Evakuacija / povlačenje / izvlačenje / dislokacija samo su naizgled sinonimi za protupravno otimanje materijalno-tehničkih sredstava naoružanja i vojne opreme (MTS NVO) s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske, koje je provedeno od strane JNA/JRM-a od jeseni 1991. do kraja svibnja 1992. godine.
Pojednostavljeno, bio je to proces sustavnog pražnjenja vojnih resursa koji su se nalazili pod zapovijedanjem VPO-a. Zbog izrazite hrvatske inferiornosti u međunarodno-političkom (nepriznata država) i vojnom pogledu (embargo na uvoz naoružanja i vojne opreme) pregovarači JNA postizali su maksimalističke ciljeve, narodski rečeno – držeći „nož pod hrvatskim vratom“!.
Upravo stoga, od strane JNA niti jedan komad borbene tehnike nije, mirnim putem, zapisnički i u neoštećenom stanju predan hrvatskoj strani! Sve što je hrvatska strana od borbene tehnike stekla u takovim izrazito nepovoljnim geopolitičkim i vojnim okolnostima, nije stečeno sporazumno, za pregovaračkim stolom, nego je plaćeno krvlju na bojnom polju!
Srećom, sve što se na teritoriju i akvatoriju Republike Hrvatske događalo u kasnu jesen i zimu 1991./1992. godine odlično je dokumentirano s najmanje tri strane: hrvatske (razna tijela državne vlasti i uprave, razna javna glasila); srpske (isti ili slični subjekti kao i s hrvatske strane) te međunarodne zajednice (visoki pregovarači EZ-a i UN-a te promatrački timovi EZ-a / popularni „sladoledari“).Tijela vlasti i državne uprave angažirana s hrvatske strane za pregovaranje o povlačenju JNA/JRM-a s teritorija i akvatorija RH bila su razne pregovaračke komisije Vlade RH, predstavnici MORH-a i MUP-a.
Također, sve su precizno bilježili brojni hrvatski mediji (tiskovni te Hrvatska radio televizija koja je svakodnevno izvještavala hrvatsku i svjetsku javnost i u čijoj arhivi su ostali sačuvani dragocjeni filmski zapisi o tom vremenu).
Svaki zapisnik o preseljenju neke komande, jedinice ili ustanove JNA/JRM-a izvan teritorija RH bio je supotpisan od tri strane: hrvatske, JNA (srpsko-crnogorske) te međunarodne zajednice. Zapisnici su bili vrlo detaljni; primjerice: za svaki kamion ili oklopno-mehanizirano vozilo zapisnički je konstatirano slijedeće: datum preseljenja; pravac preseljenja i konačno odredište; ime, prezime i čin zapovjednika cijelog konvoja; ime i prezime svakog vozača kamiona ili borbenog vozila; podaci o vozilu: tip vozila, broj motora i šasije vozila te niz drugih parametara.
Napominjemo da je svaki takav zapisnik bio supotpisan od strane ovlaštenih predstavnika međunarodne zajednice iz promatračkih timova EZ-a. Zapisnici su izrađivani u tri primjerka i svaka strana: JNA, hrvatska i međunarodna, dobila je svoj primjerak zapisnika.
Dakle, slobodno se može konstatirati da je cjelokupni proces povlačenja JNA/JRM-a iz Hrvatske bio vrlo dobro dokumentiran te da i danas (na tri spomenute strane) postoji mnoštvo originalnog arhivskog gradiva na temelju kojeg Republika Hrvatska podastire opravdane zahtjeve za financijsko obeštećenje za protupravno otetu vojnu imovinu.
