Školski brod Jadran nije samo jedna diobena stavka u ogromnoj diobenoj masi vojne imovine bivše JRM; on je simbolički i operativno najznačajniji jedrenjak na ovim našim prostorima. Crnogorsko prisvajanje broda odvedenog iz splitske Lore na remont 1990. godine, ne može se sakriti iza Crnogorcima dragih parola o „dostojanstvu“ i „čojstvu“.
Dostojanstvo jedne države u međunarodnim odnosima ne mjeri se nasilnim prisvajanjem i zadržavanjem tuđe imovine, već poštivanjem preuzetih međunarodnih obveza i sposobnošću za rješavanje naslijeđenih sukoba iz prošlosti na temelju međunarodnog prava, a ne peticija.
Kada politikantstvo ostane bez ijednog pravnog, pomorskog i povijesnog argumenta, ono se po starom i dobro poznatom običaju preseli – u kafić. Upravo to se događa ovih dana u Crnoj Gori!
U povijesti međunarodnog prava i vojno-pomorskih sporova ne postoji nijedan presedan u kojem se uličnim ili građanskim peticijama pokušavalo dokazati ili zadržati vlasništvo nad državnim i vojnim brodom. Slučaj crnogorske peticije za š/b Jadran u potpunosti je unikatan – ali ne po svojoj pravnoj snazi, nego po apsurdu i promašaju koji nisu sastavni dio međunarodne prakse. I pouzdano – neće to nikada postati!
U svijetu su se pokretale peticije vezane za brodove, ali isključivo u dvije svrhe – očuvanje od rezanja u staro željezo i kao građanske inicijative protiv zapljene civilnih/trgovačkih brodova. Tako su poznati primjeri u Ujedinjenom Kraljevstvu gdje su građani skupljali potpis kako bi spriječili da slavna raketna fregata HMS Plymouth (sudionica Falklandskog rata) ode na otpad. Slične peticije vođene su za američke bojne brodove (npr. USS Iowa ili USS New Jersey) kako bi postali muzeji na otvorenom umjesto da završe u rezalištu. Ovdje se radilo o njihovim vlastitim brodovima čije je vlasništvo bilo nesporno, a građani su od vlastite države tražili novac za očuvanje vojne baštine.
U drugom slučaju, uglavnom se radi o tome da ponekad udruge pomoraca ili sindikati pišu peticije kada im strane vlasti zadrže trgovački brod u nekoj luci zbog financijskih dugova brodara ili kršenja lokalnih propisa.
Nijedna država nikada u dosadašnjoj poznatoj povijesti nije pokušala međunarodno-pravni i sukcesijski spor sa susjednom državom rješavati potpisivanjem peticija u lokalnim kafićima i na šankovima. Ali Crna Gora jeste i za to je crnogorski primjer slučaj bez presedana u svijetu. Velike su šanse da kao takav uđe u sveučilišne udžbenike međunarodnog sukcesijskog i pomorskog prava diljem svijeta!
Kad arhive šute, kafići presuđuju
Sukcesija vojne imovine nakon raspada SFRJ trebala bi biti isključivo predmet pravne struke u državama slijednicama (bilateralnih sporazuma i dokaza temeljenih na arhivskom gradivu), ili predmet međunarodnog sudovanja / arbitraže. U praksi rješavanja sukcesijskih sporova među državama peticijama građana potpisivanim za šankovima do sada su nezabilježene bilo gdje u svijetu i nemaju apsolutno nikakvu težinu.
Pokretanje peticije pod okriljem lokalnih udruga i političkih stranaka samo je potvrda da država Crna Gora nema pravni instrument kojim bi dokazala da š/b Jadran nije protupravno zadržan u Tivtu nakon 1990. godine.
Ovakav potez razotkriva dvije ključne crnogorske slabosti. Prva slabost je međunarodno-pravna defanziva i nedostatak dokaza jer političke strukture u Podgorici nemaju u rukama niti jedan jedini pravno valjani akt kojim bi parirale hrvatskim zahtjevima. Peticija nije dokument koji se prilaže Međunarodnom sudu, niti se koriste u pregovaračkim poglavljima s Europskom unijom.
Druga crnogorska slabost je pretvaranje sukcesijskog spora u unutrašnje političko „pitanje dostojanstva“ koje služi stvaranju emocionalnog okidača. Kada pregovarački okvir s EU (koji izričito zahtijeva dobrosusjedske odnose i rješavanje imovinskih sporova) postavi povrat broda kao uvjet, domaći političari moći će se opravdavati pred biračima da su „morali popustiti pod pritiskom“, iako su pravne činjenice bile jasne od prvog dana.
Jedrenjak se ne može zadržati jeftinim populističkim frazama i postupcima, niti se vlasništvo nad brodom može steći u kafićima. Školski brod Jadran ostat će u pravnoj i operativnoj sjeni sve dok Podgorica ne prihvati da se dostojanstvo jedne države ne mjeri zadržavanjem tuđe protupravno prisvojene imovine, nego poštivanjem međunarodnih ugovora i pravne stečevine.
