Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) bila je jedna od najvećih i najsloženijih sastavnica Oružanih snaga SFRJ, s infrastrukturom raspoređenom duž gotovo cijele jadranske obale. Najveći dio njezinih operativnih kapaciteta bio je smješten u lukama baziranja i objektima na području Republike Hrvatske, dok je znatno manji dio bio raspoređen u Crnoj Gori.
Nakon neuspjeha pomorske blokade hrvatskih luka, gubitka ključnih uporišta na srednjem i sjevernom Jadranu te uspostave Hrvatske ratne mornarice (HRM), Komanda Vojnopomorske oblasti (VPO) bila je prisiljena na radikalne mjere. Rezultat je bila masovna, logistički zahtjevna i operativno kompleksna evakuacija flote, naoružanja, opreme i tehničkih sredstava iz hrvatskih garnizona prema teritoriju i akvatoriju Crne Gore.
Raspadom države započeo je proces njezina prostornog i organizacijskog razdvajanja. Glavnina operativnog sastava JRM-a povučena je prema Boki kotorskoj: borbeni brodovi, podmornice, desantna sredstva, pomoćna flota, naoružanje, oprema i druga materijalna sredstva.
Evakuacija nije obuhvaćala samo brodove – isprazniti je trebalo cjelokupnu materijalnu bazu JRM-a u Hrvatskoj. Vrlo mali broj, prvenstveno plovnih sredstava ostao je zatečen u hrvatskim remontnim zavodima, brodogradilištima i vojnim objektima kao posljedica blokada vojarni i borbenih djelovanja Hrvatske vojske.
Predmetni rezime sažima dosad objavljene članke na ovome portalu, u kojima sam analizirao razmještaj, veličinu i strukturu borbenog potencijala JRM-a prije raspada bivše države; logistički razmjer evakuacije JRM-a tijekom 1991-1992. (nadopunjen zatečenim stanjem nakon konačnog povlačenja krajem svibnja 1992. godine), te sam ukazao na neke ključne kontroverze koje i danas onemogućavaju provedbu sukcesije vojne imovine.
Svatko tko želi ostvariti detaljniji uvid u predmetnu materiju kroz do sada objavljene članke može to učiniti koristeći slijedeće linkove:
-
- Srpski admirali objavili dokaz! Knjiga koja Hrvate vodi do 2,5 milijarde dolara
- Na znanje svim „klasićima“ – “Jadran” nije pitanje jugoslavenstva nego sukcesije vojne imovine
- JRM 1989.: materijalna struktura borbene moći
- Velika Pljačka! Kako je JRM iz Hrvatske odvukla sve – od flote do ratnih zaliha
- Pljačka na Jadranu (2) : Kako je JNA “evakuacijom” ispraznila hrvatske vojne resurse
Struktura i materijalna osnovica borbenog potencijala JRM-a (1989. – 1990.)
Da bi se razumio razmjer imovine otuđene s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske i štete nanesene obrambenoj infrastrukturi Republike Hrvatske u nastajanju, potrebno je sagledati ukupnu materijalnu strukturu JRM-a uoči izbijanja ratnih sukoba krajem ljeta 1991. godine. JRM nije bila sastavljena samo od velike skupine brodova, već je nju sadržavao vrlo kompleksan operativno-tehnički sustav, sačinjen od:
flotnog sastava (preko 250 plovnih sredstava): operativnu okosnicu činile su četiri raketne fregate (VPBR), šest raketnih topovnjača (RTOP), 10 raketnih čamaca (RČ), 14 torpednih čamaca (TČ), pet dizel-električnih napadnih podmornica, šest malih diverzantskih podmornica, te niz minolovaca, desantnih, pomoćnih i školskih brodova;
protubrodskih i PZO raketnih sustava: protubrodski udar oslanjao se na preko 250 vođenih raketa (obitelji P-15, P-20, P-21, P-22) i 10 samohodnih obalnih lansera Rubež-E (SOPL). Protuzračna obrana obale i flote počivala je na više od 2.500 raketa Strela-2M te mornaričkim lanserima sustava Osa-M i Strela-10M;
podvodnog i minskog oružja: skladišni kapaciteti na otocima i obali sadržavali su preko 200 torpeda raznih namjena (53VA, SET-53, MK-44, APR-2E) te impresivan fond od gotovo 8.000 pomorskih mina (sidrene, akustičke i indukcijske);
obalnog topništva i OSOJ-a: sustav obalne obrane obuhvaćao je više od 250 oruđa (stacionarnih i mobilnih baterija kalibra 85 mm do 130 mm), raspoređenih po ključnim otocima (Vis, Lastovo, Korčula, Šolta, Brač) i obalnim pravcima, uz podršku više od 1.000 PZO topova. Pozadinsku osnovu činio je sustav OSOJ-a, uvezan automatiziranim zapovjedno-informacijskim sustavom Stina-Jadran, čije se operativno središte nalazilo u podzemnom objektu Žrnovnica kraj Splita.