Prevoženje unajmljenim civilnim brodovima
Kao najmanje očekivana potvrda ispravnosti i točnosti hrvatskih zahtjeva u jesen 2024. godine, „iz pera“ umirovljenih visokih oficira, generala i admirala JNA/JRM-a, stigla je detaljno elaborirana potvrda svih hrvatskih zahtjeva, doslovno, kao „mana s neba“! Paradoksalno, za to su se pobrinuli upravo oni koji su, u kasnu jesen i zimu 1991./1992., provodili otimačinu MTS NVO-a s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske. Naime, u dvotomnoj knjizi Ničiji heroji Jadranskog mora, ekipa umirovljenih visokih oficira, generala i admirala JNA/JRM-a, željna dodatne slave, do u detalje je opisala provedenu pljačku vojne imovine na teritoriju Vojnopomorske oblasti, a na koju pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska.
U navedenoj knjizi postoji i posebno poglavlje pod nazivom „Grupa za spašavanje i evakuaciju Ratne mornarice 1991. godine“. Autor ovog poglavlja navodi brodove za prijevoz, njihove rute, broj izvršenih prijevoza i vrstu prevezenog tereta. U transport ogromne vojne imovine, iz sukcesijske mase koja je trebala pripasti Republici Hrvatskoj, pored vojnih brodova bili su uključeni i civilni trgovački brodovi. Bez njih bi „evakuaciju“ bilo praktično nemoguće provesti u zadanim rokovima, jer JRM nije raspolagala s dovoljno vlastitih brodova većih kapaciteta prijevoza.
Sama činjenica da se provedena operacija u navedenoj knjizi naziva „evakuacijom“ važna je za razumijevanje njezina karaktera. Ne radi se samo o povlačenju ratnih brodova iz luka koje više nisu bile sigurne ili dostupne. Radilo se o pokušaju da se iz prostora koji se napušta izvuče što je moguće više plovila, vojne tehnike, naoružanja, streljiva, opreme i drugog materijala te da se ta sredstva dislociraju na područje koje je ostalo pod kontrolom JRM-a. Stoga je navedena knjiga vrlo dobar pokazatelj fizičkog kretanja vojne imovine i potvrđuje brodove koji su sudjelovali u transportu, količinu tehnike navedene kao teret i daje pravac njenog kretanja prema crnogorskim lukama.
Kako je to izgledalo na moru
Operacija „evakuacije“ odlikovala se dvojnom strategijom: masovnom logističkom „evakuacijom“ teške tehnike i NVO-a civilnim brodovima te izvlačenjem strateškog naoružanja putem ratne flote iz manjih luka. Dok je civilna flota služila kao logistički most za masovnu „evakuaciju“, transportni brodovi JRM-a proveli su precizno razoružavanje hrvatskih otoka.
„Evakuacija“ nije imala jednu rutu, ali je imala samo jedno odredište – Crnu Goru! Uglavnom, rute su bile: sjeverni Jadran – Boka – Bar te Pula – Šibenik – Split – Tivat – Bar. Ovo je i logično jer se nije prevozio jedan teret jednim brodom, nego sve ono što se moglo izvući iz određene luke. Sve ono što se nije moglo izvući sustavno je uništavano na kopnu u skladu s preciznom Naredbom načelnika Generalštaba JNA general-pukovnika Blagoja Adžića iz listopada 1991. godine, ili je bacano u morske dubine.
Za takvu operaciju „evakuacije“ trebalo je imati brodove različitih veličina i namjena. JNA se nije oslanjala samo na vlastite kapacitete (koji su ionako bili nedovoljni za ovakve transporte), već je masovno koristila domaće i strane civilne brodove: U evidenciji se pojavljuje 11 civilnih domaćih i stranih brodova (Venus, Maria S, Sveti Stefan, Alba, Kolašin, Frauke, Citta di Luna, Harmony, Atlantic Trader, Sol Phryne i Balkanija). Raspon nosivosti ovih brodova je ogroman – od malih Ro-Ro brodova poput Svetog Stefana (450 t) do giganta poput Kolašina (16.200 t). To ukazuje na činjenicu da su manji brodovi služili za brze, učestale transporte iz plićih luka, dok su veliki brodovi služili za strateško pražnjenje velikih skladišta. Prema podacima iz navedene knjige evidentirano je najmanje 80 prevoženja prema Boki kotorskoj s angažiranim civilnim brodovima.
