Datum ne pamtim, sjećam se da je bio petak kad sam potkraj 1992. ušao u ured Bože Marendića na zagrebačkom Zrinjevcu. Marendić je vodio Vladin ured za sukcesiju bivše SFRJ. Nije bio član Vlade, ali je imao status ministra
Bio sam nabrijan želeći čuti zašto imovina bivše države, koju su međunarodni konzultanti procijenili preko 80 milijardi dolara (od čega oko 71 mlrd. otpada na vojnu imovinu) – još nije podijeljena. Bio sam nabrijan i zbog toga što je Marendića pratila priča da je “predugo ostao u Beogradu”, gdje bio ministar u saveznoj vladi Ante Markovića.
Godinama kasnije shvatio sam da je – za razliku od Ante Markovića – Marendić silno pomogao Hrvatskoj, a u Beogradu ostao na traženje Zagreba. Čak i kad mu je život bio ugrožen. Ako nekome nešto znači – s ove vremenske distance – iskazujem mu poštovanje i zahvalnost.
O sukcesiji smo tada malo znali jer smo se prvi put suočili s tom temom. Naivno sam vjerovao da bi se sukcesija mogla provesti kao ostavinska rasprava – pročita se testament, sudac lupi čekićem po stolu i game over.
“Kad sam preuzeo ovu dužnost jedan prijatelj mi je rekao da sam dobio doživotan posao. Ovo je toliko zamršeno da bi se godinama rješavalo i među dvije zemlje koje se prijateljski rastaju, a ne ako imamo šest zemalja i ovako naglašeno neprijateljstvo”, govorio je Marendić.
Dok je pričao o sukcesiji Švedske i Norveške, država koje su se prijateljski rastale, spomenuo je da u Beču još uvijek postoji Ured za sukcesiju Austro-Ugarske, da se pojavi dokumenti, umjetnine, glazbala i druge vrijednost koje se dijele državama ili narodima kojima pripadaju, znao sam ću još jednom morati doći do njega.
“Ovaj razgovor shvatio sam kao pripremu za ozbiljniji intervju, shvatili ste da o tome malo znam, imate li neke materijale ili kakve priručnike za nas koji o tome malo znamo”, pitao sam ga.
Pozvao je suradnicu (mislim da je bila Andreja Metelko, danas državna tajnica u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova) da donose knjigu “Pravičnost u sukcesiji država” dr. Josipa Metelka, profesora na Pravnom fakultetu, koja je tiskana par mjeseci ranije. Knjiga je znanstveni priručnik studentima prava, a neizmjerno je zanimljiva pa se čita se kao publicistika.
Par godina kasnije, u uredu dr. Josipa Kolanovića, ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva, svjedočio sam da postoji Ured za sukcesiju Austro-Ugarske. Tragajući za nekim povijesnim dokumentima dr. Kolanović mi je spomenuo kako da upravo taj dan iz Beč stigla prva kolorirana karta grada Zadra. Zamolio sam da mi napravi kopiju, to popodne uokvirio i darovao prijatelju Željku Luburoviću i Klubu Zadrana u zgradi blizu Britanskog trga. Bilo je krcato jer je tu večer Zadar igrao protiv Cibone.
U prvom dijelu ovog teksta ustvrdio sam kako sam tijekom svoje, sad već vrlo duge novinarske karijere, iz neposredne blizine imao priliku slušati i gledati kako pojedini hrvatski visokopozicionirani pojedinci manje-više otvoreno rade, ne za hrvatske, već za crnogorske nacionalne interese! Neki kao „korisne budale“, a neki vrlo svjesno! Tu tvrdnju potkrijepio sam s nizom konkretnih primjera, kojima kao da nema kraja. No, ako se čitatelji već pitaju: „Tko je ovdje lud?!“, ima još „bisera na lageru“:
– jedan od takvih „bisera“ bio je i pokušaj jedne tvrtke da u Šibeniku remontira „crnogorske“ ratne brodove, a koji su, dva desetljeća ranije oteti iz hrvatskih luka baziranja, među ostalim i iz – Šibenika!
Dakle, šibenski „škverani“ trebali su remontirati „crnogorske“ brodove koji su nekada – pucali po njima! Onoga trenutka kada bi oteti hrvatski brod pod crnogorskom zastavom „ušao“ u šibenski škver, a da pritom ne bi bio uzapćen, isti bi bio priznat kao legitimno crnogorsko vlasništvo i time bi Hrvatskoj bila nanesena šteta u milijardama US dolara!