Operativno-logistički aspekti evakuacije (1991. – 1992.)
Evakuacija JRM-a iz hrvatskih luka (Pula, Šibenik, Zadar, Split, Divulje, Ploče) te otoka Visa i Lastova izvedena je pod pritiskom hrvatskih snaga i u okviru dogovorenih rokova o povlačenju, ali s jasnom namjerom potpunog pražnjenja vojnih kapaciteta te namjernog fizičkog onesposobljavanja ili potpunog uništavanja svih materijalno-tehničkih sredstava naoružanja i vojne opreme (MTS NVO) koja se, iz bilo kojih razloga, nisu mogla izmjestiti izvan teritorija Republike Hrvatske.
Za masovno prebacivanje MTS NVO-a korištena je vojno-civilna kombinacija ratne flote JRM-a i zakupljene trgovačke mornarice. Prema dostupnim evidencijama iz knjige Ničiji heroji Jadranskog mora evakuacija se provodila s najmanje jedanaest civilnih domaćih i stranih brodova te najmanje petnaest vojnih brodova, a trajala je mjesecima. Najveći dio materijalne imovine evakuiran je od rujna do prosinca 1991. godine, a ostatak s Visa i Lastova evakuiran je do kraja svibnja 1992. godine.
Tijekom evakuacije korištenjem civilnih trgovačkih brodova evidentirano je najmanje 51.790 tona nedefiniranog tereta, uz 2.600 tona streljiva i MES-a te dodatnih 6.364 tone razne opreme. Osim toga, prevezen je vrlo velik broj pojedinačno evidentiranih sredstava: 1.421 teški kamion, 1.337 raznih vozila, 549 privatnih automobila, 40 tenkova, devet oklopnih transportera, 68 raketa/topova, dva radara, 56 haubica, osam diviziona topova kalibra 20–40 mm i 2.100 morskih mina, uz ostala vozila, opremu i 4.775 pripadnika pratećeg osoblja.
Tijekom evakuacije korištenjem vojne komponente (odvijala se paralelno s korištenjem civilne komponente), evakuirana su slijedeća MTS NVO-a:
artiljerija i PZO naoružanje: protuzrakoplovni topovi (PAT 20 mm, 40 mm Bofors, jednocijevni i trocijevni), topovi ZIS 76 mm, topovi 80 mm, haubice, minobacači 120 mm,
raketno i minsko-eksplozivno naoružanje: protubrodske rakete i raketni sustavi (BROM/Rubež), morske mine, velike količine artiljerijskog i pješačkog streljiva,
vozila i teška tehnika: sedam samohodnih oruđa, dva tenka, dva oklopna transportera, vojni i civilni kamioni, osobna vozila,
tehnička oprema i logistika: artiljerijski radari, mobilni agregati (30 kW), prijenosni agregati, spremnici za vodu (2500 l) i slično, te
ostala imovina: pokretnine i namještaj iz vojnih objekata i hotela, uredski materijal te osobne stvari i namještaj obitelji vojnih osoba.
Remorkeri PR-37 i PR-41 četiri su puta teglili desantne brodove natovarene s približno 300–400 tona streljiva i eksploziva po prijevozu, što predstavlja ukupno oko 1.200–1.600 tona. Isti su remorkeri iz Visa prema Tivtu teglili pet podmornica klase Una, a iz Lore prema Boki dva patrolna broda.
Vojnim putem evakuirane su i dvije velike dizalice, LDI-4 i LDI-18. Posebno je značajna druga operacija teglenja LDI-18, kada je iz mora podignuto (prethodno namjerno potopljenih!) 16 plovila – BMT-7, BMT-8, BMT-9, LTL-2, šest šajki, dva motorna čamca i četiri kutera – zajedno s teškim plutačnim sidrima, šest topova kalibra 130 mm i drugom opremom. Ukupna procijenjena masa tog izvučenog materijala iznosila je preko 350 tona.