Na temelju prezentiranih podataka, dolazimo do detaljno opisnih pregleda po svakom pojedinom brodu (broj prevoženja, ruta, podrijetlo/nosivost te popis prevezenog tereta i osoblja).
MARIA S: Strano podrijetlo, Ro-Ro brod nosivosti 3.040 t. Ukupno je izvršio četiri prevoženja na ruti Sjeverni Jadran – Šibenik – Boka – Bar). Prevozio je teret i osoblje (162 teška kamiona, ostalih vozila 884, 83 privatna automobila, 545 pripadnika pratećeg osoblja, 21 top od 130-155 mm i nedefiniranog tereta 3.500 tona).
CIATA DI LUNA: Strano podrijetlo, nosivosti 6.100 t. Ukupno je izvršio tri prevoženja. Nema specifične rute prevoženja, a prema hrvatskim podacima prevozio je i opremu iz Pule. Prevozio je teret i osoblje (316 teških kamiona, 53 razna vozila, 10 kuhinja, 68 privatnih automobila, dva autobusa, 45 agregata, 600 tona razne opreme, 670 pripadnika pratećeg osoblja i nedefiniranog tereta 800 tona).
HARMONY: Strano podrijetlo, nosivosti 9.000 t. Ukupno je izvršio dva prevoženja. Nema specifične rute prevoženja, a prema hrvatskim podacima prevozio je opremu i iz Lore. Prevozio je teret i osoblje (221 teški kamion, 11 raznih vozila, pet tenkova, 17 raketa/topova, 4.000 tona razne opreme, 270 pripadnika pratećeg osoblja).
VENUS: Strano podrijetlo, Ro-Ro brod nosivosti 2.856 t. Ukupno je izvršio 10 prevoženja od toga četiri na ruti Sjeverni Jadran – Boka – Bar, a prema hrvatskim podacima prevozio je opremu i iz luke Lora. Prevozio je teret i osoblje (24 teška kamiona, 220 raznih vozila, 61 privatni automobil, 20 raketa/topova, 54 tone razne opreme, 600 pripadnika pratećeg osoblja i nedefiniranog tereta 5.440 tona).
ALBA: Podrijetlo Crna Gora – Jugoslavija, Ro-Ro brod nosivosti 2.000 t. Ukupno je izvršio šest prevoženja od toga na ruti Sjeverni Jadran – Šibenik – Lora – Ploče – Boka – Bar. Prevezeni teret i osoblje (teški kamioni, streljivo i MES, razna oprema, 2.100 morskih mina, 8 diviziona topova 20-40mm, 80 pripadnika pratećeg osoblja, 835 putnika i nedefiniranog tereta 18.000 tona).
KOLAŠIN: Podrijetlo Crna Gora – Jugoslavija, nosivosti 16.200 t. Ukupno je izvršio jedno prevoženje. Nema specifične rute prevoženja ni pojedinačnih prevezenih stavki. Ukupna masa prevezenog tereta iznosi najmanje 4.500 tona.
FRAUKE: Strano podrijetlo, nosivosti 4.150 t. Ukupno je izvršio 10 prevoženja. Nema specifične rute prevoženja, a prema hrvatskim podacima prevozio je i opremu iz Šibenika. Prevezeni teret i osoblje (698 teških kamiona, 169 raznih vozila, 22 kuhinje, 19 specijalnih kontejnera, 337 privatnih automobila, 11 tenkova, 10 raketa/topova, 56 haubica, 400 tona streljiva i MES-a, 1.710 tona razne opreme, 46 trailera, 11 autobusa, dva radara, osam agregata, šest čamaca, 284 pripadnika pratećeg osoblja i nedefiniranog tereta 1.800 tona).
