitet?

Pri kraju rada na knjizi Jeruzalemski muftija i muslimani BiH. Zamračena priča iz Drugoga svjetskog rata (2025) na internetu sam vidjela da je objavljena knjiga Između čekića i nakovnja. Muslimani u Drugom svjetskom ratu (2023) Adnana Jahića.

Zapravo, navedeni podnaslov tiskan je na koricama, a na unutarnjoj stranici knjige donekle je promijenjen i glasi: Bosanskohercegovački muslimani (Bošnjaci) u Drugome svjetskom ratu (1941-1945). Nije to uobičajen propust u solidnom izdavaštvu, ali to sada nije bitno.

Htjela sam kupiti tu knjigu jer sam dotad pročitala više Jahićevih tekstova o Drugome svjetskom ratu i smatrala sam ga jednime od ponajboljih suvremenih bošnjačkih povjesničara na tom području historiografije. Hrvatska javnost mogla ga je vidjeti i čuti u Klasićevu televizijskom serijalu o NDH u kojemu je bio znanstveno najlegitimniji sugovornik koji, nažalost, nije dobio onoliko prostora koliko zaslužuje.

Tijekom dva dana obišla sam desetak knjižara Školske knjige, Ljevaka, Znanja, Frakture, Verbuma, Tisakmedija, Dominovića diljem Zagreba. Na policama nijedne od njih nije bilo Jahićeve knjige. Prodavači su mi rekli da nije evidentirana ni u njihovim računalima, da je nitko nije tražio i da nikad nisu čuli za nju. Zamolila sam prodavačicu u jednoj knjižari s kojom sam imala dobra iskustva u naručivanju hrvatskih i inozemnih knjiga da mi pribavi Jahićevo djelo od izdavača. Pristala je, ali mi je nakon dva dana poslala elektroničku poruku da je izdavač izjavio kako oni tu knjigu ne prodaju u knjižarama! Nije mi preostalo drugo nego da se izravno obratim izdavaču.

Izdavač je Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju. Za nakladnika je bio odgovoran dr. med. Adis Keranović, a urednik je bio prof. dr. sc. Esad Berberović. Telefonom sam nazvala sjedište organizacije u Ilici 54 kako bih doznala gdje mogu kupiti knjigu. Zaposlenik mi je odgovorio da oni nemaju pravo prodavati knjigu u knjižarama! Nije mi znao objasniti zašto registrirani izdavač ima pravo tiskati, ali ne i prodavati svoje knjige u knjižarama. Upitala sam mogu li kupiti knjigu u njihovu sjedištu i dobila potvrdan odgovor.

Moj je brat otišao u Ilicu 54 i kupio mi knjigu za 50 eura u gotovini. Ne znam kako je formirana cijena i jesu li u nju uračunati porezi i „trgovinska marža“. Rečeno mu je da trenutačno nemaju obrazac kojim bi potvrdili kupovinu knjige za navedeni iznos, ali da će mi potvrdu za koji dan poslati internetom. Znala sam da se to neće dogoditi. I nije se dogodilo. Nadam se da je izdavač u međuvremenu ozakonio svoje poslovanje i da se knjiga može legalno kupiti u „svakoj boljoj knjižari“ u gradu. Ja sam je, eto, kupila ilegalno.

Knjiga je tiskana, kako u njoj piše, „uz financijsku potporu iz državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske“. A „izdavanje knjige financijski je pomogao Medžlis Islamske zajednice Tuzla“. Ne zanimaju me poslovi Medžlisa Islamske zajednice iz Tuzle – pretpostavljam da je financijski podržao knjigu jer je Jahić profesor povijesti na Univerzitetu u Tuzli – ali me zanima financijsko poslovanje Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske u ovome konkretnom  slučaju, ali i općenito. Je li moguće da to tijelo dijeli proračunski novac projektima koji su nedostupni javnosti i koji se mogu kupiti samo ilegalno? Postoji li kakva opća financijska revizija djelovanja Savjeta?

