Posljednjih dana u Crnoj Gori i Hrvatskoj, medijski prostor popunjavaju žustre rasprave o školskom brodu Jadran. Uglavnom se govori o ovom jedrenjaku kao da je riječ o jedinom otvorenom pitanju sukcesije vojne imovine između Hrvatske i Crne Gore.
Rasprava koja se vodi isključivo oko Jadrana zamagljuje mnogo važnije pitanje – što je s cjelokupnom pokretnom imovinom Jugoslavenske ratne mornarice koja je protupravno odvezena iz Hrvatske; koja je bila njezina vrijednost; pod kojim je kondicijama i na koji način premještena te kako se s njome kasnije raspolagalo.
U pravilu se u javnim raspravama zaboravlja navesti kako je početkom 1991. daleko najveći dio infrastrukture JRM-a bio smješten upravo na hrvatskoj obali. Split, Lora, Šibenik, Pula, Vis, Lastovo i niz drugih vojnih objekata činili su okosnicu tadašnje mornarice. Kada je JNA započela povlačenje iz Hrvatske, odvezeno je gotovo 90 % tadašnje flote, ogromna količina naoružanja i vojne opreme te velik dio druge pokretne vojne imovine.
Čitavo vrijeme crnogorski mediji isključivo govore o Jadranu, dok svu ostalu vojnu imovinu bivše JRM, otetu s hrvatskog teritorija i akvatorija, uopće ne spominju. Kao da ista nikada nije niti postojala! To kod čitatelja stvara krivu sliku o neriješenim pitanjima između Hrvatske i Crne Gore. I kad crnogorski mediji pišu o š/b Jadran, općenito se govori o stvarima koje za sukcesijski postupak uopće nisu bitne.
Kao primjer izdvojio sam tri novinska članka objavljena u zadnjih nekoliko dana (a ovakvih i sličnih napisa bilo je prijašnjih godina na brojnim portalima) koji uglavnom ne spominju sukcesiju i ne iznose dokaze – dakle pišu o ničemu.
Primjeri medijskih tvrdnji bez dokaza
Predsjednik DNP-a Milan Knežević izjavio je u crnogorskom parlamentu, prema navodima portala Adria, da je postignut dogovor s Hrvatskom o povratku broda Jadran. Tvrdio je da će brod ploviti pod hrvatskom zastavom, biti smješten u Splitu, a Crna Gora će ga povremeno koristiti kao školski brod. Izjava nije potkrijepljena dokazima, a temelji se na „informacijama“ iz bivšeg skupštinskog odbora te navodnim kontaktima „s druge strane“, misleći na Hrvatsku koja mu je zabranila ulazak. Ministarstvo obrane Crne Gore takve je navode odmah demantiralo.
Miholjski zbor u svom se priopćenju osvrnuo na navodno povlačenje ministra Dragana Krapovića iz pregovaračkog tima, tvrdeći da je riječ o „kapitulaciji“ i odustajanju od državnih interesa. Navode i da teritorijalne aspiracije susjeda rastu u NATO okruženju, dok NATO ne rješava međusobne sporove članica. Ni ove tvrdnje nisu potkrijepljene dokazima.
Na hrvatskom portalu 24 sata povjesničar Hrvoje Klasić, u kolumni pod nazivom Jadranski susreti, pokušao je dokazati da Jadran nije hrvatski brod jer je nastao u jugoslavenskom povijesno-političkom okviru. Selektivnim odabirom i podastiranjem poluinformacija Klasić podsjeća i na ulogu Jadranske straže te na jugoslavensko financiranje i službu broda u JRM-u. Sve navedeno je samo donekle točno, i u značajnoj mjeri promašuje bit rasprave o pravu vlasništva na brod.
Klasić ističe da je Jadran u trenutku proglašenja hrvatske neovisnosti bio u Tivtu, što smatra važnim argumentom crnogorske strane. Točno je da je brod na dan 25. lipnja 1991. godine bio na remontu u MTRZ „Sava Kovačević“ u Tivtu, ali samo navođenje lokacije na kojoj je provođen remont broda nije pravno relevantno za utvrđivanje prava vlasništva na brod.
Brod Jadran 2024. godine /Snimio: Tomislav Horvat
U međunarodno-pravnoj sukcesijskoj praksi nije presudno gdje se pokretna imovina nalazila određenoga dana, nego kako i pod kojim kondicijama je ondje dospjela, kojem je sustavu oružanih snaga prethodno pripadala i kako su države sukcesori uredile međusobne odnose.