ATLANTIC TRADER: Strano podrijetlo, nosivosti 3.700 t. Ukupno je izvršio jedno prevoženje. Specifična ruta nije navedena, kao ni raščlamba pojedinačnih stavki tereta. Prema hrvatskim podacima brod je prevozio i opremu iz Šibenika. Ukupna masa prevezenog tereta iznosi najmanje 1.100 tona.
BALKANIJA: Podrijetlo Hrvatska, Ro-Ro brod nosivosti 980 t. Ukupno je izvršio 17 prevoženja. Specifična ruta nije navedena, kao ni količine raščlanjenih stavki tereta. Prema hrvatskim podacima brod je, između ostalog, prevozio opremu iz Lore i Divulja. Prevezeni teret činili su: teški kamioni, tenkovi, rakete/topovi, streljivo i MES te nedefiniranog tereta 5.950 tona.
SOL PHRYNE: Strano podrijetlo, Ro-Ro brod nosivosti 4.200 t. Ukupno je izvršio jedno uspješno prevoženje na ruti Sjeverni Jadran – Boka – Bar. Prevozio je streljivo i MES – 2.200 tona te nedefinirani teret – 1.100 tona. Međutim, pri drugom prevoženju streljiva i MES-a brod je potonuo uslijed požara i eksplozije nedaleko od otoka Visa.
SVETI STEFAN: Podrijetlo Crna Gora – Jugoslavija, Ro-Ro brod nosivosti 450 t. Ukupno je izvršio 24 prevoženja od toga 11 na ruti Sjeverni Jadran – Boka – Bar. Prema hrvatskim podacima prevozio je teret i opremu iz Lore. Prevezeni teret i osoblje – 24 tenka, 9 oklopnih transportera, 2.326 pripadnika pratećeg osoblja te nedefiniranog tereta najmanje 9.600 tona.
Izračun ukupnog prevezenog tereta civilnim brodovima
Civilnim trgovačkim brodovima tijekom izvlačenja JRM evidentirano je najmanje 51.790 tona nedefiniranog tereta, uz 2.600 tona streljiva i MES-a te dodatnih 6.364 tone razne opreme. Osim toga, prevezen je vrlo velik broj pojedinačno evidentiranih sredstava: 1.421 teški kamion, 1.337 raznih vozila, 549 privatnih automobila, 40 tenkova, 9 oklopnih transportera, 68 raketa/topova, 2 radara, 56 haubica, osam diviziona topova kalibra 20–40 mm i 2.100 morskih mina, uz ostala vozila, opremu i 4.775 pripadnika pratećeg osoblja.
Prevoženje brodovima JRM-a
Brodovi JRM-a bili su nositelji izvlačenja najosjetljivijeg arsenala i strateških resursa iz: Pule, Šibenika, Lore, Divulja, otoka Visa, Lastova, Korčule i Lošinja. Brodovi nisu samo povlačili vojsku; oni su bili sredstvo kojim je provedena sustavna evakuacija MTS NVO-a (od oruđa, oružja, streljiva i opreme), kulturocid (izvlačenje amfora s poznatih podmorskih lokaliteta) i ekocid (bacanje ogromnih količina municije u more), ostavljajući za sobom pustoš pod zaštitom VPBR-ova i zrakoplovstva.
Brodovi koje je JRM koristila u evakuaciji su pomoćni oružari (PO-91, PO-92, PO-93), koji su bili nositelji najvećeg dijela evakuacije teškog naoružanja, streljiva i opreme. Pored njih korišten je desantni brod – minopolagač (DBM-241) za prijevoz teške vojne opreme, radara i logističkih resursa. Desantni tenkonosac (DTM-232) i desantno jurišni čamci (DJČ) prevozili su naoružanje i opremu uglavnom iz manjih luka i uvala. Brodovi tipa peniša nafte (PN) korišteni za odvoženje goriva iz vojnih skladišta. U evakuaciji je sudjelovalo najmanje 15 brodova JRM-a.