Provjerava li se jesu li i kako realizirani projekti kojima je dodijeljen javni novac? Jesu li proračunska sredstva namijenjena razvoju kulturnih, znanstvenih i društvenih djelatnosti pripadnika nacionalnih manjina koji žive u Hrvatskoj ili i državljanima Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije, Kosova, Rusije, Ukrajine, Slovačke, Mađarske, Italije… – dvadesetak država koje imaju, nerijetko „mikroskopske“, normativno priznate manjine u Hrvatskoj?

Kakav je interes Republike Hrvatske da financira objavljivanje knjiga znanstvenika i književnika iz Bosne i Hercegovine ili Srbije, kao što sada čini, pod egidom poticanja manjinskoga stvaralaštva? Ta su se pitanja postavljala i u povodu drugih projekata koje je financirao Savjet, ali javnost nikad nije dobila cjelovite i vjerodostojne odgovore ni od toga tijela ni od Vlade Republike Hrvatske koja mu dodjeljuje proračunska sredstva i, u konačnici, odgovorna je za njegov rad. Doduše, mnoga vladina i državna tijela djeluju u skladu s načelom „ne miješam se u svoj posao“.

No eto posla za saborskoga zastupnika bošnjačke (ali i albanske, slovenske, makedonske i crnogorske) manjine – kakva li perverzna oblika primjene ekstremne inačice koncepcije deskriptivne reprezentacije nacionalnih manjina – Armina Hodžića da se pozabavi poslovima u organizacijama manjine kojoj pripada i koju zastupa u Hrvatskom saboru te da ih dovede u zakonske okvire.

To je najmanje što se očekuje od njega. Nesređeno stanje neće se kompenzirati premještanjem dijela bošnjačke islamističke i nacionalističke infrastrukture iz Sarajeva u Zagreb, poput nekih medija s kojima je Hodžić surađivao prije no što je 2024. postao neovisni saborski zastupnik dobivši 3.357 glasova.

U sjećanju su mi ostali njegovi prilozi u proturskome islamističkom sarajevskom tjedniku Stav, mediju po mjeri sultana Erdoğana, punome pakosnih tekstova o Hrvatskoj, ali i nježnih i ponosnih sjećanja libanonskih unuka pripadnika nacističke divizije „Handžar“ na svoje „babe“ koji su se u Drugome svjetskom ratu hrabro i časno borili za slobodu Bosne u sastavu Himmlerova Waffen-SS-a.

Umjesto da se isključivo bavi poslovima bošnjačke manjine u Hrvatskoj, Hodžić je učestalo i opetovano istupao kao zagovornik interesa Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine. Prije no što je postao neovisan, bio je dužnosnik Stranke demokratske akcije Hrvatske koja je djelovala kao produljena ruka Izetbegovićeve središnjice u Sarajevu.

Kad god bi netko potegnuo hrvatsko pitanje, pogotovo pitanje potencijalnoga „trećeg entiteta“, Hodžić se javljao za riječ da objasni kako je to nemoguće, kako vodi destrukciji susjedne države i pogoršava odnose s njom. Svoje političke intervencije očito nije doživljavao kao „miješanje u poslove druge države“.

I dok se protivi stvaranju posebne izborne jedinice za izbor hrvatskoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, istodobno zagovara formiranje posebne izborne jedinice u kojoj bi Bošnjaci birali svoga samostalnog zastupnika u Hrvatski sabor, kao što to čine Mađari i Talijani. Tvrdi da su Bošnjaci „autohtona“ manjina u Hrvatskoj. Nisu, ako misli na slovensko shvaćanje autohtonosti manjina. Točno se zna kada su se bosanskohercegovački muslimani počeli useljavati u Hrvatsku.

I poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878., kada su se dvije države našle u jednome imperiju, muslimani su, primjerice, u Zagrebu bili „zanemariva pojava“. Sve do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. „najznačajnija muslimanska skupina u Zagrebu bili su studenti koji započinju studirati na Zagrebačkom sveučilištu poslije odluke hrvatsko-slavonske Zemaljske vlade iz 1892. da se učenicima sarajevske Šerijatske sudačke škole dopusti upis na Pravni fakultet i polaganje državnih ispita“.[1]

Zagrebački su muslimani zapravo „proizvod“ Jugoslavije. I u Istru i na Kvarner počinju se doseljavati masovnije tek poslije 1945. kako bi radili u rudnicima i brodogradilištima u Raši, Labinu, Rijeci, Puli i drugdje. Nigdje nisu autohtona, to jest samonikla ili starosjedilačka zajednica, koja je u Hrvatskoj obitavala stoljećima, poput istarskih Talijana, baranjskih Mađara ili slavonskih Nijemaca.

U Sloveniji su brojniji pripadnici srpske, hrvatske, bošnjačke i albanske od mađarske i talijanske manjine, ali njih Slovenci ne smatraju autohtonim nego doseljenim manjinama koje su došle u Sloveniju za vrijeme Jugoslavije  i ne dopuštaju im da imaju svoje posebne predstavnike u Državnom zboru.

Slovenci ne smatraju Hrvate u Sloveniji autohtonom manjinom, ali takvom očito smatraju Slovence u Hrvatskoj i živo se zanimaju za ostvarivanje njihovih jezičnih, obrazovnih, političkih i ostalih prava. Tako je Slovenac koji živi na hrvatskim obalama Mure i Kupe pripadnik autohtone manjine, a Hrvat koji živi na slovenskim obalama tih rijeka „novejši dotepenec“. Ako se primijeni slovensko shvaćanje autohtonosti, u Hrvatskoj je starija i autohtonija albanska (arbanaška) od bošnjačke manjine. Bošnjaka je sve više, nastavlja Hodžić, stalno „pristižu“ iz Bosne i Hercegovine pa se taj demografski trend mora imati u vidu.

Bošnjaci dolaze u Hrvatsku, a Hrvati odlaze iz Bosne i Hercegovine. Nastave li se ti trendovi, mogli bismo prije dobiti bošnjački „drugi entitet“ u Hrvatskoj nego hrvatski „treći entitet“ u Bosni i Hercegovini. To je javnosti na svoj način priopćio književnik Emir Imamović Pirke, jedan od onih koji su „pristigli“ u Hrvatsku iz Bosne te se brzo i živo uključio u ovdašnji kulturni, medijski i javni život uopće.

Danas je Imamović Pirke jedan od istaknutijih kulturno-političkih aktivista koji se angažiraju u „dekonstrukciji“ hrvatskih političkih mitova, napose mita o Domovinskom ratu, na ljetnim parapolitičkima priredbama u primorskim mjestima.

U svojoj kolumni u zagrebačkom tjedniku Express od 28. prosinca 2018. Pirke je slikovito objasnio što misli o trećem entitetu: “Hrvoje Zekanović iz Hrasta nedavno je u saboru (!) demonstrirao raskošno nerazumijevanje politike i još veće nepoznavanje njezine realnosti pa je iznio epohalan prijedlog za rješenje krize u BiH: stvaranje trećeg hrvatskog entiteta, što je izgledno točno koliko i priključenje njegove matične županije, Šibensko-kninske, Nikaragvi.”

Koju godinu kasnije, 2025., Pirke se opet slikovito očitovao o tome rekavši da je stvaranje trećega entiteta „danas realno onoliko koliko je bilo dok se sklapao Okvirni sporazum za mir, a tada se, podsjećanja radi, o trećem razgovaralo kraće nego o razlici između bosanske i turske kafe“.[2]

Ne znam koliko je vremena potrebno da se objasni razlika između bosanske i turske kave – nekad se, ako me sjećanje ne vara, taj napitak nazivao samo turskom kavom – ali 1995. u Daytonu, na koji Pirke misli kao na mjesto nastanka Općega okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, nije ni bilo potrebe da se razgovara o trećem entitetu jer je to pitanje bilo „riješeno“ Vašingtonskim sporazumom 1994. kojim je stvorena bošnjačko-hrvatska federacija – zlosretno rješenje kojim su Hrvati pristali, odnosno natjerani su bili da pristanu, na parcijalnu rekonstrukciju ratom razorene  bosanskohercegovačke države s Bošnjacima, ali bez Srba koji su toj tvorevini tek u Daytonu prisilno „pridodali“ Republiku Srpsku.