Od svih država sukcesora do sada su međusobne odnose sporazumno riješile jedino Srbija i Crna Gora i to 2006. godine. To su učinile po pravno nepostojećem principu tzv. „teritorijalne zatečenosti“ vojne imovine. Prethodno je Crna Gora, u razdoblju od listopada 1991. do kraja svibnja 1992. godine, protupravno prisvojila tuđu vojnu imovinu. Potom je tako „zatečenu“ imovinu na svojem teritoriju proglasila svojom imovinom i došla u posjed gotovo 90 % vojne imovine bivše JRM koja je prethodno bazirala na teritoriju Republike Hrvatske.
Dakle, ako Klasić već piše o Jadranu, bilo bi logično da je postavio i „pitanje svih pitanja“ – što se dogodilo s cjelokupnom pokretnom vojnom imovinom JRM-a nakon raspada države? To bi njega kao istaknutog povjesničara zasigurno trebalo zanimati.
Na to pitanje Klasić svjesno ne odgovara. Ne zanima ga jer se odgovor ne uklapa u njegovu ideološku matricu kojom pokušava otvoreno pomoći Crnoj Gori u prljavoj raboti nekažnjenog i protupravnog zadržavanja posjeda nad otetom hrvatskom imovinom.
To što Klasić u svom tekstu navodi uopće nije presudno za utvrđivanje prava vlasništva nad brodom. U Hrvatskoj nitko ozbiljan ne tvrdi da je “Jadran” hrvatsko vlasništvo zato što je bio hrvatski brod, jer to naprosto nije točno. To bi trebalo vrijediti i za sve one koji tvrde da je brod crnogorski ili srpski. Točno je jedino to da je brod dio sukcesijske mase vojne imovine te da podliježe postupku razdiobe vojne imovine. Identičan stav vrijedi i za svu ostalu diobenu masu JRM-a, međutim o tome Crnogorci uporno šute, pa onda šuti i Klasić.
Dakle, ako govorimo o Jadranu, onda moramo govoriti i o svim drugim brodovima koji su tijekom povlačenja JNA izmješteni iz hrvatskih luka. Radi se o borbenim brodovima, podmornicama, pomoćnim brodovima, logističkim i drugim plovilima, naoružanju, pričuvnim dijelovima i drugoj vojnoj opremi koja je zajedno s flotom završila u Boki kotorskoj. Vrijednost te imovine je ogromna i hrvatski vojni eksperti su je procijenili na preko 2,5 mlrd US dolara. Da o tome piše Klasić njegova rasprava bila bi zanimljiva. Raspravljati kroz cijeli svoj uradak samo o ideološkim simbolima i jugoslavenstvu znači svjesno raspravu odvesti u pogrešnom smjeru.
U ovakvim javnim raspravama, osobito onima koje se tiču međunarodnih ugovora, sukcesije i povijesno‑pravnih pitanja, od stručnjaka se očekuje da poznaju problematiku i da argumentacije temelje na činjenicama, a ne na ideološkim interpretacijama. To je minimum profesionalne odgovornosti, osobito kada se radi o važnim temama koje mogu imati dugoročne političke i pravne posljedice.
Ne vjerujem da Hrvoje Klasić, kao povjesničar, nije upoznat s problematikom sukcesije vojne imovine i ostalim neriješenim pitanjima u odnosima Hrvatske i Crne Gore. Ako nije upoznat onda ne bih trebao ni iznositi ovakve stavove. Svatko bi trebao pričati o onome što najbolje zna i razumije! Na Drugom zasjedanju AVNOJ‑a 29. studenog 1943. godine mladi Boško Buha pokazao iznimnu intelektualnu čestitost: priznao je da ne razumije složene rasprave starijih drugova i da će govoriti samo o onome što poznaje – o rušenju bunkera. Upravo je ta svjesnost vlastitih sposobnosti izazvala snažan pljesak prisutnih.
U čemu je problem ovakvih i sličnih tekstova?
Iz analitičke perspektive najveći nedostatak svih tekstova o š/b Jadran jest izostanak ključnih tvrdnji potkrijepljenih dokazima. Zanimljiv je i sam slučaj broda Jadran, kojeg se uglavnom nastoji koristiti u političke svrhe. Brod se najčešće pojavljuje u javnom prostoru vezan uz svojatanja vlasništva i kao nacionalni simbol, a sve to u kontekstu proklamirane politike približavanja Crne Gore Europskoj uniji.
Drugim riječima, brod kao brod ne bi bio središnja tema, već tvrdnje da Podgorica treba pristati na hrvatske zahtjeve radi članstva u EU. U ovakvim natpisima brod služi za mobilizaciju javnosti protiv aktualne crnogorske politike približavanja Europskoj uniji. Ovisno o političkom spektru iz kojeg dolaze, većina medija već u samom uvodnom dijelu piše o „simbolu“, „kapitulaciji“ ili „izdaji nacionalnih interesa“.