Iz Lore je prema Boki dodatno izvučeno šest čeličnih cilindara za podizanje potopljenih brodova, ukupne mase 80 tona, dok su u jednoj od operacija prema Boki tegljeni i motorna barkasa BM-61 te motorni čamac ČM-34.
Iz 5. Vojnopomorskog sektora u Puli odvezeno je više od 90 posto materijalnih sredstava, i to morskim putem prema Boki kotorskoj i Baru. Ovdje se radilo o gotovo potpunom pražnjenju vojnih kapaciteta ovog sektora.
Iz 8. Vojnopomorskog sektora u Šibeniku nije se izvlačila samo pokretna borbena tehnika. Pražnjena su skladišta goriva i minsko – eksplozivnih sredstava. Za kopneni transport korišteno je više od 2.000 kamiona. Dio tereta išao je morskim putem prema Boki, pri čemu su za transport korišteni civilni i vojni brodovi.
Da bi razumjeli što je JRM ostavila iza sebe najbolji su primjeri za to garnizoni Vis i Lastovo. S otoka Visa i Lastova evakuirano je kompletno naoružanje i vojna oprema koja se tamo nalazila, zajedno s ostalim materijalnim sredstvima. Otoci su ostali bez svoje cjelokupne pokretne vojne imovine, a koja je bila desetljećima financirana novcem hrvatskih poreznih obveznika!
Iz Lore i Divulja povučeni su preostali brodovi flote, školski i pomoćni brodovi, lučki remorkeri, zrakoplovi i helikopteri, tenkovi, oklopna vozila, topništvo, motorna vozila, streljivo, radionička oprema i nastavna sredstva. Nakon evakuacije JRM-a, Centar visokih vojnih škola ostao je praktički opustošen, a kompletna oprema odnesena je u Boku.
Ovo je najbolji dokaz da se nije izvlačila samo borbena tehnika – vrlo proračunato i smišljeno onemogućavala se bilo kakva buduća sposobnost održavanja, obuke, spašavanja i tehničkog funkcioniranja Hrvatske ratne mornarice u nastajanju. JNA se silno trudila da onemogući temeljne funkcije obrazovanja novih, nužno potrebnih kadrova za veći broj slijedećih generacija Hrvatske vojske!
Danas, paradoksalno, Republika Hrvatska besplatno školuje kadrove za potrebe Ratne mornarice Vojske Crne Gore! Vojske koja je jedna od izravnih slijednica nekadašnje JNA, a koja je tri i pol desetljeća ranije besramno opustošila njezin teritorij i akvatorij!!! Vojske koja je iz Centra visokih vojnih škola u Lori odnijela sve što je mogla, a glavno sredstvo školovanja mornaričkog kadra, školski brod Jadran, zadržala u svom posjedu i danas ga, umjesto za potrebe školovanja, koristi kao atraktivnu turističku kulisu za vrijeme turističke sezone u Tivtu!
Što je ostalo, a što je odvezeno / opljačkano iz Republike Hrvatske
Zatečeno stanje materijalne imovine nakon povlačenja JRM-a u svibnju 1992. godine pokazuje izrazitu neravnotežu: manji dio materijalne imovine ostao je u Republici Hrvatskoj, dok je glavnina odvezena u Crnu Goru. Riječ je isključivo o fizičkoj bilanci nastaloj kao rezultat oružanih sukoba JRM-a i HRM-a, zarobljavanja tehnike u remontnom zavodu u Šibeniku te jednostranog odvoženja i evakuacije MTS NVO-a od strane JRM-a.
Podaci se temelje na knjizi Ničiji heroji Jadranskog mora. Budući se u knjizi navodi i nepokretna imovina koja se nalazila na teritoriju RH, ona nije uzeta u razmatranje stoga što ista nije predmet sukcesije. U nastavku teksta, obrađena su glavna plovna sredstva koja su bila u sastavu JRM-a – što je ostalo u Hrvatskoj, a što je odvezeno u Boku kotorsku.
Sredstva ostala na teritoriju Republike Hrvatske
Brodovi koji su ostali u posjedu Republike Hrvatske nisu HRM-u sporazumno, u dobroj vjeri i namjeri, predani od strane JRM-a, već su osvojeni borbenim djelovanjima HRM-a na prostoru Mornaričko-tehničkog remontnog zavoda (MTRZ) „Velimir Škorpik“ u Šibeniku i vojarne „Kuline“.