Glavni pravci evakuacije:
· sjeverni i južni Jadran (Pula, Rijeka, Mali Lošinj / Velupina, Korčula / Vela Luka / uvala Meje, Šipan): pražnjenje lokalnih vojnih skladišta i podzemnih objekata za smještaj MTS NVO-a,
· srednje-dalmatinski i južno-dalmatinski otoci (Vis, Lastovo – Ubli / Jurjeva luka): primarne točke prikupljanja i prebacivanja MTS NVO-a izravno prema Boki kotorskoj, te
· kopnene baze (Lora / Split, Divulje, Šibenik): izvoženje opreme s kopna na otoke (Vis) ili izravno prebaziranje prema Boki kotorskoj.
Konačno odredište protupravno otete diobene mase NVO-a, na koju je pravo vlasništva polagala Republike Hrvatska, bila je Boka kotorska, ili luka Bar. Tijekom najmanje 31 zabilježene plovidbe prevožene su sljedeće kategorije materijala:
Evakuirana sredstva – što je prevezeno:
artiljerija i PZO naoružanje: protuzrakoplovni topovi (PAT 20 mm, 40 mm Bofors, jednocijevni i trocijevni), topovi ZIS 76 mm, topovi 80 mm, haubice, minobacači 120 mm,
raketno i minsko-eksplozivno naoružanje: protubrodske rakete i raketni sustavi (BROM/Rubež), morske mine, velike količine artiljerijskog i pješačkog streljiva,
vozila i teška tehnika: samohodna oruđa (sedam komada), tenkovi (dva komada), oklopni transporteri (dva komada), vojni i civilni kamioni, osobna vozila,
tehnička oprema i logistika: artiljerijski radari, mobilni agregati (30 kW), prijenosni agregati, spremnici za vodu (2500 l),
ostala imovina: pokretnine i namještaj iz vojnih objekata i hotela, uredski materijal te osobne stvari i namještaj obitelji vojnih osoba.
Pored gore navedenih brodova, okosnicu „evakuacijskih“ operacija činili su remorkeri PR-37 i PR-41. Evo što su sve remorkeri radili:
· teglili su četiri puta desantne brodove nakrcane sa 300–400 tona streljiva i eksploziva na ruti Pula – Lošinj – Boka i služili su kao pratnja desantne splavi DSM-109 nakrcane teretom,
· teglili su pet podmornica klase Una (P-911) od Visa do Tivta (podmornice ovog tipa nisu imale dovoljan taktički radijus kretanja da bi samostalno doplovile do Boke),
· teglili su patrolne brodove PBR-551 i PBR-521 iz Lore do Boke,
· teglili su dizalicu LDI-4 iz Pule i LDI-18 iz Divulja do Boke,
· teglili su po drugi put dizalicu LDI-18 iz Boke za Pulu radi dizanja teških tereta koje su ranije bacili u more plašeći se da ova MTS NVO ne dođu u hrvatski posjed (na LDI-18 podignuto je iz mora 16 plovila – BMT-7, BMT-8, BMT-9, LTL-2, šest šajki, dva motorna čamca i četiri kutera, teška plutačna sidra, šest topova 130 mm i druge opreme procijenjene težine oko 350 tona tereta) te je teglili skupa s motornom barkasom BM-61 i motornim čamcem ČM-34 nakrcanim teretom za Boku,
· izvlačili su iz luke Lora i teglili za Boku šest čeličnih cilindara za podizanje potopljenih brodova (ukupne mase 80 tona),
· održavali su logističku podršku blokadi hrvatskih luka opskrbljujući odjećom, hranom i vodom brodove koji su patrolirali oko Lošinja i Dugog otoka te služili kao pokretne radionice, otklanjajući kvarove na brodovima taktičkih i borbenih grupa tijekom operacija.
