U Tivtu se skupljaju potpisi da jedan brod ne ode iz Crne Gore, što je već samo po sebi veličanstvena balkanska forma političkog djelovanja: ne potpisuješ peticiju da ti nešto vrate, nego da ti nešto ne uzmu.
A još je bolje što predmet oko kojega se podiže patriotska temperatura nije nikakav drevni crnogorski trabakul kojim je vladika Danilo krijumčario barut preko Skadarskog jezera, niti relikvija bokeljske pomorske tradicije iz doba Mletaka, nego školski jedrenjak “Jadran”, izgrađen 1933. u Hamburgu za mornaricu Kraljevine Jugoslavije. Brod je desetljećima bio vezan uz hrvatsku obalu i raspad države dočekao u remontu u Tivtu, daleko od Splita, svoje luke baziranja.
Savjet nevladinih organizacija Boke kotorske svoju peticiju predstavlja gotovo kao obranu povijesne istine, vlasništva, kontinuiteta i prava, pa bi čovjek, ako već u Crnoj Gori postoji takav eruptivni građanski refleks prema imovini i svetom načelu „ne damo ono što je naše“, očekivao da su Cetinje, Nikšić i Podgorica već desetljećima prekriveni štandovima na kojima se skupljaju potpisi za crkve, manastire, zemljišta, arhive i drugu crkvenu imovinu čiji su se institucionalni i vlasnički odnosi dramatično promijenili nakon nestanka samostalne crnogorske države i crkve 1918. godine.
Ali tu odjednom prestaje jednostavnost i počinje crnogorska metafizika: pojavljuju se kralj Nikola, Podgorička skupština, Pećka patrijaršija, autokefalnost, kanonsko pravo, državno i crkveno vlasništvo, pravo korištenja, katastar, pravni kontinuitet, povijesni kontinuitet i još sto drugih stvari.
To je sasvim legitimno jer je pitanje složeno, samo što je onda prilično komično da povijest postaje kristalno jasna kad se govori o brodu privezanom u Tivtu: za crkvenu imovinu treba proučavati dokumente, okolnosti i pravne režime, dok je za “Jadran” dovoljno napisati velikim slovima — NE DAMO.
Crna Gora doista ima ozbiljno i veliko pitanje vlastite crkvene baštine. Nakon 1918. njezina je dotadašnja crkvena organizacija uključena u proces stvaranja jedinstvene Srpske pravoslavne crkve, a o pravnoj prirodi tog procesa, položaju tadašnje Mitropolije, ulozi države i vlasništvu nad sakralnom imovinom desetljećima se sukobljavaju povjesničari, pravnici, SPC, Crnogorska pravoslavna crkva i političke stranke.
To nije nikakva akademska fusnota, jer je upravo pitanje dokazivanja vlasništva nad crkvenim objektima i zemljištima prije nekoliko godina izazvalo jednu od najvećih političkih kriza moderne Crne Gore.
Dakle, tema postoji, postoje Ostrog, Cetinjski manastir, Morača, stotine hramova, zemljišta, arhivi, relikvije i kulturna dobra, postoji pitanje državnog, nacionalnog i institucionalnog kontinuiteta nakon 1918., ali nema peticija, nema nevladinih organizacije iz Boke koje će danima objašnjavati da se mora ispraviti povijesna nepravda.
Za jedrenjak, međutim, ima, jer je “Jadran” politički mnogo ugodniji predmet: brod ne tjera Crnu Goru da odgovori sama sebi što joj se dogodilo 1918., nego omogućuje da se političko-povijesna magla i muljanje prebace na Hrvatsku, što je daleko komotniji raspored snaga.
Možeš se tako postaviti kao branitelj nacionalne imovine, zazivati pravo, povijest i sukcesiju, a da pritom ne moraš otvoriti najneugodnije pitanje vlastite moderne povijesti: ako je Crna Gora 1918. izgubila državni subjektivitet, što se i zašto dogodilo s institucijama, crkvenim dobrima i imovinom koji su postojali prije tog gubitka, tko ih je naslijedio, kojim pravnim aktima i po kojem načelu?
Organizatori peticije zazivaju „istinu iznad svega“, što je sjajno načelo upravo zato što se može primijeniti na više od jednog objekta. Ako je teritorijalni posjed dovoljan da bi se utvrdilo vlasništvo, onda lijepo poštujmo pravilo da ono što se u trenutku raspada Jugoslavije zateklo na nečijem teritoriju pripada toj državi, ali tada treba otvoriti i pitanje goleme imovine JRM-a koja se 1991. nalazila u Hrvatskoj, a zatim je iz nje izvučena.
Ne može, međutim, princip biti univerzalan dok brani brod u Tivtu, a onda se pretvoriti u filozofski relativizam čim cesta iz Tivta krene prema Cetinju, jer upravo tu postaje očito da je mnogo lakše organizirati peticiju protiv mogućnosti da “Jadran” otplovi prema Hrvatskoj nego otvoriti pitanje što se 1918. dogodilo s crnogorskim crkvama, institucijama i imovinom. Prvo pitanje daje zastave, fotografije i patriotski slogan, dok drugo proizvodi mučninu, jad, pravne sporove, kanonske rasprave, političke raskole i vrlo, vrlo neugodne povijesne zaključke.
A ako je na kraju cijela pravna teorija svedena na argument „sad je kod nas i lijepo nam izgleda u luci“, onda se ne treba skrivati iza velikih riječi o povijesnoj istini i pravdi.
Najbizarnija slika cijele priče zato nije “Jadran” privezan u Tivtu, nego građanin, Crnogorac, koji ujutro potpisuje peticiju jer samu mogućnost da jedan školski jedrenjak otplovi prema Hrvatskoj smatra povijesnom nepravdom, a poslijepodne prolazi kraj crkve ili manastira starog nekoliko stoljeća i uopće ga ne zanima kako se svega toga dočepala Srpska pravoslavna crkva.
Za jedan brod se, tobože, traži povijesna pravda do posljednjeg konopa, dok je za crkvenu imovinu povijest navodno previše komplicirana, pa se možda upravo tu najbolje vidi crnogorski odnos prema vlastitoj prošlosti: povijest je čudesno jasna kada iz nje nešto treba zadržati, a postaje beskrajno složena onoga trenutka kada bi iz nje nešto trebalo vratiti.
M. Marković/Foto: pobjeda.me