Brodovi koji su se nalazili u MTRZ-u bili su u različitim stupnjevima remonta, tako da nisu bili spremni za borbenu uporabu do kraja 1991. godine i bili su ograničene borbene vrijednosti. Radi se o slijedećim plovnim sredstvima (brodovima, podmornicama, pomoćnim brodovima):
· udarne pomorske snage: raketna topovnjača RTOP-402, raketni čamac RČ-310, torpedni čamac TČ-222, mala / diverzantska podmornica P-914,
· brodovi u gradnji: raketna topovnjača RTOP-421 (u Kraljevici), desantni brod minopolagač DBM-242 (u Splitu),
· granični (patrolni) brodovi: PČ-171, PČ-180, PČ-181 te PČ-176 (potopljen kod Brača i obnovljen u RB „Šibenik“),
· desantni brodovi i čamci: DTM-219, DSM-110 te sedam desantno-jurišnih čamaca (DJČ-601, DJČ-602, DJČ-603, DJČ-612, DJČ-613, DJČ-615, DJČ-624),
· minolovci: ML-151 „Vukov Klanac“ (nalazio se na remontu u Šibeniku, teško oštećen od strane zrakoplovstva JNA i nije ulazio u operativnu uporabu u HRM-u) i ML-141 (potopljen, kasnije izvađen i nije ulazio u operativnu uporabu),
· pomoćni brodovi i barkase: spasilac PS-12, vodonosac PT-71, hidrografski brod PH-33 „Andrija Mohorovičić“, tanker za gorivo PN-25 (raketiran od strane JNA u Šibeniku i nije ulazio u operativnu uporabu), lučki remorkeri LR-71 i LR-72, ronilačke barkase BRM-51, BRM-83, motorne barkase BM-64, BM-65, transportne barkase BMT-1, BMT-2, BMT-3 i BMT-4 i dva brza diverzantska čamca BDČ-85 i BDČ-86 (čamci nisu bili za uporabu).
Iz popisa je vidljivo da je u RH ostalo 30-tak brodova, relativno skromne borbene moći. Hrvatska snaga na moru u jesen 1991. godine nije mogla proizaći iz dijela osvojene flote. Brodovi nositelji raketnog oružja (RTOP i RČ) nisu imali protubrodske rakete koje su već ranije odvezene u Boku kotorsku. Upravo iz tog razloga, pomorska strategija Hrvatske u jesen 1991. godine nije se ni temeljila na pariranju JRM-u u klasičnim pomorskim bitkama, već na uspostavi učinkovitog sustava obalne obrane, kontroli međuotočnih prolaza i preuzimanju ključnih remontnih zavoda i brodogradilišta (MTRZ-a „Velimir Škorpik“ u Šibeniku te Brodogradilišta „Split“).
Protupravno otuđena plovna sredstva koja su završila u Crnoj Gori / Boki kotorskoj
Glavnina operativne flote JRM-a evakuirana je u Boku kotorsku. Prema javno iskazanom priznanju srpskog kontraadmirala Boška Antića, ondje je završilo više od 150 većih i značajnijih plovnih sredstava. Admiral Antić navodi da ovom broju plovnih sredstava treba dodati nekoliko desetina čamaca, jedrilica i manjih pomoćnih brodova. Dakle, radi se o 200-tinjak plovnih sredstva (brodova, podmornica, pomoćnih, školskih, hidrografskih i ostalih brodova), protupravno otuđenih iz akvatorija Republike Hrvatske, poput:
četiri velika patrolna broda (VPBR): VPBR-31 „Split“ (preimenovan u „Beograd“), VPBR-32 „Koper“ („Podgorica“), VPBR-33 „Kotor“ i VPBR-34 „Pula“ („Novi Sad“);
· šest raketnih topovnjača (RTOP): RTOP-401, RTOP-403, RTOP-404, RTOP-405 i RTOP-406;
· devet raketnih čamaca (RČ): RČ-301, 302, 303, 304, 305, 306, 307, 308 i 309 (većina ih je kasnije, tijekom 1990-ih, rashodovana);