Ovi podaci pokazuju da evakuacija nije bila samo premještanje brodova matične flote iz hrvatskih luka. Radilo se o širokoj logističkoj operaciji u kojoj su istodobno izvlačeni brodovi, podmornice, borbena tehnika, topništvo, raketni i minski sustavi, streljivo, vozila, specijalna tehnička sredstva i logistička oprema. Civilni Ro-Ro brodovi osiguravali su masovni transport, dok su vojni brodovi i remorkeri preuzimali sredstva koja zbog njihove prirode, tehničkog stanja ili ograničenog autonomnog djelovanja nije bilo moguće premjestiti na drugi način.
Zbog toga ukupni razmjer evakuacije nije moguće svesti na jednu tonažu. Tonaža pokazuje samo dio operacije. Jednako važan pokazatelj njezina opsega jest struktura prevezenih sredstava: tisuće vozila i drugih sredstava, deseci tenkova i oklopnih transportera, stotine komada topničkog i raketnog naoružanja, tisuće morskih mina, podmornice, patrolni brodovi, dizalice i velika količina streljiva i druge vojne opreme.
Podaci koji se odnose na „evakuaciju“ civilnim i ratnim brodovima JRM-a preuzeti su najvećim dijelom iz knjige Ničiji heroji Jadranskog mora, a manjim dijelom nadopunjeni i hrvatskim podacima skupljanim tijekom cijelog rata do konačnog odlaska JRM-a iz Hrvatske. Hrvatski podaci bilježili su svakodnevne aktivnosti komandi i jedinica JRM-a te brodova na teritoriju i akvatoriju njihova rasporeda (njihove plovidbene rute, luke u koje su uplovljavali i krcali teret, strukturu ukrcanog tereta te njihova konačna odredišta). Na temelju tih podataka, rekonstruiran je ovaj dio „evakuacije“ JRM-a sa civilnim i ratnim transportnim brodovima koji je u nekim stvarima u knjizi Ničiji heroji Jadranskog mora ostao nedorečen ili namjerno izostavljen.
Nije sve moglo biti izvučeno – cijena „evakuacije“
Dokumenti JNA i navedena knjiga grupe autora potvrđuju da operacija „evakuacije“ MTS NVO-a nije prošla bez gubitaka, usprkos tome što su javno prezentirani podaci prikazivali uspješno prevezenu tonažu. Složene okolnosti „evakuacije“ JNA / JRM-a iz hrvatskih luka imali su za posljedicu:
potapanje pomoćne desantne splavi (PDS-107): gubitak PDS-107 južno od Dugog otoka u studenom 1991. godine pokazuje koliko je nevrijeme bilo pogubno za najčešće preopterećena i vrlo često neadekvatna plovila,
incidenti s desantno-jurišnim čamcem (DJČ-601): DJČ-601 koji je bio u teglju doživio je havariju i počeo se raspadati (otkinuta prednja vrata, prodor vode) kod otoka Žirje. To sugerira najmanje dva uzroka potapanja – brodovi su tegljeni brzinama, ili u uvjetima koje njihova konstrukcija nije mogla izdržati, te
potapanje broda “Sol Phryne”: ovaj brod prevozio je skupa MTS NVO-a iz garnizona Pula, čiju vrijednost je JRM procijenila na oko 18.000.000 njemačkih maraka. Za vrijeme prevoženja 6. prosinca 1991. godine u 11:23 sati na brodu je izbio požar na poziciji koja je bila u azimutu 172 stupnja,16 milja od svjetionika Stupišće (otok Vis). To je bila zona pod kontrolom JRM-a. Od izbijanja požara do razorne eksplozije (oko 19:30) prošlo je više od osam sati, nakon čega je brod ubrzo potonuo sa 1.100 tona tereta. Posada broda i 71 putnik napustili su brod odmah po izbijanju požara. Zapovjedništvo VPO-a zaključilo je da postoji osnovana sumnja da je stari i zapušteni brod namjerno zapaljen radi naplate visoke premije osiguranja, no svi materijalni dokazi potonuli su s brodom.