Nije sve u fikciji, nešto je i u fakciji. Nije sve u mitovima, nešto je i u stvarnosti pa bi Imamoviću bilo bolje da se bavi činjeničnom, a ne mitskom poviješću Daytona. Zapravo, šteta je što je napustio Bosnu i Hercegovinu kao pravo rasadište političkih mitova gdje bi njegovi ideološki dekontrukcijski pothvati bili korisniji i priličniji.

Postoji jedan načelan nesporazum s ponašanjem zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. Oni su izabrani da predstavljaju interese samo i isključivo članova manjina kojima pripadaju, a ne njihovih matičnih država, odnosno država iz kojih potječu oni ili njihovi preci. No nije uvijek tako. Primjerice, Hodžićeva prethodnica, pripadnica albanske manjine Emina Lekaj Prljaskaj, nekoliko je puta u Hrvatskom saboru otvoreno zastupala interese Kosova pa čak i Albanije.

Koncept ekstremne deskriptivne reprezentacije nacionalnih manjina praktično je neodrživ želi li se dosljedno primijeniti. U skladu s njime, doseljeni pripadnici nepalske, indijske ili filipinske zajednice, a neke su od njih vjerojatno već brojnije od nekih ustavno priznatih manjina, legitimno bi mogli zatražiti svoje predstavnike u Saboru. Manjinska politika u Hrvatskoj došla je do ruba neodrživosti. Nije sporan samo koncept parlamentarnoga predstavljanja svih empirijskih manjina, ali i manjina općenito, nego i pivotna uloga manjinskih predstavnika u tvorbi parlamentarne i vladine većine.

Zastupnici ovdašnjih manjina ne žele ni čuti za slovenski model prema kojemu dva zastupnika nacionalnih manjina, izabrana prema posebnima izbornim pravilima, nemaju ulogu jezičca na vagi u tvorbi parlamenatarne i vladine većine. Oni podržavaju parlamentarnu većinu koju prethodno formiraju zastupnici izabrani s lista slovenskih političkih stranaka. Čine to neovisno o političkom profilu većine.

U prošlom mandatu poduprli su lijevu vladu Roberta Goloba, a u sadašnjem mandatu desnu vladu Janeza Janše. To je zacijelo važan razlog zbog kojega su manjinski zastupnici u slovenskoj političkoj javnosti prihvaćeniji nego u hrvatskoj. No manjinski predstavnici u Hrvatskoj ne žele se odreći svoga pivotnog statusa koji silno uvećava njihove pregovaračke i ucjenjivačke potencijale u sklapanju političkih i financijskih aranžmana s Vladom.

Sporan je, kako se vidi i iz navedenoga slučaja, i model prekomjernoga i nekontroliranoga financiranja manjinskih aktivnosti: od gustih infrastrukturnih mreža kulturnih (i političkih) institucija i organizacija do poticanja razvoja znanosti i umjetnosti drugih država. I Hodžić želi stvoriti široku bošnjačku mrežu, od Gunje do Umaga, prema uzoru na srpsku manjinu.

Možemo li očekivati promjenu toga koncepta i prakse? Teško. Kada bi Hrvatska pokušala ukinuti posebno predstavljanje manjina u državnom parlamentu, netko bi se pobrinuo da se zbog toga sazove hitan sastanak Vijeća sigurnosti UN-a.

[1] Hasanbegović, Z. Muslimani u Zagrebu 1918.-1945., Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2007., 32.

[2] bljesak.info.bh.internet.magazin (9. prosinca 2025).

Dr. Mirjana Kasapović/Heretica.com.hr