· 13 torpednih čamaca (TČ): TČ-211, 212, 213, 214, 215, 216, 217, 218, 219, 220, 221, 223 i 224 (svi su rashodovani u razdoblju od 1990. do 1992.);
· 10 podmornica: pet velikih podmornica (P-821 „Heroj“, P-822 „Junak“, P-823 „Uskok“, P-831 „Sava“ i P-832 „Drava“) i pet malih podmornica (P-911 „Tisa“, P-912 „Una“, P-913 „Zeta“, P-915 „Kupa“ i P-916 „Vardar“);
· četiri desantna broda: DBM-241 „Krk“, DTM-221, DTM-229, DSM-514;
· 20 desantno-jurišnih čamaca (DJČ);
· 14 patrolnih čamaca: PČ-132, PČ-133, PČ-134, PČ-135, PČ-136, PČ-137, PČ-140, PČ-172 „Pohorje“, PČ-173 „Pokrivnik“, PČ-174 „Učka“, PČ-175 „Grmeč“, PČ-177 „Fruška Gora“, PČ-178 „Kosmaj“, PČ-179 „Zelengora“;
· dva patrolna broda: PBR-551 „Mornar“ i PBR-552 „Borac“;
· sedam minolovaca i lovaca mina: LM-152 „Podgora“, LM-153 „Blitvenica“, LM-161, ML-142, ML-143, ML-144 i ML-117;
· dva školska i dva reprezentativna broda: školski brod „Jadran“, školski brod „Galeb“ te motorne jahte „Jadranka“ i „Primorka“;
· mnoštvo logističkih i pomoćnih brodova: dva ronilačka broda (PB-34, PB-201); tri pomoćna transportna / oružari (PO-91, PO-92, PO-93); dva vodonosca (PV-17, PT-72); dva pomoćna broda za naftu (PN-26 i PN-27); četiri pučinska remorkera (PR-37, PR-38, PR-39, PR-41); 11 lučkih remorkera (LR-28, LR-66, LR-67, LR-68, LR-69, LR-72, LR-73, LR-74, LR-75, LR-77, LR-78,); 11 barkasa motornih ronilačkih (BRM-31, BRM-41, BRM-43, BRM-52, BRM-53, BRM-58, BRM-81, BRM-84, BRM-85, BRM-87, BRM-88); četiri brza diverzantska čamca (BDČ-81, BDČ-82, BDČ-83, BDČ-84); tri peniše nafte (PŠN-35, PŠN-52, PŠN-66); tri barkase hidrografske (BH-1, BH-2 i BH-12); sedam barkasa navigacijskih (BN-61, BN-63, BN-66, BN-67, BN-68, BN-69, BN-70); dvije lučke dizalice (LDI-18 i LD-4), te dva plovna doka (DOK-4 i DOK-5).
Nakon evakuacije JRM-a iz Hrvatske, glavnina udarne flote i najvrjednijih pokretnih resursa našla se u Boki kotorskoj. To odgovara broju plovnih sredstava koji sam ranije navodio u članku koji govori o materijalnoj strukturi VPO-a.
Povlačenjem u Boku kotorsku, novonastala Ratna mornarica Savezne Republike Jugoslavije (RM SRJ) stvorila je lažnu sliku moći. Bez hrvatskih brodogradilišta oteta hrvatska Flota ubrzo je doživjela logistički i remontni slom jer Boka kotorska nije imala niti kapacitet, niti tehnološke mogućnosti održavanja tako složenih sustava. Zato je uslijedio prisilni masovni otpis i tenderska rasprodaja. RM SRJ je uslijed nemogućnosti održavanja već 1991. i 1992. morala otpisati gotovo sve torpedne čamce (TČ-211 do TČ-224) te dio raketnih čamaca (RČ-301, 302, 303, 309).
Tijekom 1990-ih isti je proces zahvatio i podmorničku flotilu koja je ubrzo postala potpuno neoperativna i u konačnici izrezana u staro željezo, ili poklonjena vojnim muzejima u Sloveniji i Srbiji kako bi svjedočila nadolazećim pokoljenjima o njihovoj slavnoj podmorničkoj prošlosti! Tijekom daljnjih godina, nastavio se nepovratno započeti proces otpisa i preprodaje brodova flote do njihovog konačnog uništenja. Toliko o crnogorskoj slavnoj pomorskoj i pomoračkoj tradiciji!!!