Zato je pogrešno rasprave svesti na pitanje samog š/b Jadran – čiji je bio 1933. ili 1991. godine. Pravo pitanje trebalo bi biti: kako je riješena sukcesija cjelokupne pokretne imovine Jugoslavenske ratne mornarice? Tek kada odgovorimo na to pitanje, moći ćemo ozbiljno razgovarati i o Jadranu. Ne o š/b Jadranu kao simbolu jugoslavenstva, zajedničke prošlosti ili nacionalnog ponosa, već kao o jednoj od diobenih stavki u sukcesijskoj masi pokretne vojne imovine bivše JRM. Međunarodno pravo ne funkcionira na temelju ideoloških odrednica i epiteta, već na temelju pravnih činjenica.
Kolika i kakva je bila flota JRM-a?
Flota JRM-a bila je heterogenog sastava i projektirana za širok spektar zadaća. Postojali su: brodovi borbene namjene za površinska djelovanja, podmornička i protupodmornička djelovanja, minska i protuminska djelovanja, diverzantska djelovanja, amfibijska djelovanja, brodovi za logističku potporu, hidrografske djelatnosti, traganje i spašavanje na moru i podmorju te školske i obučne aktivnosti. Prema podacima s kojima raspolažem, a koji se odnose na 1989. godinu (vojni izvori), flota se sastojala od 255 plovnih jedinica. U ovaj broj nisu uračunati manji čamci kojih je bilo četrdesetak (tip Zodiak), kao ni brodovi predviđeni za otpis, ali neotpisani do početka agresije na RH. Ukupna brojčana veličina može varirati za 3-4 broda. Vjerujem da hrvatski eksperti raspolažu novijim i preciznijim podacima od ovih iz 1989. godine.
Sastav flote JRM-a (1989.)
Veliki patrolni brod tip 31 – 4 komada; Raketna topovnjača tip 401 – 6; Raketni čamac tip 301 – 10; Torpedni čamac tip 211 – 11; Podmornica tip 821 (P) – 3; Podmornica tip 831 (P) – 2; Podmornica mala tip 911 – 6; Patrolni brod tip 519 (PBR) – 1; Patrolni brod tip 531 (PBR) – 1; Minolovac tip 117 (ML) – 6; Minolovac tip 141 (ML) – 4; Minolovac tip 151 (ML) – 3; Minolovac tip 161 (ML) – 1; Lovac mina – 2; Patrolni čamac tip 131 (PČ) – 5; Patrolni čamac tip 137 (PČ) – 11; Patrolni čamac tip 171 (PČ) – 11; Desantni tenkonosač minopolagač (D) – 14; Desantni splav minopolagač (DSM) – 2; Desantni jurišni čamac tip 601 (DJČ) – 30; Brzi diverzantski čamac tip 81 (BDČ) – 6; Školski brod „Galeb“ – 1; Školski brod „Jadran“ – 1; Pomoćni brod tip „Vis“ – 1; Pomoćni brod tip 201 (PB) – 1; Pomoćni hidrografski brod tip 33 (PH) – 1; Pomoćni hidrografski brod tip 123 (PH) – 1; Pomoćni spasilački brod tip 17 (PS) – 2; Pomoćni oružni brod tip 91 – 3; Pomoćni transportni brod tip 61 (PT) – 2; Pomoćni naftonosac tip 12 (PN) – 3; Pomoćni vodonosac tip 17 (PV) – 1; Pomoćni vodonosac tip 71 (PV) – 1; Pomoćni remorker tip 36 (PR) – 4; Pomoćni desantni splav tip 107 (PDS) – 3; Pomoćni desantni splav s bagerom tip 109 – 1; Lučki remorker tip 66 (LR) – 9; Barkasa motorna tip 61 (BM) – 9; Barkasa ronilačka motorna tip 41 i 51 – 4; Barkasa ronilačka motorna tip 81 (BRN) – 8; Barkasa hidrografska (BH) – 6; Čamac hidrografski (ČH) – 2; Barkasa motorna transportna (BMT) – 12; Jahta „Podgorka“ – 1; Jahta „Jadranka“ – 1; Jahta „Primorka“ – 1; Jedrilica tip „Krstaš“ – 6; Čamci motorni (ČM i ČMP) – 12; Plovna lučka dizalica tip LDI‑3 – 1; Plovna lučka dizalica tip LDI‑17 – 1; Plovna lučka dizalica tip LDI‑18 – 1; Peniša nafte (PŠN) – 7; Lučka klareta – 1; Lučka prevrtaljka – 1; Lučka klareta – bager – 1; Ronilica jednosjed R‑1 – 13; Ronilica dvosjed R‑2 – 8 komada.