Dakle, pozadina operacije bila je slijedeća: naći hrvatske „šonje“ željne brze zarade, koji će biti plaćeni „kikirikijem“, a koji će ovim potezom skinuti Crnoj Gori sukcesijski uteg težak preko 2,5 milijardi dolara!
Navodno je razmatrano više ovakvih prijedloga, ali u nastavku teksta apostrofirat ću samo jedan. Vrlo konkretno, krajem 2014. godine Crnogorci su predstavnicima hrvatske Vlade predlagali da se u hrvatskim brodogradilištima moderniziraju tri „njihove“ raketne topovnjače (RTOP-404, RTOP-405 i RTOP-406), u skladu sa studijom koju radi Brodarski institut iz Zagreba.
A o tome što je radio Brodarski institut u Crnoj Gori pisala je „Slobodna Dalmacija“ sredinom veljače 2014. godine. U tekstu pod naslovom: „Brodarski institut iz Zagreba obnavlja crnogorske topovnjače“ doslovno piše: „Brodarski institut iz Zagreba pobijedio je na tenderu Ministarstva obrane Crne Gore za izradu studije prenamjene crnogorskih raketnih topovnjača u ophodne brodove.
Stručnjaci „BI“ već su u Crnoj Gori gdje pregledavaju RTOP-ove 405 i 406, (…) te rade proračune stabiliteta za njihovu preinaku u ophodne brodove. S obzirom da je riječ o brodovima iz sukcesijske mase bivše SFRJ (…) bilo je za očekivati da državni „BI“ o svojim namjerama prijave na crnogorski tender, ili o dobivenom poslu obavijesti Vladu RH i nadležna ministarstva. Međutim, to se nije dogodilo, pa su nadležna ministarstva informaciju o angažmanu „Brodarskog“ na brodovima otetim iz Hrvatske dobili temeljem upita iz „Slobodne“.
Na upit novinara „Slobodne“ predstavnici „BI“ odgovorili su da rade „sukladno zakonima Republike Hrvatske“, a komodor HRM-a Tihomir Erceg, član Nadzornog odbora „BI“ odbio je bilo što komentirati. No, zanimljiv je komentar dao tadašnji savjetnik za obranu tadašnjeg predsjednika RH Ive Josipovića iz kojeg se nazire da su i tadašnja Vlada RH i tadašnji predsjednik RH vrlo dobro znali što se radi.
Naime, Zlatko Gareljić je, među ostalim, izjavio slijedeće: „… u vremenu i okolnostima koje živimo, moramo se fokusirati na probleme sadašnjosti, na nužnost stvaranja uvjeta za razvoj gospodarstva, na postizanje rasta društvenog bruto proizvoda, ….“ Ili u prijevodu: Tko nas, bre, zavadi!
Ni tadašnjoj Vladi RH, ni Uredu predsjednika RH te 2014. godine niti najmanje nije bilo sporno što ugledna zagrebačka tvrtka, u 100 % vlasništvu Republike Hrvatske, aktivno sudjeluje u izradi studije o prenamjeni vojne imovine koju je Crna Gora prethodno otela Republici Hrvatskoj!
Usporedbe radi, da su Crnogorci oteli „Mona Lizu“, a potom od Francuza zatražili pomoć francuskih restauratora, svakome sa „zrnom soli u glavi“ bilo bi jasno da će Francuzi u Crnu Goru poslati pukovniju Legije stranaca, a u potpori nosač aviona i nuklearnu podmornicu, a ne svoje najbolje restauratore! A brod Jadran za Hrvate je Mona Lisa.
Doista, tko je ovdje lud? Ili preciznije – tko se ovdje pravi lud!
U takvom „suludom ozračju“, malo po malo, svatko tko je unutar hrvatske državne uprave hrvatski mislio i pokušao djelovati na zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa bivao je, na razne načine, penaliziran od svojih nadređenih, a svi koji su „zborno“ naricali nad sudbinom „jadnih, malih “ Crnogoraca, bili su hvaljeni.
Ta „omađijanost“ misijom zaštite „jadnih, malih“ Crnogoraca koji su do 2006. godine „trpjeli pod velikosrpskim jarmom“, nastavila se i nakon što su Crnogorci skinuli „velikosrpski jaram“ i dobili vlastitu državu u lipnju 2006. godine. Interesantno, nakon što im je „svanula svijetla majska zora“ do danas se „majka naša Crna Gora“ nije iskreno ispričala Hrvatima i ponudila im povratak otete imovine ili bar neko simbolično obeštećenje za ratnu štetu i sukcesijska potraživanja.