Što potvrđuju podaci iz knjige “Ničiji heroji Jadranskog mora”
Podaci iz knjige Ničiji heroji Jadranskog mora jedan su od ključnih dokaza hrvatskih sukcesijskih potraživanja. Iznijeti podaci potvrđuju sve međunarodno-pravne, povijesne i političke činjenice na kojima počiva hrvatski zahtjev za financijsko obeštećenje po osnovi protupravno otete diobene mase vojne imovine na koju pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska. A činjenice su slijedeće:
· daleko najveći dio diobene mase MTS NVO-a JNA / JRM-a s teritorija i akvatorija pod nadležnošću VPO-a (od Savudrije do Bojane) bio je lociran / baziran na teritoriju i akvatoriju Republike Hrvatske (preko 90 %),
· najveći dio diobene mase JNA / JRM-a (oko 87 %) fizički je izvučen iz Republike Hrvatske tijekom povlačenja / evakuacije 1991. – 1992. godine te prebačen na teritorij i akvatorij Crne Gore, odnosno teritorij Srbije. Radi se o pokretnoj vojnoj imovini procijenjene vrijednosti preko 2,5 milijarde US dolara, koja je nasilno oduzeta Republici Hrvatskoj, a na koju pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska,
· u travnju 1992. godine, raspadom SFRJ, Srbija i Crna Gora formirale su Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ). Sva pokretna vojna imovina koja je „zatečena“ na teritoriju SRJ, a bez obzira na okolnosti i način stjecanja iste, protupravno je proglašena državnom imovinom SRJ,
· u veljači 2003. godine SRJ je transformirana u Državnu zajednicu Srbije i Crne Gore (DZSCG),
· nakon razdruživanja DZSCG (lipanj 2006.) na Srbiju i Crnu Goru, iste su sporazumno, bez znanja i odobrenja drugih država slijednica, podijelile diobenu masu vojne imovine protupravno „zatečenu“ na njihovom teritoriju, a na koju su pravo vlasništva polagale druge države slijednice,
· tako je Crna Gora došla u protupravni posjed velikog dijela pokretne vojne imovine bivše države koja se u lipnju 2006. godine „zatekla“ na njenom teritoriju i akvatoriju, a koja je prethodno protupravno otuđena s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske,
· dakle, prvo su 1991./1992. godine Srbija i Crna Gora, uz pomoć JNA, došle u protupravni posjed daleko najvećeg i najvrjednijeg dijela diobene mase bivše JNA, a potom su 2006. godine provele razdiobu tako stečene imovine po međunarodno nepriznatom principu „teritorijalne zatečenosti“ pokretne vojne imovine na dan razdruživanja DZSCG (lipanj 2006.),
· pojednostavljeno rečeno, Srbija i Crna Gora nisu se „zamarale“ sa zaključcima Badinterove komisije i međunarodno priznatim principima razdiobe imovine, već su: prvo, prisvojile imovinu drugih država slijednica, a potom tako „zatečenu“ imovinu međusobno podijelile!
Sve gore navedeno, na izravan način, potvrđuje i jedan od autora knjige Ničiji heroji Jadranskog mora kontraadmiral Vojske Jugoslavije Boško Antić, jedan od aktivnih sudionika „razdruživanja“ po „srpsko-crnogorskom modelu“. Na crnogorsku žalost tvrdnje autora navedene knjige, javno prezentirane s dozom sjete i neskrivenim ponosom na „dobro obavljeni posao“, Crna Gora danas – ne može osporiti!
Kontraadmiral Antić, jedan od najbolje obavještenih visokih oficira JRM-a / Vojske Jugoslavije izravno i nedvosmisleno potvrđuje da je ogromna i vrlo vrijedna vojna imovina izvučena iz Hrvatske, a ne “zatečena” u Crnoj Gori!!! To ruši jedini argument Crne Gore! Crna Gora nije preuzela “svoju” imovinu od DZSCG, nego je preuzela savezni inventar država prethodnica, koje su protupravno prisvojile veliki dio tog inventara s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske, kao jedne od država slijednica bivše SFRJ!
Neosporna je činjenica da je JRM bila infrastrukturno, operativno i logistički smještena u Hrvatskoj te da je Hrvatska bila primarni teritorij na kojem se imovina nalazila na dan proglašenja hrvatske samostalnosti i neovisnosti.