Zašto se potpisi za „obranu“ jednog ratnog broda prikupljaju po ugostiteljskim objektima? Zato što su podgorički pravni i politički „eksperti“ vrlo dobro svjesni jedne neumoljive činjenice: „argumenti“ kojima opravdavaju držanje š/b Jadran u svom POSJEDU jednako su šuplji, kao i „argumenti“ kojima se ta otimačina opravdava.
U međunarodnom sukcesijskom pravu odluke se donose na temelju pravno valjanih dokaza, a ne na temelju broja prebrojanih potpisa uz kavu i rakiju. Peticija je izravno crnogorsko priznanje nemoći, pucanj u vlastitu nogu. Kada u rukama nemate niti jedan pravno valjani dokument koji bi dokazao da je Jadran ikada bio crnogorski – jer su mu luke baziranja oduvijek bile isključivo u Hrvatskoj, a posljednja u Lori u Splitu – gdje je bilo vojno-pomorsko učilište, onda vam ne preostaje ništa drugo osim peticije kojom bi gradili „narodni bedem“. To je prozirna manipulacija: pretvoriti oteti jedrenjak u „nacionalnu svetinju“, pa svaki diplomatski kompromis unaprijed proglasiti „nacionalnom izdajom“, koja će biti spriječena „spontanim događanjem naroda“!.
„Svi za naš Jadran“
Najnovija epizoda u režiji zastupnika Socijalističke narodne partije (SNP) Bogdana Božovića, koji poziva građane da u jednom podgoričkom kafiću preko puta Osnovnog suda potpisuju peticiju „Svi za naš Jadran“, nije ništa drugo nego tragikomičan pokušaj da se uličnim populizmom prebrišu međunarodno sukcesijsko i pomorsko pravo i čista vojnička logika.
To je prvorazredni politički paradoks i jeftini igrokaz za unutrašnju crnogorsku upotrebu, koji razotkriva svu nemoć i paniku podgoričke diplomacije. A pretvaranje sukcesijskog spora u poligon za sakupljanje unutrašnjopolitičkih bodova prvenstveno šteti i našteti će samoj Crnoj Gori.
Posebno je mučno gledati kako se u istom tom priopćenju Božović cinično dotiče 1991. godine, spominjući kako je prethodna vlast vodila „rat za mir“ i „igrala šah“, uz ležernu opasku da „ne bi ulazio u te detalje“. Upravo se u tim „detaljima“ krije bit cijele priče. Budući je Božović potpisivao peticiju u kafiću ovakve izjave nisu neobične. Bože moj, malo se popilo pa Božović olako poseže za velikim riječima o „agresiji na Hrvatsku“. Atmosfera je očito bila opuštenija nego što tema zaslužuje, pa je rezultat politički performans koji više podsjeća na kavansku raspravu nego na ozbiljan stav o bilateralnim odnosima.
Školski brod Jadran nije doplovio u Tivat kao dar ili plod nekakvog povijesnog prava. Odveden je iz Splita u Tivat 1990. godine na redoviti, planirani remont. I onda je, pod okriljem ratnog kaosa i agresije na Dubrovnik i Konavle, jednostavno zadržan. Drugim riječima – otet je!
Nazivati danas borbu za povrat te imovine „hrvatskim hirom“ ili „neprihvaćanjem aktualne crnogorske vlasti“ predviđenom za unutarnje dodvoravanje, najobičnija je zamjena teza. Hrvatska ne blokira crnogorska pregovaračka poglavlja zato što joj netko u Podgorici „nije po ukusu“, nego zato što pregovarački okvir Europske unije jasno i nedvosmisleno zahtijeva rješavanje otvorenih bilateralnih pitanja i poštivanje međunarodnog prava.
Tvrditi da je Jadran “crvena linija” i da “nema pregovora o državnoj imovini” predstavlja vrhunac licemjerja. O čijoj se „državnoj imovini“ ovdje uopće govori? Da li o onoj koja je do 1991. bazirala u Splitu, na hrvatskom teritoriju i akvatoriju i služila za obuku vojnih i civilnih pomoraca?
Š/b Jadran je jedrenjak bogate povijesti, ali u rukama aktualne političke garniture u Podgorici postao je samo talac jeftinog sakupljanja političkih bodova. Ako je to najbolja „obrana“ koju Crna Gora ima za svoje stavove pred Bruxellesom i Zagrebom, onda je ishod ovog sukcesijskog spora već odavno odlučen.
Crnogorsko povjerenstvo osnovano da ne pregovara
Crnogorska vlada osnovala je Komisiju za uređenje odnosa s RH, s posebnim fokusom na rješavanje pitanja š/b Jadran, za koji u službenom nazivu toga tijela stoji da je „kulturno-povijesni i vojni simbol Crne Gore“. Crnogorski ministar obrane Dragan Krapović na čelu je te Komisije. Kako je za sad najavljeno ova dva tijela trebala bi se sastati 9. listopada i to će biti prvi formalni sastanak u kojem dvije države ulaze u izravan institucionalni razgovor o statusu „Jadrana“.