Paradoksalno, ali istinito, s vremena na vrijeme iz Crne Gore dolaze izjave njihovih visokih dužnosnika kako oni nemaju ništa s otetom vojnom imovinom, ali ne objašnjavaju zašto nakon 2006. godine i ostvarene samostalnosti nisu tu istu imovinu vratili Republici Hrvatskoj, nego su je započeli masovno rasprodavati. Gotovo kao furdu, po kili starog željeza, „daj što daš“ …
I nakon 2006. godine pa sve do 2016. godine brojni hrvatski političari i neke hrvatske Vlade nastavili su „titrati“ mladoj crnogorskoj državi, izlazeći joj u susret preko svake mjere. Prvi i zasigurno najveći ustupak Srbima i Crnogorcima napravio je tadašnji predsjednik Vlade RH Ivo Sanader, koji je, u ljeto 2005. godine, rasformirao Ured Vlade RH za pitanja sukcesije.
Na čelu ovladinog Ureda od 1992. do 2005. godine bio je vrsni hrvatski ekonomist Božo Marendić. Bio je predstojnik Ureda u rangu opunomoćenog ministra, a ujedno i prvi stalni predstavnik RH za pitanja sukcesije pri Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji, sa sjedištem u Bruxellesu.
Odmah po njegovoj iznenadnoj smrti, krajem lipnja 2005. godine, Sanader je ukinuo Vladin ured, a poslove sukcesije prebacio u Ministarstvo pravosuđa. Tim potezom Sanader je nanio ogroman udarac projektu sukcesije na državnoj razini, od kojeg se ovaj projekt nikada nije oporavio. Što ga je „motiviralo“, ili pak „stimuliralo“ da ukidanjem vladinog Ureda značajno spusti razinu i intenzitet aktivnosti na projektu sukcesije ostat će, vjerojatno, trajnom nepoznanicom.
Većina prethodno navedenih primjera crnogorskih pokušaja podvaljivanja (s jedne strane) i spremnosti hrvatskih dužnosnika da „zagrizu“ na te podvale (s druge strane) odvijala se u doba dvije SDP-ove vlade: Ivice Račana i Zorana Milanovića te predsjednikovanja na Pantovčaku Stipe Mesića (dva mandata), Ive Josipovića (jedan mandat) te Zorana Milanovića (dva mandata).
Posebno su interesantni podaci o niže rangiranim državnim dužnosnicima koji su za njihovih mandata operativno provodili „bratstvo i jedinstvo“ s „napaćenim i jadnim“ crnogorskim narodom. Iz te vrlo jednostavne analize proizlazi i vrlo jednostavan zaključak – svi oni nalaze se i danas na okupu, ili na Pantovčaku, ili na Iblerovom trgu, ili još uvijek funkcioniraju kao dobro pozicionirani „spavači“ u raznim tijelima državne uprave!
Uz prethodno navedene predsjednike Vlade RH ili države, presudan odnos prema Crnoj Gori imali su i njihovi utjecajni savjetnici za vanjsku politiku. Samo je Budimir Lončar na Pantovčaku proveo gotovo 15 godina. U tih 15 godina postoji više primjera njegovog destruktivnog djelovanja na štetu hrvatskih nacionalnih interesa. Primjera radi, tijekom drugog mandata Stipe Mesića na Pantovčak je pohodila omanja delegacija predstavnika Udruge zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“.
Mesić je saslušao ostarjele kapetane, sve im je obećao tijekom njihovog vrlo emotivnog obraćanja, a nakon što su kapetani napustili Pantovčak, riječ je uzeo Lončar i Mesiću savjetovao sve suprotno od onoga što je Mesić obećao kapetanima. Lončar je držao „na joystick-u“ i znatan dio hrvatskih diplomatskih kadrova naslijeđenih iz vremena bivše SFRJ, u kojoj je Lončar bio posljednji ministar vanjskih poslova.
Isto što je Buda savjetovao Mesiću na Pantovčaku djelatno su u praksi provodili njegovi kadrovi instalirani na Zrinjevcu. I to je jedan od glavnih razloga zašto se gotovo dva desetljeća ništa konkretno nije događalo u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, koje je jedino trebalo i moglo pregovarati s crnogorskom stranom po pitanjima sukcesije vojne imovine i povratka otetog hrvatskog školskog broda „Jadran“.