I sve dok je Republika Hrvatska, u skladu s odredbama članka 4. Aneksa „A“ Ugovora o pitanjima sukcesije „zainteresirana država slijednica“ za financijsko obeštećenje za protupravno otetu vojnu imovinu Crna Gora ima samo dva rješenja:
a) kao i do sada – ignorirati opravdane i utemeljene hrvatske zahtjeve, te, posljedično, nastaviti „gledati“ sa svojih brda prema Europskoj uniji, kao što su preci današnjih Crnogoraca sve do Berlinskog kongresa 1878. godine gledali na Jadransko more, ili
b) politički odgovorno i razumno, snagom pravnih argumenata, „sjesti za stol“ s Hrvatima i riješiti na obostrano prihvatljiv i politički odgovoran način otvorena sukcesijska i sva druga pitanja.
Trenutni crnogorski pokušaj da s hrvatskom stranom razgovara „samo“ o vlasništvu nad školskim brodom Jadran nikada neće proći! Crna Gora ne može osporiti da je na protupravni način došla u posjed prethodno protupravno stečene imovine država prethodnica: DZSCG, odnosno SRJ! Pri tome, š/b Jadran samo je jedna sitna diobena stavka u ogromnoj diobenoj masi JNA / JRM-a koju potražuje Republika Hrvatska, a koja iznosi preko 2,5 milijarde US dolara!
Zašto Crna Gora oteže sa sukcesijom?
U crnogorskoj javnosti pitanje š/b Jadran već godinama služi kao jeftina politička kulisa. Jedni ga proglašavaju „simbolom pomorske tradicije“, drugi „živim dokazom suvereniteta“, treći „svetinjom“. Ali iza te magle stoji nešto mnogo ozbiljnije: sukcesija vojne imovine SFRJ, financijski najteži i politički najosjetljiviji neriješeni pravni spor na prostoru bivše države.
Ono što političari u Crnoj Gori izbjegavaju reći, rekao je crnogorski admiral u mirovini Dragan Samardžić. U svojem članku Pitanje sukcesije vojne imovine previše je složeno da bismo se njime bavili paušalno (Vijesti, 1. 2. 2024.) daje svoj komentar i upozorenje. Samardžić otvoreno kaže: Ako Crna Gora otvori pitanje Jadrana pred međunarodnom arbitražom, Hrvatska će otvoriti pitanje cjelokupne vojne imovine JRM-a. A to znači povrat imovine JRM-a koja se nalazila na teritoriju RH ili financijsku naknadu procijenjenu na više od dvije milijarde dolara. Samardžić ne okoliša već upozorava i dalje navodi: Crna Gora bi se mogla naći pred krupnim potraživanjem. To je jedan od razloga zašto Crna Gora oteže sa sukcesijom jer zna da bi otvoreni postupak bio politički i financijski razoran.
Godinama se u Crnoj Gori „papagajski“ uporno ponavlja isti argument o „teritorijalnoj zatečenosti“ po kojem bi ta imovina trebala pripasti njima, pa između ostalog i š/b „Jadran“. „Jadran je naš jer je 15. oktobra 1991. bio u Tivtu.“ Admiral Samardžić taj argument demantira i kaže: Prilog A, članak 3 ne vrijedi za vojnu imovinu, Vojna imovina je u članku 4 i mora se rješavati posebnim aranžmanima i Hrvatska ima pravo tražiti sve što je izvučeno iz njezina teritorija. Zatim dodaje ključnu rečenicu: Srećom, argument crnogorskih zvaničnika je pogrešan. Na kraju dodaje ono što u Podgorici nitko ne želi izgovoriti: Ako je taj argument ispravan – Hrvatska bi mogla tražiti povrat cjelokupne imovine JRM-a. Drugim riječima, Samardžić potvrđuje da Crna Gora koristi pravno nepostojeći argument i time sama sebe uvodi u velike probleme.
Nadalje, Samardžić izgovara i potvrđuje možda najvažniju rečenicu: Na teritoriji RH bilo je oko 85 % brodova JRM i ogromna količina materijalnih sredstava… koji su kasnije izmješteni u Crnu Goru. Crnogorski admiral Samardžić ovdje potvrđuje isto ono što je napisao srpski kontraadmiral Antić u knjizi Ničiji heroji Jadranskog mora. Ova dva srpsko-crnogorska admirala potvrđuju ono što hrvatska strana tvrdi već 30 godina, a što srpsko-crnogorska politika uporno prešućuje.