Ali upravo formulacije ministra Krapovića izrečene prije neki dan za Televiziju Crne Gore (TVCG) otvaraju nekoliko pitanja koja su pravno i vojno-politički važnija od samog dogovora o sastanku. Najvažnija rečenica nije ona o sastanku, nego o nepromijenjenom stavu. Krapović vrlo jasno kaže da se njegov stav i stav crnogorske Vlade nije promijenio i da „kontinuitet stava“ ostaje neupitan. To znači da Crna Gora polazi od toga da je brod njezino legalno i legitimno vlasništvo. Krapović je takav stav javno zastupao i ranije, kada je govorio da o vlasništvu „nema pregovora“.
Svatko normalan bi postavio nekoliko pitanja: ako o vlasništvu nema pregovora, zašto se formira međudržavna komisija koja treba pronaći rješenje? Zbog čega Krapović uopće ide u Zagreb? O čemu će on razgovarati s hrvatskim povjerenstvom? Dolazi li i on u Zagreb samo popiti kavu i obaviti shoping? Očekuje li da mu i hrvatsko povjerenstvo potpiše peticiju „Svi za Jadran“? Zna li gospodin Krapović činjenicu da je institucija kojoj je brod prije rata pripadao, poslije Domovinskog rata nastavila kontinuitet školovanja vojnog kadra, ali bez š/b „Jadran“ kojeg su oni zadržali kako bi bio ljetna dekoracija na rivi u Tivtu? Zna li gospodin Krapović da se na toj instituciji u Splitu školuju danas i crnogorski časnici? Nije li prošle godine u Splitu upravo crnogorski kadet proglašen za najboljeg polaznika?
Budući je Crna Gora osnovala Komisiju kojom predsjedava ministar obrane, logično bi bilo da se s Hrvatskom razgovara o pitanju cjelokupne sukcesijske mase bivše JRM koja je ostala neriješena između dvije države. To bi trebao biti predmet ovog sastanka, a ne samo pronalaženju održivih rješenja koja neće ugroziti kontinuitet stava svih crnogorskih vlada do sada, pa tako i ove vlade, kada je u pitanju školski brod ‘Jadran’“ kako navodi Krapović.
Crnogorska tvrdnja da je š/b Jadran legalno i legitimno vlasništvo Crne Gore „pada u vodu“ jer crnogorska strana nije u stanju pokazati pravni slijed kojim je vlasništvo bivše jugoslavenske federativne države prešlo na današnju državu Crnu Goru. To nije pitanje političkog uvjerenja, nego valjane pravne argumentacije!
Krapović govori o „principima i pravilima“ suvremenih međunarodnih odnosa. Ako se poziva na međunarodna pravila, onda se u ozbiljnoj raspravi mora prije svega postaviti pitanje: Koji konkretni međunarodni ili međudržavni pravni instrument daje Crnoj Gori pravo vlasništva nad „Jadranom“?
ŠB „Jadran“ kao case study
Školski brod Jadran bio je brod savezne ratne mornarice, i činjenica je da se u trenutku raspada Jugoslavije nalazio na remontu u Tivtu, ali to samo po sebi ne daje odgovor na pitanje konačnog vlasništva. Crna Gora ne može smatrati da je brod njen jer se u vrijeme raspada države nalazio na njenom teritoriju. Onda se ista logika može primijeniti i na druge brodove i sredstva JRM-a koja su bila u Hrvatskoj, a tijekom povlačenja iz Hrvatske završila u Boki. Tu se, gospodine Krapoviću, š/b Jadran prestaje promatrati kao izolirani jedrenjak i postaje case study šireg pitanja sukcesije vojne imovine JNA/JRM-a.
Nakon raspada Jugoslavije nije nestala samo jedna politička tvorevina. Ostala je golema imovinska masa, a između 80 i 90 % te imovinske mase odnosilo se na vojnu imovinu. Jugoslavenska ratna mornarica nije bila privatna flota republika. Bila je dio saveznog vojnog sustava. Zato je kod svakog ozbiljnog pokušaja utvrđivanja njezine kasnije sudbine potrebno razlikovati najmanje dvije stvari: gdje je sredstvo prije rata baziralo i na temelju kojeg je akta promijenjen njegov pravni status.
To je posebno važno za sredstva koja su se tijekom raspada i povlačenja JRM-a našla izvan mjesta na kojem su ranije bila bazirana. Jer ako prihvatimo princip da je vlasnik automatski postao onaj tko je sredstvo fizički prisvojio i stavio pod svoju kontrolu, onda pitanje sukcesije postaje gotovo banalno. Tko je što protupravno prisvojio – njegovo je! Ali to bi, gospodo Crnogorci, bio vrlo jednostavan odgovor na vrlo složen problem, koji će po vas imati vrlo bolne konsekvence!
Morski Vuk/ Foto: HPMS, Ministarstvo odbrane CG