Svi visoki državni dužnosnici koji su k’o „šonje“ bili spremni žrtvovati neki od hrvatskih državnih interesa radi svoje političke ili diplomatske karijere imali su otvoreni ili prešutni „blagoslov“ nekog od ove četvorice najviših državnih dužnosnika. Pa i danas aktualni predsjednik države nastoji jednog od svojih odanih „bojovnika“ u promicanju crnogorskih interesa postaviti ni manje, ni više nego za hrvatskog veleposlanika u Crnoj Gori! Ne kaže se zabadava u narodu da „riba smrdi od glave“!
A što se tiče „ribe koja smrdi“, koja otvoreno planira nakon isteka mandata na Pantovčaku, ponovno zasjesti u premijersku fotelju u Banskim dvorima, ostvare li se ti njegovi „snovi“, bit će to doslovno praznik za cijelu Crnu Goru. Sva otvorena pitanja s Crnom Gorom bit će ekspresno riješena, naravno, na štetu Republike Hrvatske. Nadajmo se da će to ostati samo Milanovićevi „mokri snovi“.
Naime, dok mu polako prolazi i drugi mandat na Pantovčaku, on se još uvijek nije sjetio zatražiti od Crnogoraca da vrate „Jadran“ i obeštete Republiku Hrvatsku.
U vrijeme dok je Milanović bio premijer i ništa nije napravio po pitanju vraćanja školskog broda „Jadran“, Andrej Plenković je, u veljači 2014., kao zastupnik u Europskom parlamentu, jasno i glasno zatražio od Crne Gore vraćanje hrvatskog školskog broda „Jadran“.
Postupne promjene u stavovima prema Crnoj Gori nastaju na počecima prvoga premijerskog mandata Andreja Plenkovića, koji je dao odriješene ruke svom potpredsjedniku Vlade i ministru obrane Damiru Krstičeviću za rješavanje pitanja povratka š/b „Jadran“ i ostala neriješena sukcesijska pitanja.
Ministar Krstičević uložio je puno napora u rješavanje ovog problema; predložio je, u znak dobre volje, rješenje koje je bilo izrazito naklonjeno Crnogorcima; pružio je Crnogorcima ruku pomirenja i suradnje, a oni su potom na nju jednostavno – pljunuli!
Poučen iskustvom svog prethodnika Krstičevićev nasljednik Mario Banožić, u svom mandatu ministra obrane, po ovom pitanju nije napravio apsolutno ništa! Opravdano se sumnja da se tako ponašao jer mu je to sugerirao isti onaj visoki časnik HRM-a koji je godinama išao na ruku Crnogorcima, smatrajući da je najbolje da š/b „Jadran“ ostane trajno u crnogorskom vlasništvu! Banožićeve četiri godine bile su četiri izgubljene godine za Hrvatsku, a još četiri godine dobivene za Crnu Goru!
Na sreću, u Vladi RH pojavio se ministar koji je odlučio konačno pomrsiti crnogorsko zadovoljstvo i prekinuti njihove neprestane marifetluke.
Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman, uz punu potporu predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i ministra obrane Ivana Anušića odlučio je definitivno razriješiti desetljećima nagomilane bilateralne probleme s Crnom Gorom. Za sada mu to jako dobro ide. Već pune dvije godine ova dva ministra uspješno pritežu crnogorske čelnike i dovode ih u poziciju da se konačno pokrenu i počnu raditi na traženju obostrano prihvatljivih rješenja za probleme i pitanja nagomilana od raspada bivše države do danas.
Svako raščišćavanje bilateralnih odnosa nužno mora krenuti od sagledavanja dosadašnje bilance stanja između Hrvatske i Crne Gore. A svaka bilanca mora imati dvije strane. Dok je na hrvatskoj strani bilance, zahvaljujući prvenstveno pojedincima s hrvatskog lijevog političkog spektra, popis hrvatskih davanja i usluga iznimno dugačak i sadržajan, postavlja se logično pitanje – što sadrži crnogorska strana bilance?
Doista, što su crnogorski politički čelnici u tih istih 20-ak godina dali Republici Hrvatskoj? Odgovor je kratak i jasan – NIŠTA! Jedno veliko – NIŠTA! Niti jedno značajnije otvoreno bilateralno pitanje s Crnom Gorom nije riješeno, osim vraćanja Doma kulture Josip Marković u Tivtu (koji su ionako izgradili Hrvati svojim novcima).
Dakle, i dalje ostaju neriješena pitanja: granice, ratne štete, obeštećenja za logoraše iz Morinja, sukcesije vojne imovine i povratka školskog broda „Jadran“, … Crnogorski dužnosnici su sve obećavali, ali nisu ništa ispunjavali! Stoga, postavlja se opravdano pitanje s kojim pravom su nekadašnji hrvatski dužnosnici vjerovali nekadašnjim crnogorskim dužnosnicima?