Knjiga koja otvara pitanje koje njezini autori nisu morali postaviti
„Evakuacija“ JRM-a iz hrvatskog dijela Jadrana 1991.–1992. bila je velika pomorsko-logistička operacija strateškog povlačenja, u kojoj su prema Boki kotorskoj i Baru, uz uporabu ratnih, pomoćnih i civilnih brodova, premještani ljudi, ratna plovila, kopnena vojna tehnika, naoružanje, streljivo i druga materijalna sredstva. Autori knjige Ničiji heroji Jadranskog mora ostavili su vrlo vrijedan trag i vrlo dobro dokumentirali fizičko premještanje vojne infrastrukture i materijalne baze JRM-a.
Drugim riječima, nije se izvlačila samo borbena sposobnost, nego i dio logističke infrastrukture potrebne za njezino daljnje funkcioniranje na novoj, crnogorskoj lokaciji. Iz knjige se može rekonstruirati da su određeni brodovi, podmornice, vozila, topovi, streljivo i druga sredstva dislocirani iz hrvatskog prostora prema novim odredištima. Pitanje više nije: „Je li JRM nešto odnijela iz Hrvatske?“ Puno ozbiljnije pitanje je: „Što je točno premješteno, kada, kojim brodom, s koje lokacije, kamo, u kojoj količini i što se s tom imovinom, na koju pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska, dogodilo nakon toga?“ I na ta pitanja imamo vrlo precizne odgovore, ali o tome nekom drugom prilikom!
Dok sa srbijansko-crnogorske strane vojno-analitički zapisi tu „evakuacijsku“ operaciju promatraju kroz prizmu „uspješnog spašavanja i očuvanja materijalnih resursa od neprijatelja“, iz perspektive Hrvatske radilo se o sustavnom pražnjenju i odnošenju imovine s njezinog matičnog teritorija. U tom smislu „evakuacija“ JRM-a nije samo završna epizoda njezina rata u Hrvatskoj. Ona je početna točka za razumijevanje kako se jedna vojna imovinska cjelina fizički preselila iz jednog prostora u drugi.
A upravo je tu i najveća vrijednost svjedočenja umirovljenih oficira JRM-a, izravnih sudionika tih događaja. Oni su željeli opisati rad svojih komandi i jedinica, spašavanje brodova i organizaciju povlačenja. Međutim, svojim su opisom istodobno ostavili vrlo detaljan trag o tome što se, kako i pod kojim kondicijama, u tom procesu prevozilo i kamo je prevoženo.
Sva infrastruktura, brodovi, obalni raketni sustavi i radarski uređaji građeni su i nabavljani desetljećima iz zajedničkog saveznog proračuna, pri čemu je Republika Hrvatska imala golem udio u financiranju i održavanju imovine JRM-a. Pitanje sukcesije vojne imovine između Hrvatske i Crne Gore danas se nalazi na sjecištu njihovih bilateralnih pregovora te pristupnih pregovora Crne Gore Europskoj uniji. Iako s hrvatske strane postoji stalna politička inicijativa za rješavanje ovih otvorenih bilateralnih pitanja, konkretan dogovor o financijskom obeštećenju za protupravno otetu vojnu imovinu i povratak školskog broda „Jadran“ izostaje već desetljećima.
U idućem tekstu, za desetak dana, u formi zaključaka sažet ću cjelokupnu materiju „evakuacije“ / povlačenja JNA/JRM-a s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata, te dati popis plovnih sredstava odvezenih u Crnu Goru i ostalih u Republici Hrvatskoj.
Morski Vuk/ Foto:Wikipedia, Vojska CG