Dakle, gospodo crnogorski političari, eksperti i kvazi eksperti, narode Crnogorski! Upravo sam vam naveo „meni“ plovnih sredstava JRM-a iz 1989. godine, preuzet iz meni dostupnih službenih vojnih dokumenata i publikacija. Nitko od vas ne može ga osporiti! „Meni“ s kraja 1990. godine predstavljao je sveukupnu diobenu masu koju su trebale podijeliti sve države slijednice bivše SFRJ. Kao datum sukcesije uzima se, po Robertu Badinteru, 31. 12. 1990. godine, kao posljednji datum posljednje godine u kojoj je bivša država posljednji puta normalno funkcionirala.
Svi vi u Crnoj Gori dobro znate koja su plovna sredstva bazirala na dan 31. 12. 1990. u lukama Crne Gore, a koja su bazirala u lukama baziranja u Hrvatskoj. Svi vi dobro znate što se tijekom rata slučajno „zateklo“ na vašem teritoriju, a kako bi kasnije, izmišljenim principom „teritorijalne zatečenosti“ bilo podijeljeno sa Srbijom! Hrvatsku i Hrvate ne zanima što je tko od vas i po kojim cijenama prodao te gdje je i kod koga završio tako olako stečeni novac. Ono što nas zanima je financijsko obeštećenje za otetu vojnu imovinu te fizička restitucija š/b Jadran! To smo vam do sada bezbroj puta otvoreno rekli i ponavljat ćemo sve dok ne ispunite naše zahtjeve! Zato nemojte postojeći bilateralni problem pojednostavljivati svodeći ga samo na š/b Jadran.
Zašto se danas govori samo o Jadranu?
Razlog zašto se danas uglavnom govori i piše samo o brodu Jadran je taj što većina ove nekadašnje flote JRM-a više ne postoji. Prodani su, rashodovani ili izrezani kao „vlasništvo“ tadašnje Državne zajednice Srbije i Crne Gore (do lipnja 2006.), a kasnije Crne Gore, kojoj je po principu „teritorijalne zatečenosti“ pripala gotovo cijela flota. Nitko od srpsko-crnogorskih političara nije vodio računa o sukcesijskim postupcima, pravnim činjenicama, niti o tome da imovinu nisu financirali samo oni, nego i druge države slijednice.
Hrvatski su eksperti prethodno spomenutu diobenu masu procijenili na više od 1,3 mlrd US dolara. Prema njihovim procjenama ukupna vojna imovina bivše JRM procijenjena je na više od 2,5 mlrd US dolara. U ovaj ukupni iznos uračunato je naoružanje, ostala vojna oprema i sredstva s kojima je JRM raspolagala. U ovom članku obrađene su samo flotne snage JRM-a, a ostala imovina biti će tema jednog od mojih slijedećih članaka.
Sukcesija je daleko širi problem od jednog broda
Kada se danas govori o sukcesiji vojne imovine bivše države, javni se diskurs gotovo uvijek svede na školski brod Jadran. Vode se „jalove“ rasprave o tome kome će brod pripasti, čiji je simbol, koje je nacionalnosti, tko ga je krstio, tko je dao najviše dinara za njegovu izgradnju, itd. Kao da popis onih 255 plovnih sredstava koje sam naveo, a koje su predmet sukcesije, uopće ne postoji.
Dabome da postoji. Nije 255 plovnih sredstava „popapala maca“, već netko tko ima svoje ime, prezime i adresu! Sva ova plovna sredstva nalaze se uredno evidentirana u popisima hrvatskih eksperata koji su godinama radili na sukcesiji cjelokupne vojne imovine bivše JNA, pa tako i mornaričke.
Školski brod Jadran samo je jedna diobena stavka s tog popisa. Diobena masa JRM-a bila je ogromna i najveći dio te diobene mase završio je u Crnoj Gori. S Crnom Gorom ne pregovaramo samo o jednoj diobenoj stavci, nego o svemu onome što je otuđeno iz Hrvatske nakon povlačenja bivše JRM. A JRM nije činila samo flota; bili su tu integrirani sustavi nadzora, obalni raketni divizioni, topničke bitnice, radarske postaje, raketni, torpedni i minski sustavi te ogromna skladišta raznovrsnog streljiva, koji su uz flotu činili okosnicu obrane Jadrana.
Prava priča o sukcesiji jest priča o svemu ovome što sam naveo, a nikako o jednom brodu. Prava priča tek počinje.
Piše: Morski vuk/Foto: Hrvatska tehnička enciklopedija