Koliko puta te netko treba „preveslati“ da konačno „progledaš“? Ako uopće želiš „progledati“! Doista, ako su u proteklih 20-ak godina Hrvati u bilo čemu pokazali da su „šonje“ onda je to u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa. No, jedno je sigurno: ovaj dobro uigrani ministarski dvojac Anušić – Grlić Radman sigurno neće ostati upamćeni kao „šonje“ koji nisu ništa napravili. S velikom sigurnošću mogu tvrditi da na njihovu ispruženu ruku Crnogorci neće odgovoriti kao na Krstičevićevu ispruženu ruku. Ako tako nešto i pokušaju, siguran sam da će njihov odgovor / odgovor Republike Hrvatske biti trenutan i vrlo žestok.
Na kraju, osvrnuo bih se i na jednu od posljednjih crnogorskih majmunarija, kada su neki crnogorski kolege novinari, danas u službi srbijanske BIA-e, organizirali seriju tribina na kojima su instrumentalizirali nevladine organizacije Boke kotorske, a u cilju dobivanja što šire društvene potpore za crnogorsko viđenje statusa š/b „Jadran“, rješavanje graničnih pitanja na Prevlaci i sva ostala neriješena pitanja s Republikom Hrvatskom. Na početku svog rada istaknuli su kako se njihove tribine odvijaju pod latinskim geslom: „Super omnia veritas“ (Istina iznad svega).
Možda su očekivali da će hrvatska strana, kao odgovor na njihove tribine, početi organizirati svoje tribine, vjerojatno pod nekim svojim latinskim geslom. Možda su mislili da će se daljnje nadmudrivanje s Hrvatima odvijati na tribinama nevladinih organizacija s obje strane granice, uz smišljanje nekih novih latinskih izreka i uz daljnje kupovanje vremena.
Kao što se vidi hrvatska strana nije nasjela na tu bezveznu crnogorsku provokaciju, već je nastavila marljivo prikupljati razno izvorno arhivsko gradivo i raditi na utemeljenim analitičko-dokumentacijskim podlogama za pregovore. Prema dosadašnjim iskustvima s crnogorskom stranom, koja godinama radije preferira razne populističke argumente nego pravno utemeljene, uvjeren sam da će se sav prikupljeni hrvatski dokazni materijal na kraju ipak morati podastrijeti neovisnim ekspertima međunarodnog sukcesijskog i pomorskog prava.
A što se tiče potencijalnog „rata“ prigodnim sloganima ima jedan 4. gardijske brigade; istina nije na latinskom, nije učen, ali je u ratu dokazano izučen i glasi – Orilo, gorilo, jebe se nami! I, što je najvažnije, za razliku od latinizama, ovaj će dobro razumjeti svaka crnogorska „baraba“, ali i svaki hrvatski „šonjo“ koji se drznuo trgovati hrvatskim nacionalnim interesima!
Prethodno navedeni primjeri trgovanja hrvatskim nacionalnim interesima doista svjedoče da u Hrvatskoj ima političara, vladinih dužnosnika i kvazi stručnjaka koji zavređuju epitet „šonje“. Takvih je, nažalost, bilo, ima ih i bit će ih. Isti danas sami sebe nazivaju „domoljubnom Hrvatskom“, a one ostale koji se bore za hrvatske nacionalne interese nazivaju „profašističkom Hrvatskom“.
Budući da tako definirana „domoljubna Hrvatska“ po pitanju zaštite hrvatskih nacionalnih interesa spram Srbije i Crne Gore evidentno nije učinila gotovo ništa, o čemu zorno svjedoči duži niz prethodno navedenih primjera, može se smatrati da su pojedini „mangupi u njezinim redovima“ počinili otvorenu izdaju hrvatskih nacionalnih interesa, a zbog čega nikada nisu sankcionirani. Štoviše, neki su čineći štetu ovoj državi usput jako dobro financijski profitirali i statusno napredovali!
Zaključno, ako Vlada RH želi ostvariti uspjeh u predstojećem procesu „istjerivanja dugova“ od Srbije i Crne Gore te rješavanja brojnih neriješenih bilateralnih pitanja, iz tog procesa mora eliminirati razne domaće „šonje“, koji i dalje nesmetano funkcioniraju u vrhovima hrvatske politike i državne uprave. Bez obzira na njihov politički i stranački predznak!
Marko Marković/Foto: Press