Admiral Samardžić navodi i to da je Hrvatska 2003. godine formirala Savjet za sukcesiju vojne imovine – 22 ekspertne grupe koje su napravile kompletan bilans i procjenu diobene mase koja iznosi 70 mlrd USD – hrvatski zahtjev je oko 10 mlrd USD – dio koji se odnosi na Crnu Goru preko dvije mlrd USD. Pa dalje kaže: Hrvatska je dva puta organizovala sastanak… ostale države se nisu odazvale. Iz tog se jasno izvlači zaključak da je Crna Gora svjesno izbjegavala pregovore. Zašto? Jer zna da bi otvoreni postupak razotkrio razmjere imovine koju je preuzela i razmjere financijske odgovornosti koju nosi.
Samardžić na kraju zaključuje: Crna Gora je u najnepovoljnijem položaju… i najmanje joj odgovara međunarodna arbitraža. Pitanje sukcesije je previše složeno da bi se njime bavili paušalno.
Drugim riječima: Crna Gora ušla je u sukob koji ne može dobiti – preuzela je najviše pokretne imovine JRM-a – koristila je nepostojeći pravni princip – rasprodala je najveći dio tuđe imovine – ignorirala je brojne hrvatske pozive na pregovore – značajno je narušila odnose s Hrvatskom – ušla je u političku avanturu oko š/b Jadran i riskira blokadu EU puta.
Samardžić je jedini crnogorski admiral koji govori istinu koja je teška za Podgoricu. Njegov članak i izvori iz knjige Ničiji heroji Jadranskog mora spadaju među najjače dokaze u korist hrvatske pozicije. Ne zbog toga što su oni svjesno išli poduprijet hrvatski stav, već što rekonstrukciju materijalnog rezultata raspada JRM-a ispravno tumače i prikazuju. Njihove tvrdnje potvrđuju sve ono što su hrvatski ekspertni timovi već davno prije toga napravili.
Zatečeno stanje vojne imovine nakon evakuacije JRM-a i danas čini osnovu zahtjeva Republike Hrvatske u procesu sukcesije vojne imovine, napose u odnosima s Crnom Gorom. Ukupna procjena otuđene vojne imovine, računajući samo vrijednost flotnih sastava, oružnih sustava i skladišnih zaliha prenesenih na područje Crne Gore, premašuje 2,5 milijarde američkih dolara (pri čemu sama vrijednost otetih plovila iznosi oko 1,3 milijarde USD).
Crnogorska strana nerijetko pokušava legalizirati vlasništvo nad zatečenom flotom (uključujući š/b Jadran) pozivajući se na pravni princip zatečenog stanja na dan razdruživanja DZSCG 2006. godine, odnosno na opće odredbe Bečkog sporazuma o sukcesiji iz 2001. godine. Međutim, ozbiljna vojno-pravna analiza ukazuje na ključnu pravnu pogrešku takvog tumačenja.
Budući je JRM protupravno (neovlašteno i nasilno) izmjestila oko 90 % flote s teritorija Republike Hrvatske, Hrvatska bi imala potpunu pravnu osnovu za odštetni zahtjev za svu prinudno otuđenu flotu. Nikakvi unilateralni akti o “teritorijalnoj zatečenosti” iz 2003. ili 2006. godine ne mogu poništiti činjenicu da pokretna vojna imovina JRM-a nikada nije podijeljena u skladu s Bečkim sporazumom o pitanjima sukcesije.
Crna Gora protupravno je preuzela glavninu MTS NVO-a JRM-a i sada izbjegava proces koji bi razotkrio razmjere te imovinske pljačke i otvorio financijske zahtjeve od preko 2,5 mlrd dolara. Sukcesija JRM-a nije pitanje jednog školskog jedrenjaka, nego pitanje istine – a istina je da je Crna Gora preuzela glavninu JRM-a i sada bježi od pravnog procesa koji ne može dobiti.
Hrvatska ima čvrste argumente koji joj omogućuju da kroz diplomaciju i uvjetovanje Crne Gore na putu ka EU zaštiti svoje financijske i povijesno-interesne zahtjeve. A što ovih dana radi Crna Gora? Grozničavo potpisuje bezvrijedne peticije građana koje, u pravnom pogledu, slobodno može „okačiti mačku o rep“!
Morski vuk/Foto: JRM /arhiv
